Jedan od najzanimljivijih komunističkih eksperimenata u istoriji sproveden je prije šest vjekova u carstvu Inka, u kom niko nije ostao gladan ili bez krova nad glavom, a ekonomija je bila bezgotovinska ili, modernije rečeno – cashless.
Carstvo Inka je najveće carstvo u pretkolumbovskoj Americi. Nastalo je u 14. vijeku, a u narednom se proširilo duž Anda da bi pred svoj kraj obuhvatalo djelove Ekvadora, Perua, Bolivije, Argentine i Čilea. Inke jesu bili osvajači novih teritorija, ali su lokalno stanovništvo asimilovali relativno miroljubivim metodama namećući mekim metodama svoj jezik i kulturu.
Međutim, to nije bila jedina specifičnost Inka. Njihovo ekonomsko uređenje je za to vrijeme bilo vrlo humanističko, dok je političko bilo prilično totalitarističko. Naime, carstvo Inka je strogo kontrolisalo svoje građane, a život pojedinca u njemu je bio podređen državi od rođenja do smrti.
Država bez privatnog vlasništva
U carstvu Inka nije postojalo privatno vlasništvo nad zemljom u zapadnom smislu. Vrhovni vladar, poznat kao Sapa Inka, smatran je božanskim bićem i formalno je bio vlasnik cjelokupne teritorije.
Zemlja nije mogla da se kupuje ili prodaje. Umjesto toga, bila je podijeljena na tri dijela: državni, koji je služio za finansiranje vlasti i vojske, vjerski, namijenjen hramovima i sveštenstvu i zajednički dio koji su obrađivale lokalne zajednice poznate kao ajlju.
Privatna domaćinstva nijesu imala vlasništvo nad zemljom, ali su dobijala pravo da obrađuju određenu parcelu čija je veličina zavisila od broja članova domaćinstva.
Društvo bez novca
Jedna od najneobičnijih karakteristika sistema Inka bila je činjenica da u njemu nije postojao novac. Zlato i srebro nijesu imali ekonomsku vrijednost. Za Inke su to bili simbolični materijali – znoj Sunca i suze Mjeseca – koji su korišćeni za ukrašavanje hramova i luksuznih objekata.
Stanovništvo je do osnovnih potrepština dolazilo razmjenom svojih proizvoda za one koje su pravili drugi ljudi, dok je država kontrolisala tržište luksuzne robe i trgovinu na većim razdaljinama.
Time je praktično onemogućen nastanak bogate trgovačke klase koja bi mogla da ugrozi vlast države, ali i koja bi prisvojila onaj dio društvenih sredstava koji joj nije bio potreban. Viškovi koji su zahvaljujući takvom sistemu ostajali čuvani su i preraspoređivani onom dijelu društva kojima su bili potrebni.
Rad kao porez
Umjesto poreza u novcu, država je koristila sistem obaveznog rada poznat kao mit’a. To znači da su građani morali dio godine da provedu radeći za državu.
Zahvaljujući takvom „poreskom sistemu“ izgrađene su hiljade kilometara puteva kroz planine, ogromne poljoprivredne terase koje su omogućile uzgoj biljaka u teškim planinskim uslovima, kao i velelepni objekti poznati i dan danas.
Zauzvrat, država je održavala veliku mrežu skladišta hrane. U njima su se čuvali krompir, kukuruz i druge namirnice, kako bi se stanovništvo snabdijevalo u slučaju suše, bolesti ili starosti. Svako ko iz nekog razloga nije mogao da zaradi za sebe dobijao bi pomoć. Raspodjelom resursa upravljala je takođe država, odnosno njeni administratori koji su vodili evidenciju stanovništva i proizvodnje pomoću sistema čvorova na kanapima, poznatog kao Quipu, i na osnovu nje odlučivali koliko hrane će biti gdje raspodijeljeno.
Po čemu su se Inke razlikovale od komunista?
Društveni ugovor Inka bio je jednostavan i zasnivao se na potpunoj poslušnosti državi u zamjenu za sigurnost i opstanak.
Njihovo carstvo dakle nije bilo ni savršena komunistička utopija ni društvo potpune jednakosti. Prije bi se moglo opisati kao strogo organizovana planska ekonomija u kojoj je kolektivni opstanak imao prednost nad individualnom slobodom.
Ipak, ovo carstvo se umnogome razlikovalo od onoga što danas smatramo komunističkim društvom. Prije svega zato što je imalo strogu hijerarhiju sa plemstvom koje je imalo bolji položaj i narodom koji nije učestvovao u donošenju odluka važnih za društvo. Cilj tog sistema nije bio ukidanje vlasti već jačanje moći države i cara.
Cinik bi sada rekao da su isti cilj imali i svi ostali komunistički sistemi kroz istoriju, ali kao što vidimo na takve težnje nijesu imuni ni režimi u kapitalističkim državama, a posebno u društvima zaglavljenim u divljem kapitalizmu kao što je srpsko.
Izvor: Greek Reporter/Bif
