Sa trgovinskog stanovišta, 2026. godina će vjerovatno ući u istorijske knjige kao epohalna za Indiju.

Mart još nije ni počeo, a Delhi je zaključio „majku svih trgovinskih sporazuma“ sa Evropskom unijom, kao i ono što se sada naziva „ocem svih trgovinskih sporazuma“ sa Sjedinjenim Američkim Državama – iako i dalje postoje ozbiljne zabrinutosti zbog asimetrične prirode privremenog sporazuma koji je, kako mnogi kažu, u velikoj mjeri u korist SAD-a.

Ipak, ovaj pakt predstavlja deseti sporazum o slobodnoj trgovini (FTA) koji je Indija potpisala od 2014. godine, signalizirajući oštar zaokret u odnosu na raniji protekcionistički stav koji je pregovore sa više zemalja držao u zastoju decenijama.

Nakon ovih novih sporazuma, Indija je sada pristala i da započne pregovore o sporazumu sa šest zemalja članica Zalivskog savjeta za saradnju (GCC), koje čine 15% njene globalne trgovine.

Iako su ovi sporazumi u pravcu pozitivnih promjena, stručnjaci upozoravaju da oni nijesu čarobno rješenje za brži rast izvoza niti zamjena za dublje trgovinske reforme.

„Uspjeh svakog FTA sporazuma zavisi od toga kako se koristi, a Indija je istorijski pokazivala nisku stopu iskorišćenosti od svega oko 25%, za razliku od 70% do 80% u razvijenim ekonomijama“, izjavila je Sumedha Dasgupta iz Economist Intelligence Unit za BBC.

Razlog je to što za mnoge indijske izvoznike, naročito mala preduzeća, administrativni teret, rizici od revizija i nedovoljno razumijevanje odredbi sporazuma često nadmašuju koristi od nižih carina.

Istorija pokazuje da je to bio slučaj.

Prema konsultantskoj kući EY, između 2017. i 2022. indijski izvoz ka FTA partnerima porastao je za 31%, dok je uvoz iz tih zemalja skočio za 82% – jaz koji je opisan kao „alarmantan neuspjeh“ u potpunom iskorišćavanju povlašćenog pristupa tržištu.

Nakon revizije vlade, međutim, sporazumi potpisani od 2023. godine sa zemljama poput Australije i Ujedinjenih Arapskih Emirata pokazali su snažniji rast izvoza, što EY pripisuje unaprijeđenoj trgovinskoj infrastrukturi i bržim mehanizmima za rješavanje sporova.

Ali mnogo više treba da se uradi.

„FTA sporazumi stvaraju prilike na papiru, ali primjena zapinje na terenu“, rekao je Kiran Kotla, izvršni direktor kompanije Dista, koja pomaže brendovima u usklađivanju izvozne dokumentacije.

Kotla navodi da su najveći problemi složenost pravila o porijeklu robe, visoki troškovi dokumentacije, necarinske barijere poput pravila o testiranju i označavanju, kao i nedosljedna tumačenja carinskih propisa.

„Mnogi izvoznici tehnički ispunjavaju uslove za niže carine, ali i dalje plaćaju pune dažbine jer je dokazivanje podobnosti sporo, rizično ili skupo“, dodao je.

Pravila o porijeklu robe – koja zahtijevaju da izvoznici dokažu da je roba suštinski proizvedena ili da joj je dodata vrijednost u Indiji, a ne samo sklopljena – i dalje su posebno sporna.

Prema ranijim aranžmanima, vlada je izdavala sertifikate o porijeklu. Međutim, prema detaljima sporazuma sa EU, izvoznici sada moraju sami da vrše samocertifikaciju, navodi istraživački centar Global Trade and Research Initiative (GTRI) sa sjedištem u Delhiju.

Zbog toga će izvoznici „sada snositi pravni i finansijski rizik ukoliko pogriješe“, kaže Ajay Srivastava iz GTRI-ja.

Pogrešna prijava može pokrenuti kazne i retroaktivne naplate, te „FTA sporazum između Indije i EU može donijeti koristi samo ako se pravila o porijeklu pravilno razumiju i primjenjuju“.

Pored ovih složenih strukturnih reformi, potrebno je riješiti i dublje, fundamentalne probleme ukoliko Indija želi efikasno da se takmiči na tržištima SAD-a i EU sa azijskim konkurentima poput Vijetnama.

„Konkurentnost se osvaja u operativnom poslovanju, a ne u sporazumima. Prednost Vijetnama dolazi iz brzine, predvidivosti i duboke integracije u lance snabdijevanja, a ne samo iz carinskog pristupa“, rekao je Kotla. To u praksi znači bržu logistiku, dosljednu carinsku obradu, pouzdanu infrastrukturu i niže transakcione troškove.

„Bez toga, sama carinska ravnopravnost neće se pretvoriti u rast tržišnog udjela.“

Za razliku od Vijetnama ili čak Bangladeša, koji su slijedili model izvozne industrijalizacije sa snažnim podsticajima za izvoz i velikim prilivom stranih direktnih investicija, „indijski proizvodni zamah bio je fragmentisan, manje hitan i oprezan u izlaganju domaćih kompanija stranoj konkurenciji. To mora brže da se promijeni“, rekla je Priyanka Kishore, osnivačica singapurskog istraživačkog centra Asia Decoded.

Uspjeh vijetnamske strategije je očigledan.

Njegov robni izvoz, koji je 2010. bio oko trećine indijskog, sada je gotovo dostigao isti nivo, prema podacima Svjetske banke, iako je bruto domaći proizvod (BDP) svega oko desetine indijskog.

Zapravo, gotovo svi veliki azijski izvoznici, uključujući Maleziju, Bangladeš i Indoneziju, nadmašili su Indiju po složenoj stopi rasta izvoza u posljednjoj deceniji, prema podacima Asia Decoded.

Iako je Indija naporno radila na jačanju visokotehnološke proizvodnje – proizvodeći iPhone za kompanije poput Applea – zaostaje za drugima kada je riječ o tekstilu, obući, namještaju i drugim proizvodima niže dodate vrijednosti, koji su radno intenzivniji.

„Malo je vjerovatno da će Nike, ukoliko se suoči sa visokim carinama u Vijetnamu, smatrati Indiju najboljom alternativom. Visoki logistički troškovi, uvozne dažbine i složeni carinski propisi opterećuju Indiju“, kaže Kishore.

Sada, kada su FTA sporazumi zaključeni, fokus u Delhiju mora se pomjeriti ka uklanjanju ovih prepreka, kažu stručnjaci.

To je ono što će pomoći Indiji da privuče više privatnih investicija, otvori nova radna mjesta i dostigne cilj od 1.000 milijardi dolara godišnjeg izvoza.