Crna Gora i širi Zapadni Balkan ulaze u period u kojem će održivost javnih finansija biti ključni test ekonomske stabilnosti i političke odgovornosti.

Ovo je u intervjuu za Bankar kazao regionalni ekonomski analitičar, istraživač i bivši zamjenik ministra finansija Albanije Dritan Šano.

Upozorava da se fiskalna slika regiona ne može svesti na nivo javnog duga, već da presudnu ulogu imaju njegova struktura, trošak zaduživanja i sposobnost države da reaguje na spoljne šokove.

U tom kontekstu, ističe, da se Crna Gora izdvaja kao najranjivija ekonomija zbog ograničenog fiskalnog prostora i izostanka monetarne autonomije.

“Poseban problem predstavlja način na koji je dug korišćen, jer veliki dio zaduživanja nije generisao dugoročni rast”, kazao je Šano.

Intervju ukazuje i na to da region i dalje potcjenjuje rizike viših globalnih kamata i novih inflatornih pritisaka. Sagovornik zato naglašava da je fiskalni kredibilitet osnov svake razvojne strategije, dok su reforme, ljudski kapital i funkcionalne institucije ključni za održiv rast.

Kako gledate na Albaniju, Crnu Goru i širi Zapadni Balkan iz perspektive javnih finansija i reformi? Ako biste pravili internu „rang-listu“ fiskalne održivosti u regionu, ko bi bio na vrhu, a ko na dnu – i prema kojim kriterijumima?

Rangiranja u fiskalnim pitanjima imaju smisla samo ako su kriterijumi iskreni. Odnos duga prema BDP-u je broj za kojim svi prvo posegnu, ali on skriva gotovo sve što je zaista važno. Važno je od čega se dug sastoji. Ko ga drži – da li su to Kina, zalivski suvereni fondovi, Turska ili Njemačka i Francuska – jer su uslovi, uslovljenosti i političke „veze“ potpuno različiti. Koliki dio je denominovan u stranoj valuti. Koliki su rokovi dospijeća. Da li se primarni saldo, odnosno budžetska pozicija prije plaćanja kamata, kreće u pravom smjeru. Da li država ima kredibilan srednjoročni plan. I, što je ključno za nekoliko zemalja u regionu, da li još uvijek kontroliše sopstvenu monetarnu politiku.

Po tim kriterijumima, Kosovo je na vrhu. Javni dug je ispod 20 odsto BDP-a, fiskalno pravilo se uglavnom poštuje, a početna pozicija je zaista snažna. Kvaka je u tome što Kosovo ima malu prihodnu bazu i ograničen kapacitet države, pa je prostor za apsorpciju ozbiljnog šoka ograničen u apsolutnim iznosima, bez obzira na to koliko dobro izgleda na papiru.

Srbija ima najdublji finansijski sistem u regionu i najbolji pristup međunarodnim tržištima. Taj pristup je omogućio rast duga bez podizanja uzbune, ali je istovremeno uklonio dio discipline koju bi nametnulo restriktivnije tržište. Albanija i Sjeverna Makedonija su u sredini, obje blizu 55 odsto BDP-a. Albanija je ostvarila stvaran napredak u posljednjih pet godina, uz podršku snažnog nominalnog rasta i aktivnog upravljanja dugom. Bosna i Hercegovina izgleda upravljivo prema zbirnim brojkama, ali s obzirom na to da je fiskalna moć podijeljena između entiteta, svako pojedinačno očitanje je nepotpuno.

Na dnu je Crna Gora, sa javnim dugom od oko 64 odsto BDP-a i trendom rasta. Nema monetarnu autonomiju, a bilans i dalje nosi teret autoputa Bar – Boljare, projekta finansiranog po komercijalnim kineskim uslovima koji je postao školski primjer upozorenja za region. To ne znači da je kriza iza ugla. To znači da nema prostora za greške. U svijetu u kojem su globalne kamatne stope ostale visoke duže nego što je iko očekivao, nedostatak prostora za greške je upravo ono što ne želite.

Korisno rangiranje nije lista srama. To je mapa koja pokazuje gdje fiskalna politika ima najmanje prostora za disanje.

Iz perspektive bivšeg zamjenika ministra finansija, kako ocjenjujete trend rasta javnog duga u zemljama koje nemaju sopstvenu monetarnu politiku ili imaju ograničen manevarski prostor? Da li smo kao region dovoljno svjesni rizika mogućeg zaoštravanja globalnih finansijskih uslova u budućnosti?

Ovo je jedan od najpotcjenjenijih rizika u regionu i ne, nijesmo ga dovoljno svjesni.

Zamislite monetarnu politiku kao rezervnu gumu. Kada nešto pođe po zlu, stanete, zamijenite gumu i nastavite dalje. Crna Gora nema rezervnu gumu. Koristi euro, ali nema nijedan od zaštitnih mehanizama koji dolaze sa stvarnim članstvom u eurozoni. Kosovo je u istoj poziciji. Bosna je vezana za euro kroz valutni odbor. Kada stvari krenu po zlu za ove zemlje, nema gume za zamjenu. Vozite dalje na felni.

Šta to znači u praksi: kada globalne kamatne stope porastu, kao što su naglo porasle nakon 2022, trošak otplate postojećeg duga odmah raste. Ne postoji ništa što to ublažava. Novac mora doći odnekud, a to „odnekud“ je uvijek isto: veći porezi, rezovi u javnim uslugama ili niže zarade. Ti izbori pogađaju stvarne ljude i dolaze brzo.

Neugodna istina je da je fiskalna disciplina u regionu u velikoj mjeri održavana spoljnim pritiskom – od strane MMF-a, Evropske komisije – a ne stvarnim unutrašnjim uvjerenjem. To je krhko. Kada se globalni uslovi zaoštre i kada ti spoljašnji partneri imaju druge prioritete, disciplina ima tendenciju da oslabi.

Ja nijesam neko ko gubi san zbog veličine duga. Ono što me drži budnim jeste na šta je taj dug potrošen. Ako se zadužujete da izgradite fabriku ili dobru školu, ekonomija vam to na kraju vraća. Isto važi ako se zadužujete za pametnu, aktivnu industrijsku politiku. Ali ako se zadužujete da pokrijete plate, povećate penzije pred izbore i dijelite subvencije prijateljima, onda vam ostaje samo dug. Nema fabrike, nema škole, samo račun. Previše onoga što je region pozajmio od 2008. nalazi se u toj drugoj kategoriji. Pitanje nije koliko dugujemo. Pitanje je šta smo za to dobili.

Kada biste danas studentima morali da sažmete u tri ključne poruke šta čini „zdravu“ ekonomsku politiku za malu, otvorenu ekonomiju poput Albanije ili Crne Gore u narednih deset godina – koja bi bila ta tri principa, bez kojih nema rasta, socijalne stabilnosti niti uspješne integracije u EU?

Prvo: fiskalni kredibilitet nije ograničenje. To je infrastruktura. Male, otvorene ekonomije ne mogu sebi priuštiti političke eksperimente. Svaki put kada vlada prekrši fiskalno pravilo iz kratkoročnih razloga, to se decenijama plaća kroz više troškove zaduživanja i niže investicije. Kredibilitet je kapitalni fond. Potrebne su godine da se izgradi, a sekunde da se uništi. Studenti koji misle da je fiskalna disciplina nešto što nameću MMF ili Brisel treba da razumiju da je to zapravo temelj na kojem počiva sve ostalo. Bez nje, skuplje plaćate svaki put, svaku školu, svaki program vakcinacije.

Drugo: ljudski kapital je sada stvarni plafon rasta. Fizička infrastruktura je i dalje važna, ali demografija i vještine će više nego bilo koji autoput određivati ishode. Brojevi u našem regionu su blizu alarmantnih. Zapadni Balkan gubi radno sposobno stanovništvo tempom koji bi se u bilo kojoj razvijenoj ekonomiji tretirao kao nacionalna vanredna situacija. Albanija je od 1990. godine kumulativno izgubila oko 40 odsto stanovništva kroz emigraciju. Ne možete se približiti Evropskoj uniji sa radnom snagom koja se smanjuje, stari i odlazi, bez obzira na to koliko kilometara autoputa izgradite. Obrazovanje, zdravstvo, aktivacija radne snage – to nijesu dodaci socijalnoj politici. To je prava politika rasta u narednoj deceniji.

Treće: evropske integracije su standard kvaliteta, a ne novčani transfer. Prava vrijednost pristupanja nije u pretpristupnim fondovima ili strukturnim fondovima koji dolaze kasnije. Ona je u disciplini, regulatornom sidru i predvidivosti koju članstvo donosi. I ovdje postoji nešto što se još uvijek nedovoljno razumije u regionu. Evropska unija će, u suštini, „odštampati“ ono što zatekne. U trenutku pristupanja, strukturne slabosti, loše institucionalne navike i ekonomske distorzije zemlje koja pristupa bivaju kodifikovane i „zaključane“. Ono što nije popravljeno prije pristupanja, kasnije je mnogo teže ispraviti. Priprema za taj trenutak je prava reformska agenda. To je mnogo zahtjevnija agenda od narativa o otvaranju i zatvaranju pregovaračkih poglavlja.

Tretiranje pristupanja kao odlaska na kasu već je proizvelo jednu generaciju reformi koje na papiru izgledaju usklađeno, a na terenu ne mijenjaju ništa. Zakon se usvoji, strategija se donese, poglavlje se „čekira“. Ali institucija se ne izgradi, inspektor se ne obuči, dozvole se ne izdaju brže. Papir dobro putuje. Kapacitet ne.

Želite dokaz? Evropska unija je već opredijelila novac. U regionu je više od 700 miliona eura iz Plana rasta u riziku da bude izgubljeno do sredine 2026. godine, jednostavno zato što vlade nijesu sprovedele reforme potrebne da ga otključaju. Ne reforme na papiru. Reformе koje zaista funkcionišu. Problem nije u Briselu. Problem je u nama.

Zato vršite pritisak na svoje vlade da se ponašaju drugačije. A kada budete imali priliku da sjedite sa te strane stola, zapamtite ovaj broj. Sedamsto miliona eura ostavljenih na stolu – ne zato što ih Evropa nije ponudila, već zato što nijesmo uspjeli da izgradimo ono što je potrebno da ih dobijemo.

U svjetlu rata u Iranu i snažne volatilnosti cijena nafte, koliko su male, uvoznо zavisne ekonomije poput Albanije i Crne Gore spremne za novi talas uvezene inflacije, rasta troškova energije i moguće odlaganje smanjenja kamatnih stopa? Da li vlade u regionu uopšte imaju fiskalni prostor da odgovore na takav šok, a da ne ugroze javne finansije i planirane razvojne investicije?

Ono što se dešava sa Iranom već ima obrise pandemije COVID-19 u načinu na koji mijenja političku logiku ekonomskog odgovora. Posljednji put kada su vlade bile suočene sa šokom ove veličine, prestale su da budu arbitri i postale su sama ekonomija. Potrošnja je eksplodirala, fiskalna pravila su suspendovana i tada se niko zbog toga nije izvinjavao. Danas to više ne mogu sebi priuštiti. Kamatne stope su više, dug je veći, a prostor za takvu igru značajno je sužen. Ali političko iskušenje biće identično.

Male, uvoznо zavisne ekonomije su po definiciji „price takeri“. Novi naftni šok se brzo preliva na cijene transporta, hrane i energije. Taj prenos u Zapadnom Balkanu spada među najbrže u Evropi jer je uvozna zavisnost visoka, domaći proizvodni „jastuci“ su tanki, a udio energije u budžetima domaćinstava veći nego u bogatijim zemljama.

Fiskalni prostor za apsorpciju šoka značajno je smanjen od 2022. godine. Reakcija na pandemiju i energetska kriza nakon ruske invazije na Ukrajinu potrošile su većinu prostora koji su vlade ranije izgradile. Dug je veći, kamate su veće, a investicioni ciklusi već su opterećeni. Više vlada u regionu vodi investicione cikluse koji pretpostavljaju da će rast ostati snažan i da će kamate padati. Ako volatilnost nafte odloži smanjenje kamatnih stopa, te pretpostavke vrlo brzo postaju neodržive.

Stvarni rizik nije sam šok. Ekonomije mogu preživjeti šokove. Stvarni rizik je politički odgovor. Istorija u regionu je prilično dosljedna: kada cijene naglo rastu, vlade posežu za neselektivnim subvencijama goriva, ograničenjima cijena i jeftinom energijom. Te mjere su skupe, regresivne – više štite srednje i više slojeve nego zaista ugrožene – i gotovo ih je nemoguće ukinuti kada se jednom uvedu. Takođe nagrizaju srednjoročnu fiskalnu poziciju na način koji postaje vidljiv tek nakon izbora.

Bolji odgovor je uzak i ciljan. Direktni transferi domaćinstvima sa niskim prihodima, pažljivo dizajnirana energetska podrška vezana za pragove potrošnje, upravljanje strateškim rezervama i brža diversifikacija izvora energije, uz smanjenje zavisnosti od fosilnih goriva. Albanija, sa svojom bazom obnovljive energije, zapravo ima strukturne prednosti koje još nije u potpunosti iskoristila. Ove mjere su politički teže, ali fiskalno mnogo jeftinije. Da li će vlade u regionu krenuti tim putem pod pritiskom, otvoreno je pitanje. Dosadašnje ponašanje ne uliva povjerenje.

Međunarodni aerodrom u Tirani, nakon preuzimanja od strane Kastrati Group i više od 100 miliona eura ulaganja, postao je najbrže rastući aerodrom u regionu, sa više od 10 miliona putnika godišnje. Istovremeno, Crna Gora i dalje se bori da finalizuje koncesiju, uprkos tome što je izabrala Incheon kao operatera svojih aerodroma. Iz Vaše perspektive, koji je „recept“ iza albanskog uspjeha? Šta je država uradila dobro, a šta privatni koncesionar? Šta Podgorica i region treba da nauče ako žele da aerodrome pretvore u stvarne razvojne centre, a ne beskonačne tenderske procese?

Priča o Tirani je manje misteriozna nego što izgleda spolja. Nekoliko stvari se poklopilo u pravom redoslijedu.

Struktura koncesije bila je od početka čista. Originalni Hochtief BOOT ugovor iz 2005. bio je disciplinovan komercijalni aranžman: dvadeset godina kontinuiranih investicija i profesionalnog upravljanja, bez političkog uplitanja u svakodnevne operacije. Kada je Kastrati Group preuzeo upravljanje 2020. godine, naslijedio je funkcionalnu komercijalnu platformu, a ne politizovano državno preduzeće. Zatim su iza riječi stavili ozbiljan novac. Više od 100 miliona eura za četiri godine: proširenje terminala, dodatne parking pozicije, produženje piste. I gradili su sa jasnom komercijalnom logikom, hvatajući talas niskobudžetnih avio-kompanija. Wizz Air i Ryanair nijesu došli slučajno. Došli su zato što je aerodrom bio spreman za njih – sa infrastrukturom, kapacitetima i komercijalnom fleksibilnošću koju takvi prevoznici zahtijevaju. Broj putnika porastao je sa 3,3 miliona u 2019. na više od 10 miliona u 2024. To nije marketing. To je infrastruktura koja odgovara stvarnoj tražnji.

Ali treći element je najvažniji i najteži za repliciranje u ovom regionu. Albanska država je uradila ono što je najteže za vlade Zapadnog Balkana: ostala je po strani u operacijama. Avijacija je sektor u kojem je ministarska diskrecija pogubna za rezultate. Politička klasa je odlučila da pusti koncesionara da upravlja imovinom i fokusirala se na viznu politiku, promociju turizma i makroekonomsku stabilnost. Ta podjela uloga je suština uspjeha.

Za Podgoricu, lekcije su neprijatne jer ukazuju na političke navike više nego na tehničke kapacitete. Koncesija za crnogorske aerodrome je saga još od 2018. godine. Incheon je rangiran kao prvoplasirani, uslijedile su žalbe, pa nova odlaganja, i tek u aprilu 2026. vlada je konačno odobrila transfer na Incheon kroz 30-godišnju koncesiju koja obuhvata Podgoricu i Tivat. Vrijednost ugovora za državu procjenjuje se na kumulativnih milijardu eura u 30 godina, uz investicioni program od 300 miliona eura. Proces je sada pokrenut. Ali tender koji traje skoro osam godina šalje signal svakom ozbiljnom operateru na svijetu. Kredibilitet koncesionog procesa je sam po sebi ekonomski resurs. Kada ga jednom potrošite, nijedna kasnija investicija ne može u potpunosti popraviti štetu.

Lekcije su jednostavne za izgovoriti, iako ih je teško sprovesti. Ne tretirajte aerodrom kao politički plijen. Ne dozvolite da tender postane talac izbornog ciklusa. Postavite pravila, izaberite kredibilnog partnera i povucite se. Bezbjednost, regulacija i fer konkurencija – to su poslovi države. Dizajn terminala, razvoj linija i korisničko iskustvo – to nijesu.

Evropske integracije se često predstavljaju kao garancija rasta i stabilnosti, ali podaci u regionu pokazuju hronično visok javni dug, rastuće deficite tekućeg računa i zavisnost od doznaka. Iz Vaše perspektive, da li je model rasta Zapadnog Balkana već „iscrpljen“ i šta bi ga moglo zamijeniti u narednoj deceniji?

Da, sadašnji model rasta je iscrpljen. To nije pesimizam. To je opis onoga što brojevi pokazuju.

Model koji je donosio rast tokom 2000-ih i 2010-ih oslanjao se na četiri stuba: doznake velike dijaspore, gradnju pokrenutu unutrašnjim migracijama ka glavnim gradovima, sezonski turizam i umjerene strane direktne investicije u usluge i laku industriju. Povrh toga postojio je tanak sloj ekspanzije potrošačkih kredita finansiran od strane matičnih banaka iz Italije, Austrije i Grčke. Svaki od tih stubova sada je pod pritiskom. Doznake stagniraju kako druga generacija emigranata razvija slabije finansijske veze sa matičnom zemljom. Građevinarstvo nailazi na ograničenja u zemljištu, planiranju i demografiji. Prihodi od turizma rastu, ali je produktivnost u tom sektoru zaglavljena: više turista, iste niske zarade, isti sezonski pikovi. SDI su se stabilizovale na nivoima koji su preniski da bi pomjerili strukturnu sliku.

Dublji problem je demografski. Region izvozi svoje radno sposobno stanovništvo tempom koji bi se u svakoj razvijenoj ekonomiji tretirao kao nacionalna vanredna situacija. Model rasta čiji je glavni proizvod emigracija ne može održati konvergenciju. On proizvodi suprotno.

Ono što bi ga moglo zamijeniti jeste kombinacija: ulaganje u ljudski kapital koje zaista proizvodi vještine koje ekonomija može koristiti, kredibilna institucionalna reforma usidrena u pristupanju EU, dublja regionalna ekonomska integracija sprovedena ozbiljno i selektivna industrijska politika usmjerena na sektore koji mogu opstati unutar jedinstvenog evropskog tržišta, kao što su skladištenje energije, agroprerada, precizna proizvodnja i digitalne usluge.

Članstvo u EU ne transformiše slabe strukture. Ono pojačava ono što zatekne. Zemlje koje su ušle sa proizvodnjom iznad 20 odsto BDP-a konvergirale su. Zemlje u kojima su dominirali turizam i doznake dobile su još više istog, samo po cijenama EU. To je strukturno pitanje na koje region mora odgovoriti prije nego što dođe datum pristupanja.

Zapadni Balkan nije na periferiji Evrope. On je u njenom geografskom centru, sa svih strana okružen članicama EU. Držati ga vani nije politički stav. To je anatomski apsurd. A u današnjem okruženju, uz hibridne prijetnje, ruske operacije uticaja, kineski novac za infrastrukturu i migracioni pritisak, rupa u stomaku nije samo nezgodna. Ona je opasna. Delfska deklaracija, potpisana ove sedmice u Atini od strane svih šest ministara vanjskih poslova Zapadnog Balkana zajedno sa Grčkom, uokvirila je proširenje kao strateški geopolitički imperativ. Taj okvir je ispravan. Pitanje je da li će ekonomije koje stignu do pristupanja vrijedjeti da budu pojačane.

Prozor za obnovu modela rasta prije nego što demografski deficit postane nepovratan uži je nego što politički razgovor priznaje.

I Albanija i Crna Gora ulaze u velike investicione cikluse u infrastrukturi i energetici, uključujući autoputeve, luke, interkonekcije i obnovljive izvore energije. Gdje vidite granicu između zdravog investicionog ciklusa i rizika da postanemo „gradilišta na dug“ koja će buduće generacije morati da otplaćuju?

Uvijek sam govorio: javne investicije, kao i javni dug, veoma liče na nuklearnu silu. Ako se koriste pravilno, postaju izvor energije za ekonomiju i prosperitet ljudi. Ako se koriste loše, devastiraju fiskalnu poziciju i ostavljaju narednoj generaciji račun i rupe na putu.

Granica se povlači kroz pet testova, i svaki projekat koji padne na dva od njih zaslužuje ozbiljno preispitivanje.

Prvi test je ekonomski povrat. Ne politička priča o radnim mjestima i rastu, već kredibilna cost-benefit analiza koju sprovodi nezavisno tijelo uz jasnu metodologiju. Kada se studija izvodljivosti pojavi nakon što je politička odluka već donijeta, analiza je već kompromitovana. Svi u regionu znaju kako takve studije izgledaju.

Drugi test je struktura finansiranja. Povoljni krediti i kombinovano finansiranje međunarodnih institucija su kategorijalno drugačija stvar od komercijalnog zaduživanja. Projekat koji ima ekonomskog smisla pod uslovima EBRD-a ili EIB-a može biti potpuno besmislen po tržišnim stopama. Bar-Boljare je školski primjer za region: autoput finansiran po kineskim komercijalnim stopama, pod ugovornom strukturom koja je ograničila konkurenciju, što je stvorilo teret duga kojim će Podgorica upravljati decenijama. Udžbenik je otvoren da ga svi pročitaju.

Treći test je sekvenciranje. Veliki investicioni programi najavljeni istovremeno gotovo uvijek se sudare sa onim što država zaista može da izgradi i vodi u isto vrijeme. Rezultat su probijanje troškova, kašnjenja i kvalitet koji zaostaje za obećanim. Dobra investiciona disciplina znači faznost, ne iz opreza, nego iz poštovanja prema stvarnom kapacitetu izvršenja.

Četvrti test je održavanje. Projekat koji nije finansiran za puni životni ciklus je fiskalna tempirana bomba. Region ima dugu istoriju izgradnje infrastrukture bez budžetiranja njenog održavanja. Dvadeset godina kasnije, vrijednost imovine pala je brže od duga koji ju je finansirao.

Peti test je fiskalno sidro. Investicioni ciklusi ne bi smjeli počivati na pretpostavci da će rast uvijek nadmašivati dug. Kada kamatne stope porastu ili rast razočara, a oba su se već desila, ciklus postaje opasan. Srednjoročni fiskalni okvir sa obavezujućom granicom duga disciplina je koja razdvaja stvarni razvoj od hipoteke nad budućim generacijama.

Znakove upozorenja lako je uočiti: neinicirane ponude politički povezanih ponuđača, ugovori sa jednim izvorom, procjene troškova koje skoče 30 odsto između najave i tendera, uslovi finansiranja koji nijesu u potpunosti objavljeni. Kada se ove stvari pojave zajedno, projekat je prestao da bude investicija. Postao je fiskalna obaveza sa ceremonijom presijecanja vrpce.

Region je vidio talase populističkih ekonomskih mjera – od naglih povećanja plata i penzija, preko poreskih izuzeća, do selektivnih subvencija za „strateške“ investitore. Kakav je stvarni razvojni efekat takvih politika, a koliko je od toga samo skupi kratkoročni politički marketing?

Populističke ekonomske mjere slijede dosljedan obrazac. One kupuju kratkoročni politički kredit po cijenu dugoročnog fiskalnog i institucionalnog kapaciteta. Računica nije komplikovana.

Uzmimo povećanja plata i penzija. Da bi bila održiva, njima mora prethoditi trajni rast realne produktivnosti. Naslovna stopa rasta od 3 do 4 odsto, kada se iz nje izbaci inflacija i kada se ukloni statistički efekat velikog jednokratnog investicionog projekta ili dobre turističke sezone, nije održiv realni rast ni u kakvom ozbiljnom smislu. Povećanja plata koja idu ispred produktivnosti odmah se ugrađuju u trajnu potrošnju i politički ih je gotovo nemoguće vratiti unazad. Korist traje jedan izborni ciklus. Fiskalni trošak traje decenijama.

Manje vidljiva šteta je po konkurentnost. Rast plata koji nadmašuje produktivnost povećava jedinične troškove rada i nagriza upravo onu prednost koja trenutno privlači nearshoring interesovanje ka Zapadnom Balkanu. U ovom trenutku postoji stvarna prilika, dok kompanije premještaju lance snabdijevanja bliže Evropi, da se uhvati dio lake proizvodnje i prerade. Taj prozor se brzo zatvara ako troškovi rada rastu bez produktivne osnove koja bi ih podržala. Populistička politika plata nije samo fiskalno pitanje. Ona je i greška industrijske politike.

Selektivne poreske olakšice za strateške investitore slijede istu logiku. Izuzeće je vidljivo i velikodušno. Kontrafaktual je nevidljiv. Da li bi investicija došla i bez toga? Koliki prihod se gubi? Kakvu distorziju to unosi u poreski sistem za sve one koji nemaju broj telefona nekog ministra? Na ova pitanja se rijetko odgovara iskreno, jer bi odgovori potkopali politički narativ. Kada ad hoc izuzeća postanu redovan alat, poreski sistem postaje nepredvidiv. Upravljanje zasnovano na pravilima ustupa mjesto pregovorima od slučaja do slučaja. To je okruženje u kojem se produktivni investitori povlače, a dobro povezani tragači za rentom napreduju.

Stvarni razvojni efekat ovih mjera obično je negativan, ili u najboljem slučaju neutralan. Postoje trenuci kada je ciljana, privremena intervencija opravdana: stvarni šok, specifična sektorska kriza, demografska vanredna situacija. Kao redovan način vođenja ekonomske politike, ono što vidimo u regionu jeste skupi politički marketing. To nije razvojna strategija.

Često se tvrdi da će regionalna ekonomska integracija (zajedničko tržište, lakše kretanje ljudi, robe i kapitala) biti jednako važna kao i formalno pristupanje EU. Da li vjerujete da zemlje Zapadnog Balkana imaju dovoljno povjerenja i kapaciteta da to sprovedu, ili će i dalje prvenstveno zavisiti od Brisela?

Regionalna integracija i pristupanje EU nijesu zamjene jedno za drugo. Oni se dopunjuju, i svako radi ono što ono drugo ne može samo.

Ali pitanje povjerenja je stvarno i ne treba ga gurati pod tepih. Istorijska nasljeđa, bilateralni sporovi i politički kalendari koji se nikada ne poklapaju dodatno komplikuju svaki regionalni aranžman. CEFTA postoji godinama. Sporazumi o slobodnoj trgovini između većine ovih zemalja postoje još duže. Pa ipak, trgovina između zemalja Zapadnog Balkana ograničenija je nego trgovina bilo koje od njih sa Evropskom unijom. CEFTA je tu decenijama. Privreda ju je ignorisala i trgovala sa Njemačkom. To nije slučajnost. To je presuda. Privreda ne prati vladine sporazume. Ona prati profitabilnost, izvršivost ugovora i kvalitet ekonomskog ekosistema koji ih okružuje. Kada makedonska firma mora da bira između prodaje srpskom kupcu ili njemačkom kupcu, često će izabrati njemačkog. Ne zbog politike, već zato što se ugovori pouzdanije izvršavaju, plaćanja stižu na vrijeme i komercijalni ekosistem je predvidiviji. To se ne može popraviti potpisivanjem još jedne regionalne deklaracije, ma koliko dobronamjerna bila.

Povjerenje nije preduslov za integraciju. Ono je njen proizvod. Svaki sporazum o međusobnom priznavanju koji se zaista sprovede, svaka pojednostavljena granična procedura koja zaista skrati vrijeme čekanja kamiona na granici, svaki zajednički infrastrukturni projekat izgrađen na vrijeme i u okviru budžeta – svaki od njih dodaje mali depozit na regionalni račun povjerenja. Privreda će se integrisati kada to bude profitabilno i pouzdano. Posao vlade je da to učini profitabilnim i pouzdanim, a zatim da se skloni s puta.

Što se tiče oslanjanja na Brisel: zamah iz Brisela je izuzetno važan, a ove sedmice se pomjerio na veoma konkretan način. Marta Kos je 22. aprila saopštila da su države članice EU odobrile izradu pristupnog ugovora Crne Gore. Biću iskren, prošla me je jeza kada sam to čuo. Tokom godina sjedio sam na svakoj strani ovog stola – radio za Komisiju, radio za vladu, pregovarao sa obje strane. Znam šta taj korak zapravo znači proceduralno i politički. To je do sada najkonkretniji signal da sat proširenja zaista otkucava. Mnogo će zavisiti od toga šta će Crnogorci uraditi s tim. Takav potez iz Brisela mijenja kalkulaciju za svaku vladu u regionu. Zemlje koje izgrade jače regionalne veze ući će u EU bolje pripremljene. To je argument da se regionalni posao radi ozbiljno – ne kao zamjena za pristupanje, već kao temelj na kojem pristupanje zaista donosi stvarne rezultate.

Koja zemlja na Zapadnom Balkanu je najrazvijenija i ima najveći potencijal za održive javne finansije?

Ova dva dijela pitanja vode ka različitim zemljama i važno je to razdvojiti.

Srbija je najrazvijenija ekonomija u regionu prema gotovo svim strukturnim mjerilima. Veća industrija, širi izvoz, dublji bankarski sistem, više stranih direktnih investicija, kvalifikovanija radna snaga. Kada bi razvoj i potencijal bili isto, odgovor bi se tu završio.

Ali održive javne finansije zavise od političkih izbora, a ne samo od naslijeđenog stanja. Kosovo ima najpovoljniju početnu poziciju jer je dug nizak, a fiskalne navike se još formiraju. Albanija je ostvarila najjasnije i najkontinuiranije fiskalno prilagođavanje u posljednjem ciklusu. Između 2014. i danas, javni dug je pao sa preko 72 odsto BDP-a na oko 55 odsto. Više faktora je doprinijelo tome. Nominalni rast je pomogao. Aktivno upravljanje dugom produžilo je rokove dospijeća i smanjilo trošak refinansiranja. A lek je značajno ojačao u odnosu na euro, što je mehanički smanjilo udio duga u stranoj valuti u odnosu na BDP. Fiskalna konsolidacija je bila stvarna, ali je kurs odradio veliki dio posla. To je dio koji se rijetko pominje u zvaničnom narativu, a važan je, jer znači da je osnovna fiskalna pozicija krhkija nego što sugeriše naslovna brojka. Sada je pitanje da li će ti dobici izdržati predizborne pritiske, jer oni uvijek dolaze po rasporedu.

Srbija ima najveći apsolutni kapacitet, ali pravac nedavnih rashodnih obaveza i selektivnih subvencija zahtijeva oprez. Velike ekonomije mogu duže održavati neravnoteže, a zatim ih bolnije korigovati.

Ako bih morao da izdvojim zemlje sa najvećim potencijalom da izgrade zaista održive javne finansije u narednoj deceniji, Kosovo i Albanija bi bile u toj grupi. Ne zato što su njihovi problemi mali, već zato što su početni uslovi najpovoljniji.

(Bankar.me)