Direktna budžetska podrška poljoprivredi iz nacionalnih sredstava manja je od 0,8%, što je, porazno i neodrživo, a bez sistemske podrške, domaća poljoprivreda i selo u Crnoj Gori idu ka nestajanju – ocijenio je u intervjuu za Bankar Milutin Đuranović, predsjednik Odbora udruženja prehrambene i poljoprivredne industrije u prvirednoj komori Crne Gore (PKCG).
On naglašava da uvoz hrane svake godine raste i da Crna Gora time gubi stotine miliona eura koje bi mogle ostati u zemlji. Po njemu, ključnu ulogu u spašavanju domaće proizvodnje imaju država, trgovci, potrošači i sama prehrambena industrija.
Ukazao je i da bi, ako svaki građanin dnevno potroši dodatni jedan (1) euro na kupovinu domaće hrane, u Crnoj Gori za godinu dana ostalo 237 miliona eura, odnosno uvoz hrane bi se smanjio za trećinu. Ovako, kupovinom uvoznih proizvoda 80% novca odlazi iz Crne Gore, a samo 20% ostaje u Crnoj Gori.
Đuranović poziva na snažniju nacionalnu kampanju „Kupujmo domaće“, ali i jasno ukazuje da bez mladih na selu nema budućnosti za crnogorsku poljoprivredu.
Kako je, prema nimalo ohrabrujućem podatku sa Popisa poljoprivrede prosječna starost crnogorskog poljoprivrednika 59 godina, Đuranović izražava bojazan da će prestankom radne sposobnosti postojećih poljoprivrednika zamrijeti crnogorsko selo, a sa njim i crnogorska poljoprivreda.
-Nakon usvajanja državnog Agrobudžeta teškog 77 miliona eura, koje su Vaše prve reakcije? Da li su članice Vašeg Udruženja očekivale da država opredijeli veći agrobudžet, i ako jesu, u kojim oblastima mislite da je moglo više? Kojim oblastima ste posebno zadovoljni?
Mislim da obim predloženog agrobudžeta i visina agrobudžeta u prethodnim decenijama nas je dovela u položaj koji je potvrđen poljoprivrednim popisom. Poljoprivreda je niskoakumulativna djelatnost. Kapital po prirodi stvari ne ide u niskoakumulativne djelatnosti – on ide u visokoakumulativne djelatnosti. Upravo iz ovog razloga je neophodno da država kroz politiku agrobudžeta preusmjerava sredstva iz visokoakumulativnih u niskoakumulativne djelatnosti. Direktna domaća budžetska podrška poljoprivredi je ispod 1%, u Srbiji je više od 5%, dok u EU preko 40% zajedničkog budžeta se usmjerava ka poljoprivredi. Navedene cifre daju odgovor na prethodno pitanje, ali i ukazuju na jedan od uzroka lošeg stanja u poljoprivredi evidentiranog poljoprivrednim popisom. Ovako nizak nivo Agrobudžeta nameće niz pitanja: Da li mi želimo da razvijamo poljoprivrednu proizvodnju, odnosno proizvodnju hrane? Da li mi želimo da sačuvamo selo i spriječimo odlazak ljudi sa sela u gradove i inostranstvo? Da li mi želimo da koristimo poljoprivredne potencijale koje su obezbjeđivale egzistenciju našim precima?
Iako često kritiku za nizak nivo agrobudžeta adresiramo na Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva, zaboravljamo da raspodjelu budžeta vrši Ministarstvo finansija, tako da i ono snosi veliku odgovornost za teško stanje u sektoru poljoprivrede i poražavajuće rezultate popisa.
Svi subjekti čija životna egzistencija je vezana za poljoprivredu očekivali su mnogo veći agrobudžet od usvojenog. Agrobudžet izražen u relativnom iznosu u odnosu na ukupni budžet je najmanji u Evropi već više decenija.
Važno saopštiti niz činjenica: 4 milijarde eura je nacionalni budžet, 77 miliona eura je agrobudžet – od čega je 11 miliona EU donacija – što znači da je iz nacionalnih izvora oprediljeno 66 miliona eura, za staračke nadoknade se izdvaja 14 miliona eura, dio ide za plaćanje administrativnih troškova Ministarstva (plate, porezi, gorivo, struja…), iz agrobudžeta se finansira Uprava za gazdovanje šumama i lovištima 7,5 mil eura, Uprava za bezbjednost hrane, veterinu i fitosanitarne poslova 5,0 mil eura, Uprava za vode 1,0 mil eura, preostali iznos – oko 30 miliona eura (bez EU donacija) je direktna pomoć poljoprivredi (stočarstvo, voćarstvo, ratarstvo, vinogradarstvo, povrtlarstvo, ribarstvo, pčelarstvo…). Pošto je ukupni budžet za 2025. godinu 4 milijarde eura, ovo znači da je učešće agrobudžeta (bez EU donacija) 1,65%, odnosno da je direktna nacionalna podrška poljoprivredi manja od 0,8%. Ostavljam čitaocima da razmišljanju o veličini broja 0,8% i saglasno tome o položaju i značaju poljoprivrede u Crnoj Gori. Moje mišljenje je da sa ovolikim agrobudžetom crnogorska poljoprivreda nema dugu budućnost. Znatan dio budžetske podrške poljoprivredi (za kupovinu steone junice, pčelinje matice, sadnice maline, sadnice loze…) ima karakter investicije. Kada država finansijski pomogne farmera da kupi steonu junicu, vrlo brzo će junica oteliti tele, počeće da proizvodi mlijeko, stajsko đubrivo, pa opet novo tele… tako se država kroz agrobudžet javlja kao suinvestitor koji podstiče domaću proizvodnju, i čini je konkurentnijom.
-Spoljnotrgovinski deficit prošle godine prvi put je premašio tri i po milijarde eura. Značajan generator deficita je bio uvoz hrane. Gdje vidite šansu da se taj debalans smanji kada je riječ o proizvodima poljoprivredne i prehrambene industrije?
Uvoz hrane i pića u Crnoj Gori u 2024. godini iznosio je 976 miliona eura, a uvoz hrane (bez pića i duvana) iznosio je 772,4 miliona eura i povećao se za 3,7% u odnosu na 2023. godinu. U poslednje tri decenije nijednom se nije desilo da se uvoz hrane u tekućoj godini smanjio u odnosu na prethodnu godinu, iz godine u godinu uvoz raste u naturalnom i vrednosnom izrazu. Ovo nam govori da je naš koncept tržištu poljoprivrednih proizvoda posljednjih nekoliko decenija u potpunosti pogrešan. Poljoprivreda i tržište poljoprivrednih proizvoda vrlo specifično. Upravo zbog toga mislim da je vrlo važno da građani i donosioci državnih odluka razumiju specifičnost ove privredne grane. Kao što sam već odgovorio – poljoprivreda je grana sa minimalnom profitnom stopom. Iz ovog razloga agrobudžet treba da obezbijedi adekvatnu finansijsku osnovu za njen opstanak. Ako izostane agrobudžetska podrška, nema ni poljoprivrede ni hrane, jer je ona neodrživa bez subvencija. Ovo je opšte primjenjivo pravilo u mnogo razvijenijim državama od Crne Gore. Na drugoj strani ova grana je vrlo tržišno osjetljiva. Koeficijent obrta u poljoprivredi je veoma mali. Niska profitna stopa i zavisnost od vremenskih prilika čini da je ulaganje u poljoprivredu visoko rizično sa veoma dugim rokom povraćaja kapitala. Tako npr. – treba da prođe 24 mjeseca da se junica oteli, počne da daje mlijeko, odnosno tek nakon 2 godine ulaganja ona daje prinos, kada se stiče saznanje da li je riječ o dobrom ili lošem grlu. Iz svih navedenih razloga, u savremenom svijetu ideja liberalizma nije prihvatljiva na tržištu poljoprivrednih proizvoda. Svaka država vodi računa da sačuva sopstvenu poljoprivrednu proizvodnju kao i proizvodnju hrane, zato ne dozvoljava prodor liberalizma na tržište poljoprivrednih proizvoda, ili to radi vrlo kontrolisano. Koliki je značaj proizvodnje hrane shvatili smo tokom godina COVID-19 pandemije, kada je svaka država, prije svega, čuvala zalihe hrane za sopstvene potrebe. Ali smo ovu lekciju, nažalost, brzo i zaboravili. Mislim da mudri lideri država ovu lekciju nikada ne smiju zaboraviti.
Ko su učesnici na tržištu hrane, i kako utiču na smanjenje uvoza
Na tržištu hrane postoje četiri (4) učesnika koji mogu dominantno da utiču na smanjenje uvoza hrane: domaći poljoprivredno-prehrambeni sektor, država, trgovinski sektor i potrošači.
Prvi učesnik je domaći poljoprivredno-prehrambeni sektor.
Crna Gora je mala država sa ne tako povoljnim uslovima za razvoj poljoprivrede, tako da je vrlo teško razviti prehrambenu industriju, zasnovanu na domaćoj poljoprivredi, koja bi mogla predstavljati značajnijeg regionalnog učesnika na tržištu hrane.
Mnogo je povoljnija situacija sa prehrambenom industrijom koja je zasnovana na uvoznim poljoprivrednim sirovinama. Ovdje je mnogo lakše postići veći stepen konkurentnosti domaće industrije hrane. Tehnička, tehnološka i kadrovska opremljenost prehrambene industrije zasnovane na domaćoj i uvoznoj poljoprivredi je na vrlo visokom nivou. Osnovna kvalitativno-zdravstvena karakteristika koja favorizuje domaće u odnosu na uvozne proizvoda jeste njihova svježina, uvažavajući kratak vremenski period od momenta proizvodnje do momenta izlaganja na policama marketa. Možemo reći da su domaći mliječni proizvodi juče bili na pašnjacima, danas u domaćoj mljekari, a već sjutra na trpezama potrošača. U okviru zdravstvenog aspekta kupovine domaćih proizvoda, vrlo važno je naglasiti da u proizvodnji domaćih proizvoda nema genetski modifikovanih sastojaka.
Dominantan učesnik smanjenja uvoza hrane može biti država.
Mjere države na planu smanjenja uvoza hrane mogu biti budžetskog, administrativnog i marketinškog karaktera. -Razvoj poljoprivredno-prehrambenog sektora je direktno proporcionalan sa veličinom agrobudžeta. Na agrobudžet u EU se gleda kao na investiciju, a ne kao na trošak, zato 43% zajedničkog budžeta EU ide za poljoprivredu, tako da su farmeri u EU bespomoćni bez državnih subvencija. Svjesni smo da u Ministarstvu poljoprivrede postoji saglasnost o neophodnosti daljeg značajnog povećanja agrobudžeta, koji bi svojom veličinom imao razvojni karakter. Ali smatramo da i u Ministarstvu finansija, kao nadležnom za kreiranje budžeta, mora da postoji razumijevanje da je budžetsko izdvajanje za poljoprivredu odliv koji nije trošak, već investicija koja obezbjeđuje višestruki povraćaj u narednim godinama, kao i da je budžetsko izdvajanje za poljoprivredu način čuvanja životnog standarda cjelokupnog stanovništva.
-Administrativne mjere, kao što su carine, prelevmani, kvantitativna ograničenja, antidamping carine su mjere koje mogu da daju značajni doprinos supstituciji uvoza domaćom proizvodnjom. Na tržištu je prisutan uvoz poljoprivrednih proizvoda po damping cijenama, koji je zabranjen nacionalnim propisima i propisima Svjetske trgovinske organizacije. Cijene nekih uvoznih proizvoda su na našem tržištu i do 40% niže od cijena istih proizvoda na tržištima zemalja izvoznica. Ova zabranjena aktivnost traje duži vremenski period, nanosi veliku štetu domaćim proizvođačima, pa i samoj državi. U više navrata smo se obraćali nadležnim organima sa dokazima o prisustvu dampinga, ali država ne preduzima nikakve aktivnosti da bi ovu štetnu i nezakonitu aktivnost spriječila.
-Državne kampanje marketinškog karaktera, koje moraju biti sistematizovane, kontinuirane i visoko intenzivne, su mjere koje imaju za cilj promociju kupovine domaćih proizvoda. U nekim državama se već decenijama uspješno realizuju marketinške kampanje sa ciljem afirmacije kupovine domaćih proizvoda. Ove kampanje su finansirane od strane države, podržane konsenzusom svih učesnika političkih procesa i daju zavidne rezultate.
Značajan učesnik smanjenja uvoza može biti trgovinski sektor.
Domaće trgovinske firme mogu takođe da odigraju ključnu ulogu u unapređenju tržišnog položaja domaćih proizvođača. Dominantni način da domaći poljoprivredni proizvodi dođu do potrošača jesu trgovinske firme. Ako trgovinske firme zatvore vrata domaćim poljoprivrednim proizvodima, domaća poljoprivreda će se ugasiti. Na drugoj strani, ako trgovinske firme širom otvore vrata domaćim poljoprivrednim proizvodima, domaća poljoprivreda će se ubrzano razvijati. Kada kažem da širom otvore vrata, mislim da obezbijede dominantno učešće domaćih proizvoda na policama svojih marketa. Ako potrošač prepozna optimalnost odnosa cijene i kvaliteta domaćih proizvoda, on će donijeti odluku da kupi domaću hranu. Ali ako domaćih proizvoda nema na policama marketa ili su teško vidljivi – potrošač nema mogućnost izbora.
Postoje značajne razlike u obimu prisustva domaćih proizvoda na policama trgovinskih firmi – kod nekih marketa domaći proizvodi su nedovoljno zastupljeni, dok kod drugih domaći proizvodi zauzimaju značajno mjesto na policama. Međutim, kada uzmemo prosjek stanja, može se reći da na policama većine domaćih marketa dominiraju uvozni proizvodi. U razvijenom svijetu na policama trgovina dominiraju domaći proizvodi, dok uvozni proizvodi zauzimaju marginalne pozicije. Na ovaj način se razvija domaća poljoprivredno-prerađivačka industrija razvijenih zemalja.
Uvjeren sam da kada bi jedan trgovinski sistem u pravom smislu širom otvorio vrata domaćim proizvodima i svoju odluku marketinški promovisao, da bi dugoročno stekao simpatije potrošača, da bi se broj potrošača u tom sistemu značajno povećao – a sva borba marketa jeste borba za potrošača. Zato pozivam trgovinske firme da širom otvore vrata domaćim proizvođačima, da prošire njihove pozicije na policama, povećaju prodaju domaćih proizvoda i daju doprinos razvoju domaće poljoprivrede, održanju i razvoju sela. Na lokalnim tržištima u EU potrošači radije povjerenje poklanjaju domaćim proizvodima, ali i trgovinskim firmama koje na policama favorizuju prisustvo domaćih proizvoda. Kako se u poslednje vrijeme sve više govori o značaju kupovine domaćih proizvoda, ovaj proces se intenzivno razvija i na našem tržištu. Upoređujući finansijske izvještaje trgovinskih firmi može se izvući zaključak da što je viša zastupljenost domaćih proizvoda na policama marketa firma je profitabilnija. Drugim riječima, bilansi potvrđuju da potrošači daju povjerenje trgovinskim firmama koja favorizuju domaće proizvode. Ovo postaje pravilo prije nego izuzetak.
Presudan učesnik smanjenja uvoza može biti potrošački sektor.
Potrošač odlučuje da li će kupiti domaće ili uvozne proizvode. Potrošač nastoji da potroši ograničenu sumu novca, ostvarujući optimalan odnos plaćene cijene i dobijenog kvaliteta. (Možemo reći da su francuska, španska, crnogorska vina odlična vina, ali da u marketima u Italiji apsolutnu većinu predstavljaju domaća vina. Crnogorskih vina na policama u Italiji nema, a u Crnoj Gori ne fali italijanskih vina). Mislim da u Crnoj Gori još nije dovoljno razvijena nacionalna potrošačka svijest, ili možemo reći nacionalni potrošački ponos, koji posjeduju potrošači u Španiji, Italiji, Francuskoj, Mađarskoj ili Hrvatskoj.
Očigledno da za razvoj nacionalne potrošačke svijesti o značaju kupovine domaćih proizvoda treba dosta vremena, ali isto tako mislim da država kroz sistematizovane i kontinuirane marketinške kampanje može značajno da ubrza ovaj proces. Vjerujemo da će i kod nas doći vrijeme kada će domaći potrošač dominantno kupovati domaće proizvode, a uvozne samo kada na policama nedostaje domaćih. Jako je važno da potrošač shvati da se kupovinom domaćih proizvoda novac investira u sopstvenu državu, u sopstvenu budućnost i budućnost sopstvenih potomaka, a kupovinom uvoznih proizvoda se investira u druge države. Ponekad se čuje „kritički glas“ potrošača prema političarima i protiv uvozničkog lobija, pri čemu potrošači nijesu svjesni da oni imaju presudnu moć, da oni donose odluku što i gdje će kupiti, da o tome ne odlučuju ni političari ni trgovci, već da je potrošač kralj kome se klanjaju i političari i trgovci, nastojeći da pridobiju njihovo povjerenje u glasačkom i trgovinskom procesu. Mislim da je iznijeto dovoljno argumenata koji mogu uticati na potrošače da kada sjutra pođu u trgovinu, pogledom potraže domaće proizvode i to postane lijepa potrošačka navika na zadovoljstvo potrošača, farmera i prerađivača. Što prije potrošač ovo shvati i prihvati biće bolje za naše potomke, za našu državu, a time i za domaće proizvođače.
Svaki od ovih činioca treba da ima u vidu sljedeće numeričke činjenice:
-ako svaki građanin dnevno potroši dodatni 1 euro na kupovinu domaće hrane, u Crnoj Gori će za godinu dana ostati 237 miliona eura, odnosno uvoz hrane će se smanjiti za trećinu.
-kupovinom uvoznih proizvoda 80% novca odlazi iz Crne Gore, a samo 20% ostaje u Crnoj Gori, a kupovinom domaćih proizvoda 80% novca ostaje u Crnoj Gori, a samo 20% odlazi iz Crne Gore.
Zabronjavajuća starost poljoprivrednika, i opasnost biološkog nestanka
-Šta nam, po Vama, govore podaci sa Popisa poljoprivrede?
Preliminarni podaci Popisa poljoprivrede 2024. godine nijesu ohrabrujući. Govore da selo polako nestaje, ali i da je selo vrlo izdržljivo (žilavo), odnosno da će proći još nekoliko decenija dok selo u Crnoj Gori u potpunosti nestane. Većina indikatora dobijenih popisom pokazuju radikalno zabrinjavajući pad. Po mom mišljenju najfrapantniji podatak jeste da je prosječna starost nosioca poljoprivrednog gazdinstva 59 godina. Bez obzira koliko stotina traktora, kosačica, muzilica i ostale opreme imali, ako nemamo poljoprivrednika, nećemo imati ni poljoprivrede. Ako se nešto radikalno ne uradi, izražavam strah da će sa biološkim nestankom, odnosno prestankom radne sposobnosti postojećih poljoprivrednika zamrijeti crnogorsko selo, a sa njim i crnogorska poljoprivreda. Uzmimo u obzir činjenicu da je prosječni životni vijek u Crnoj Gori 78 godina, kao i da je je radna sposobnost kraća od životnog vijeka, a prosječna starost crnogorskog poljoprivrednika 59 godina – izvjesno je da će se moje strepnje, optimistički posmatrano, ostvariti za dvije decenije. Korektno je naglasiti da su rezultati popisa ishod dešavanja u poljoprivredi u periodu od 2011. do 2024. godine.
-Kakve implikacije ima pad poljoprivrednih gazdinstava na našu poljoprivredu, kao i ukupnu privrednu aktivnost?
U prethodnom odgovoru ukazali smo na vrlo zabrinjavajuću prosječnu starost poljoprivrednika. Ovoj činjenici bih dodao proces betonizacije poljoprivrednih površina. Mislim da je radikalni primjer ovog procesa Bjelopavlićka ravnica. Na poljoprivrednom zemljištu Bjelopavlićke ravnice nalazi se nekoliko kamenoloma, fabrika, hangara… Mislim da su isti mogli biti izgrađeni na okolnim brdima koji obavijaju ovu ravnicu. Pitaće se naši potomci, koji će biti – nadam se – mudriji od nas, gdje je bila mudrost njihovih predaka da odobre izgradnju nekoliko fabrika za obradu kamena na plodnom poljoprivrednom zemljištu, dok se u neposrednoj blizini nalazi brdovito područje – koje je idealno za ovakve objekte. Naši potomci imaju pravo da se hrane zdravim poljoprivrednim proizvodima koji su proizvedeni na domaćim poljoprivrednim gazdinstvima, kao što su imali mogućnost naši preci, a ne da svoju egzistenciju zasnivaju na uvoznoj hrani upitnog kvaliteta i porijekla.
Biološko izumiranje poljoprivrednika i pretvaranje poljoprivrednih površina u građevinsko zemljište su osobenost smanjenja broja poljoprivrednih gazdinstava. Ovaj proces će voditi još većoj uvoznoj zavisnosti, koja će se negativno odraziti na bilans spoljnotrgovinskog plaćanja, a vrlo vjerovatno i na zdravstveni bilans naše nacije. Kažem zdravstveni bilans, jer zdravlje na usta ulazi, ali i bolest. Kada kupujemo ono što sami proizvodimo, konzumiramo ono što su jeli naši preci, a kada kupujemo uvozno, ne znamo što jedemo. U Crnoj Gori je porast oboljelih od karcinoma, porast autizma, porast neplodnosti i problem steriliteta…
-Često se aktuelizuju i lansiraju akcije kakva je “Kupujmo domaće”. Da li vidite rezultate, i prepoznajete li istinsku želju širokog kruga naših potrošača da im prvi izbor uvijek bude domaći proizvod?
Akcije karaktera Kupujmo domaće koje su se realizovale sa bile prilično diskontinuirane. Aktivnosti ovog tipa trebaju da budu sistematizovane, optimalno intenzivne i kontinuirane, čak možemo reći trajne. Ove akcije su imale odredjene rezultata, ali nijesu uglavnom ostvarile svoju svrhu. Iskustvo koje imamo u regionu – prije svega mislim u Hrvatskoj – ukazuje na visoki intenzitet kontinuirane (decenijske) medijske prisutnosti ideje Kupujmo domaće. Pomenuta akcija je probudila ideju nacionalne potrošačke svijest. Ova svijest se polako širi, ali diskonituitet akcije zaustavljao je u više navrata njeno širenje. Zato treba optimizovati intenzitet i dosledni kontinuitet pomenute aktivnosti. Veličina uvoza i ne tako intenzivan razvoj domaće poljoprivredne proizvodnje govori da se ideja nacionalne potrošačke svijesti nije odomaćila i nije prešla još uvijek 50% procenata. Osnovna poruka i pouka koju potrošač kroz kampanju treba da razumije i prihvati je da se kupovinom domaćih proizvoda novac investira u sopstvenu državu, u sopstvenu budućnost i budućnost sopstvenih potomaka, a kupovinom uvoznih proizvoda se investira u druge države!
(Bankar.me)
