Ovogodišnji Proljećni sastanci Međunarodnog monetarnog fonda dolaze u trenutku pojačane ekonomske neizvjesnosti i intenzivnog preispitivanja kapaciteta i pristupa ove institucije. Kritičari sa ljevice tvrde da MMF nameće regresivne mjere štednje državama korisnicima, produbljujući siromaštvo, usporavajući ekonomski rast i podrivajući njihovu sposobnost da ostvare održivost duga. Sa desnice, administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa optužuje MMF za „širenje mandata“, tvrdeći da se udaljio od svoje osnovne uloge održavanja makroekonomske stabilnosti.
Iako nijesu sve ove kritike opravdane, sam MMF priznaje da su reforme neophodne. Njegovi istraživači su već identifikovali ključne promjene, a rukovodstvo ih je priznalo. Ipak, Fond sporo prelazi na njihovu primjenu.
Nalazi Fonda iz 2016. godine o mjerama štednje ilustrativan su primjer. Još prije deset godina, ekonomisti MMF-a pokazali su da smanjenje javne potrošnje tokom krize produbljuje nejednakost, šteteći i nivou i održivosti rasta. Ključni razlog leži u takozvanim fiskalnim multiplikatorima – uticaju promjena u državnoj potrošnji na BDP.
Kako je pokazala Svjetska banka, izdvajanja za programe socijalne zaštite, poput novčane pomoći siromašnima, mogu donijeti značajne povrate – svaki potrošeni dolar generiše 2,5 dolara u lokalnoj ekonomiji. Mehanizam je jasan: domaćinstva sa niskim primanjima troše sredstva na robu i usluge, podstičući preduzeća da šire poslovanje i zapošljavaju više radnika, koji zatim povećavaju sopstvenu potrošnju. Međutim, važi i obrnuto – svaki dolar smanjen iz socijalne potrošnje uklanja 2,5 dolara iz ekonomije.
Uprkos tome, mjere štednje i dalje su centralne u programima MMF-a. Kao rezultat, rast često zaostaje za projekcijama Fonda – drugim riječima, što su mjere štednje strože, jaz je veći. Procjene održivosti duga, na kojima se zasnivaju programi MMF-a, često se pokazuju netačnim, ostavljajući zemlje koje sprovode preporuke Fonda u potrebi za dodatnim hitnim finansiranjem.
Slično tome, generalna direktorica MMF-a Kristalina Georgieva pozvala je na veće oporezivanje bogatih, objašnjavajući da je progresivno oporezivanje najefikasniji alat vlada za finansiranje budžeta i smanjenje nejednakosti bez štete po rast. Nasuprot tome, regresivni porezi poput PDV-a potkopavaju rast povećavajući nejednakost, slabeći potrošnju i obeshrabrujući investicije i zapošljavanje. Uprkos ovim nalazima, veliki dio zvaničnih preporuka MMF-a i dalje promoviše regresivne poreske mjere za zemlje sa niskim i srednjim prihodima.
Ovaj jaz između principa i prakse vidljiv je i u ograničenom razumijevanju politike i političke ekonomije unutar Fonda. Čak 85 odsto šefova misija MMF-a navodi da su politički faktori „glavna prepreka“ sprovođenju preporuka, ali institucija i dalje zapošljava gotovo isključivo ekonomiste. Nedostatak političke ekspertize i poznavanja lokalnih specifičnosti stoga nije slučajnost, već pitanje pristupa.
Primjer Egipta jasno pokazuje slabosti ovog modela. Nakon četiri uzastopna programa MMF-a u posljednjih deset godina, ta zemlja je danas treći najveći dužnik Fonda, sa 9,4 milijarde dolara duga. U zamjenu za kredite, vlasti su smanjile univerzalne sisteme socijalne zaštite, rezale socijalnu potrošnju i povećavale regresivne poreze poput PDV-a i carina.
Ono što Egipat nije uradio – barem u početku – jeste rješavanje problema široke mreže preduzeća u vlasništvu vojske, koja obeshrabruju privatne investicije i troše javne resurse. MMF u početnim programima nije uzeo u obzir ovu dimenziju političke ekonomije. Tek 2022. godine, nakon što je Egiptu odobreno 20 milijardi dolara u šest godina, Fond je počeo da uvodi uslove koji se odnose na vojna preduzeća.
U najvećoj mjeri, MMF se držao tradicionalnog pristupa, sa predvidivim posljedicama. Mjere štednje i poreske promjene povećale su siromaštvo, smanjile domaću tražnju i dovele do smanjenja privatnog sektora u 106 od posljednjih 120 mjeseci. BDP Egipta pao je sa 351 milijarde dolara 2016. na 349 milijardi 2025. godine, iako je broj stanovnika porastao za 30 odsto. Istovremeno, spoljni dug se utrostručio. Prošle godine Egipćani su bili druga najveća grupa neregularnih migranata koji su stigli u Evropu, što odražava rast siromaštva i nedostatak radnih mjesta.
Makroekonomska stabilnost zavisi od održivosti duga, a ona zahtijeva snažan, inkluzivan i održiv rast. Da bi ispunio svoju ulogu, MMF mora da kreira programe prilagođene svakoj zemlji, uz uvažavanje političkih okolnosti i sopstvenih nalaza o tome šta podstiče – a šta koči – rast. Umjesto nametanja mjera štednje, takvi programi trebalo bi da se oslanjaju na javne investicije u socijalnu zaštitu i ključne usluge, kao i na progresivno oporezivanje i jačanje kapaciteta za naplatu poreza.
Desetogodišnji pregled dizajna i uslovljenosti programa MMF-a, koji je trenutno u toku, predstavlja priliku da Fond napusti zastarjele i kontraproduktivne politike i počne da primjenjuje pristup zasnovan na dokazima, kakav već prepoznaju njegovi istraživači i rukovodstvo. U vremenu rastuće ekonomske nestabilnosti, taj trenutak teško da bi mogao biti važniji. MMF i njegovi akcionari ne smiju propustiti tu priliku.
Timothy Kaldas
Izvor: Project Syndicate
