Tržišta snažno rastu uprkos geopolitičkim previranjima jer je široko rasprostranjena spremnost da se nastavi s potrošnjom praćena sposobnošću da se to i dalje čini. Ali kako sve više ekonomskih učesnika iscrpljuje svoja sredstva i oslanja se na dug, bolan trenutak istine stići će prije ili kasnije — prije nego kasnije ako Ormuski moreuz ostane zatvoren.
Kako počinje ljeto, distancirani posmatrač globalnih dešavanja mogao bi zaključiti da se finansijska tržišta suočavaju s mračnijim danima. Veliki sukob na Bliskom istoku, koji remeti energetska tržišta, ušao je u četvrti mjesec, a kaskadni efekti inflatornih pritisaka i nedovoljnog rasta u nekoliko razvijenih ekonomija i dalje se probijaju kroz globalni sistem, uz poznato, ali nepredvidivo kašnjenje.
Ali pogledajte ekran prosječnog brokera i vidjećete sasvim drugačiju stvarnost — nesklad koji dovodi u pitanje većinu konvencionalnih modela. Do početka juna, S&P 500 zabilježio je devet uzastopnih sedmica rasta. Glavni indeksi širom Sjedinjenih Američkih Država i Azije nijesu samo ignorisali geopolitička previranja; penjali su se ka jednom novom rekordu za drugim.
Ovo izuzetno razdvajanje odražava jedinstvenu, snažnu priču koja više nego nadoknađuje sve jače prepreke s kojima se suočava globalna ekonomija: obećanje vještačke inteligencije. Tržište je razumljivo opčinjeno vizijama predstojećeg čuda produktivnosti, kladeći se da će efikasnost i rast koje će omogućiti vještačka inteligencija biti dovoljni da nadmaše rastuće sile stagflacije, duga, deficita i ekonomske nejednakosti.
Ali da bi se naslutilo šta slijedi, korisno je dopuniti narativ vođen vještačkom inteligencijom jednostavnim, ali suštinskim podsjetnikom: spremnost na potrošnju i sposobnost potrošnje dvije su različite stvari. Ova ključna razlika univerzalno važi za domaćinstva, kompanije, vlade i investitore.
Do sada je izuzetno otporna spremnost svih ključnih aktera da troše bila praćena dovoljnom, iako sve više vještački konstruisanom, sposobnošću da to čine. Ali ta spremnost nije finansirana samo iz tekućih prihoda ili organskog novčanog toka. Ona je takođe omogućena masovnim trošenjem rezervi — finansijskih, strateških i psiholoških — i sve većim oslanjanjem na zaduživanje. Što duže bude trajao poremećaj energetskih tržišta i lanaca snabdijevanja izazvan ratom, to je manje vjerovatno da će ova sposobnost moći da drži korak sa spremnošću na potrošnju.
Ali zašto je spremnost na potrošnju bila toliko otporna? Razlozi se razlikuju od grupe do grupe. Kod domaćinstava, period nakon pandemije obilježila je psihološka odbojnost prema smanjenju potrošnje na „iskustva“ i potrošnju uopšte. U korporativnom sektoru, izvršne direktore pokreće egzistencijalni imperativ da snažno ulažu u vještačku inteligenciju ili rizikuju zastarijevanje, pri čemu FOMO, odnosno strah od propuštanja, očigledno postaje važno mjerilo pri raspodjeli kapitala.
Kada je riječ o vladama, pritisak polarizovanih biračkih tijela, zajedno s većom potrošnjom za odbranu, učinio je veoma teškim smanjenje deficita, čak i kada troškovi kamata naglo rastu, jer se jeftini dug refinansira po znatno višoj cijeni. I, konačno, investitori, naviknuti na deceniju „zaštitne mreže centralnih banaka“ i ponovljene dobitke, prihvatili su strategiju „uvijek kupuj pri padu“ — bez obzira na uzrok — kao osnovno načelo upravljanja portfeljem.
S obzirom na ove dinamike, sigurno je — iako neprijatno — pretpostaviti da će spremnost na potrošnju ostati snažna, na granici neodgovornosti. Ključno pitanje za globalnu ekonomiju i tržišta, dakle, jeste da li će sposobnost potrošnje održati korak. Dokazi sugerišu da postoji granica.
Potrošnja energije daje najneposredniji signal. Da bi održale ekonomsku aktivnost uprkos poremećenom brodskom saobraćaju kroz Ormuski moreuz, mnoge zemlje su smanjile energetske zalihe, uključujući američke Strateške rezerve nafte. Takve rezerve su, po definiciji, ograničene. Kada dosegnu donju granicu, realna potrošnja moraće da se prilagodi višim cijenama koje nameće poremećen lanac snabdijevanja, ukoliko moreuz ostane faktički zatvoren. Rezultat je „uništavanje tražnje“.
Slično tome, otpornost američkih potrošača — često motora globalnog rasta — izgleda da počiva na nesigurnim osnovama. Najnoviji mjesečni podaci ukazuju na to da se potrošnja djelimično održava kroz trošenje štednje i zaduživanje. Ipak, kašnjenja u otplati kreditnih kartica i neizmirivanje auto-kredita sada brzo rastu, što sugeriše da je sposobnost potrošnje već rastegnuta kod domaćinstava s nižim prihodima. Isto tako, kompanije su značajno povećale zaduživanje kako bi finansirale kapitalne izdatke, dok su i dalje sklone otkupu sopstvenih akcija. Kao i vlade, izgleda da namjeravaju da nastave s tim uprkos višim tržišnim kamatnim stopama.
Investitori su pokazali izuzetnu spremnost da sve to finansiraju, tretirajući rast kamatnih stopa ne kao prepreku, već kao dokaz ekonomske otpornosti. Apetit tržišta kapitala za novim dugom ostaje snažan, čak i uoči nekih od najvećih očekivanih inicijalnih javnih ponuda akcija u istoriji — akcija SpaceX-a, Anthropic-a i OpenAI-ja. Ali rezerve likvidnosti koje su podržavale ovaj optimizam slabe. Ankete o raspodjeli imovine, poput onih koje je nedavno sprovela Bank of America, pokazuju da su gotovinske rezerve globalnih menadžera fondova pale na izuzetno niske nivoe, što ukazuje na to da je sistem već praktično „potpuno uložen“ u akcije.
S obzirom na složenost globalne ekonomije i dinamike tržišne likvidnosti, niko ne može sa sigurnošću predvidjeti koliko smo blizu trenutku kada sposobnost potrošnje više neće moći da prati spremnost da se troši. To je frustrirajuće. Ali, analitički gledano, možemo biti prilično sigurni da što duže traje rat na Bliskom istoku koji remeti energetska tržišta, to ćemo biti bliže trenutku istine. A bez okončanja sukoba, toj tački ćemo se približavati sve brže.
Mohamed A. El-Erian
Project Syndicate
