Dok rakete, bombe i dronovi lete iznad Persijskog zaliva, rastu izgledi za još razorniji rat u Pacifiku. Deeskalacija novog hladnog rata između Sjedinjenih Američkih Država i Kine sada mora postati glavni globalni prioritet. Da bi se to postiglo, neophodno je razbiti snažan mit koji povećava vjerovatnoću rata: ideju da je Kina do prosperiteta došla varanjem.
Kineska ekonomija zaista doprinosi ozbiljnim globalnim makroekonomskim neravnotežama i to pitanje treba rješavati. Međutim, to je nešto sasvim drugo od zgodne fikcije koju su zapadne elite isplele kako bi prikrile sopstvene neuspjehe – tvrdnje da Kina svoj uspjeh duguje dvoličnosti, nepoštenju i obmani. A to nije samo zgodna priča. U mjeri u kojoj priprema zapadno javno mnjenje za rat, ona je i opasna.
Mit se sastoji od pet lažnih optužbi. Prva je da je Kina „ukrala“ intelektualnu svojinu zapadnih kompanija. U stvarnosti, zapadne multinacionalne kompanije su decenijama same nudile svoju intelektualnu svojinu u zamjenu za pristup ogromnom kineskom tržištu. Kineske vlasti, koje planiraju u horizontu od 50 godina, jednostavno su im ponudile ponudu koju nijesu mogle odbiti: možete ući na naše tržište, ali ćete morati da naučite naše ljude kako da proizvode vašu robu. Zapadni direktori, fokusirani na kratkoročne rezultate i očarani srednjoročnim perspektivama, to su rado prihvatili.
Druga optužba je da Kina potcjenjuje svoju valutu. Time se podrazumijeva da postoji „ispravan“ devizni kurs i da kineske vlasti drže renminbi ispod tog nivoa. U teoriji, pravi kurs je onaj koji uravnotežuje tekući račun svake zemlje. U praksi, to bi značilo da je dolar značajno precijenjen, što potvrđuje ogroman deficit tekućeg računa SAD.
Drugim riječima, optužba da Kina drži renminbi prenisko zapravo je naličje tvrdnje da SAD finansiraju svoje deficite privlačenjem tuđeg kapitala. Zapad koji se oslanja na precijenjeni dolar, u tom smislu, živi u staklenoj kući – a bacanje kamenja nije mudro.
Treća optužba odnosi se na kineske kontrole kapitala, koje se predstavljaju kao još jedan oblik varanja. Da li smo zaboravili da je zlatno doba kapitalizma, era Breton Vudsa pedesetih i šezdesetih godina, počivalo upravo na kontrolama kapitala u SAD, Evropi i Japanu? Razlog je bio jasan: nijedna vlada nema ni pravnu ni moralnu obavezu da dozvoli finansijskim tokovima da nekontrolisano ulaze ili izlaze iz zemlje.
Četvrti stub mita – navodni višak kapaciteta kineske industrije – demantuju podaci: iskorišćenost kapaciteta u Kini je ispod 75 odsto, što je manje nego u Americi. Zalihe su stabilne, a profit kineskih izvoznika porastao je više od 10 odsto. Dakle, nema prekomjernih kapaciteta.
Ova optužba zapravo služi kao odbrana od onoga što zaista zabrinjava zapadne vlasti: izuzetna konkurentnost koju je Kina postigla zahvaljujući kvalitetnom planiranju i ulaganjima u vrhunsko, a pristupačno obrazovanje i obuku. Kada se vidi kako kompanija u Šenženu može razviti četiri prototipa za djelić troška i vremena potrebnog u Štutgartu ili Ilinoisu za jedan, teško je tvrditi da je riječ o dampingu. Ipak, takva tvrdnja je politički prihvatljivija nego priznati da je Kina razvila jedinstvenu mrežu proizvodne inteligencije.
Peta optužba, i vjerovatno najčešća, jeste da Kinezi premalo troše i da su nedovoljno plaćeni. Možda – ali u odnosu na koga? Potrošnja u Kini rasla je znatno brže nego u drugim azijskim ekonomijama povezanim sa Zapadom, poput Japana, Južne Koreje, Indonezije i Malezije. Osim toga, kada su te ekonomije dostigle sličan nivo razvoja, rast potrošnje je značajno usporio – što u Kini nije slučaj.
I plate u Kini su snažno rasle. Prije dvije decenije, satnica u kineskoj industriji bila je niža nego u Indiji. Danas je osmostruko veća, dok se u Indiji samo udvostručila. Plate u Kini su sada veće nego u bilo kojoj drugoj zemlji u razvoju u Aziji.
Ove činjenice nijesu prijatne za zapadne centre moći. Tehnološka snaga Kine predstavlja prijetnju kompanijama koje su nekada djelovale nepobjedivo. Druge zemlje u razvoju sve više se okreću Kini zbog pouzdanijih, kvalitetnijih i jeftinijih proizvoda. Iako je razumljivo reagovati optužbama, Zapad bi trebalo da iskoristi ovaj trenutak za preispitivanje, jer istina doprinosi miru.
A istina je da zapadne kompanije nijesu izgubile od Kine – već su se same prodale Kini. Premjestile su radna mjesta, oslabile sindikate i ustupile svoju intelektualnu svojinu zarad brze dobiti. Dok su SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Evropska unija spašavali banke i vodili sporne ratove, Kina je ulagla u obrazovanje, željezničku infrastrukturu, zdravstvene sisteme, zelenu energiju, pametne mreže i proizvodne centre sposobne za istraživanje, razvoj i inovacije koje mnoge zapadne zemlje danas ne mogu dostići.
Vrijeme je da Zapad prestane da krivi Kinu za odluke sopstvenih velikih kompanija, finansijskih centara i političkih struktura. Sankcije prema Kini su loša zamjena za industrijsku politiku. Još opasnije, pojednostavljene i negativne narative o Kini, koje šire isti oni koji su stvorili krizu u Zalivu, mogu otvoriti put još opasnijem vojnom sukobu u Pacifiku.
Yanis Varoufakis
Izvor: Project Syndicate
