Crnogorci često ponosno izgovaraju rečenicu: ,,Imamo sve, samo da se iskoristi”.

Decenijama već ne koristimo ništa. Ni pamet, ni resurse, ni prostor. Umjesto da stvaramo, mi čekamo. Umjesto da pokrenemo sami sebe, očekujemo da neko drugi dođe, da prepozna ono što ne znamo da cijenimo.

Zaboravljamo ono najvažnije ovo je naša zemlja. I drugu nemamo… Ovo je domovina koju su nam ostavili preci i koju dugujemo potomcima. I sve dok ne naučimo da je volimo iskreno, duboko, svakodnevno nećemo znati ni kako da je gradimo.

Bogatstvo

Dok mi imamo sve vodu, čist vazduh, pitomu klimu, netaknutu prirodu, nevjerovatne pejzaže i bogatstvo u svakom kutku zemlje, Arapi, s druge strane, nemaju ni plodne ravnice, ni rijeke, ni šume ali su, uprkos tome, od svoje pustinje napravili svjetske metropole. Abu Dabi i Dubai su postali mjesta gdje luksuz ne poznaje granice, gdje svaki novi kvart postaje simbol vizije i napretka. Ne zato što imaju više od nas, već zato što imaju više vjere u sebe. Više ljubavi prema svojoj zemlji. Više discipline i odlučnosti da je niko ne uništava.

Oni su odlučili da vole ono što imaju i da od toga naprave čudo.

U centru ove transformacije stoji ime koje je ispisalo modernu istoriju Bliskog istoka Mohamed Alabar i njegova kompanija Emaar. Posluju u 18 zemalja svijeta, sa 90 hotela, 17 tržnih centara i više od 50 lokalnih maloprodajnih objekata. Turistički kompleksi nalaze se na 28 kilometara uređenih plaža. Kompanija je sagradila više od 15 škola i godišnje izgradi 2.000 stanova za socijalno ugrožene, uz mrežu prirodnih parkova za rekreaciju. Sve to ne nastaje spontano već iz plana, vizije i sistemske podrške.

Dok Emaar lansira projekte koji se rasprodaju za dva dana, kod nas se često raspravlja da li uopšte treba asfaltirati put do nekog sela. To govori o tome koliko različito shvatamo vrijednost prostora.

U Crnoj Gori, pak, svoja brda i dalje ne gledamo kao bogatstvo. Planine iznad Nikšića,

Berana, kao i predjeli oko Zabljaka ili Plava, idealni za održivi seoski turizam, sportske kampuse ili obrazovne centre, ostaju neiskorišćeni. Često budu prodati strancima-bez strategije i dugoročnog plana razvoja.

Primjer za suprotan pristup je Dubai Creek Harbour, nastao na pjeskovitom, donedavno potpuno neupotrebljivom zemljištu. Danas se tamo nalaze luksuzne rezidencije, šetališta, poslovni prostori i parkovi. Prvi stanari uselili su se tek nakon što su izgrađeni vrtići, apoteke, supermarket, javni prevoz. Investitor Emaar ulaže u prostor kao u srce zajednice ne gradi samo zgradu, već život oko nje.

– Komplet naša ulaganja iznosila su 125 biliona dolara tokom ovih trideset godina. Dakle, sama izgradnja koja je bila uključena u te troškove i uticaj koji je stvorila u smislu radnih mjesta tokom gradnje, svi ti građevinski radnici, ali i ostali zaposleni, oblikovali su sadašnji Dubai. Poslujemo u okviru različitih master planova širom Dubaija i UAE i kad god Emaar uđe u neku oblast i razvije je, okolna područja takođe dožive napredak. Dakle, nije tajna da ćete, kada se vozite po Dubaiju, vidjeti logo naše kompanije svuda. To je postao identitet naših ljudi, to je ponos našegnasljeđa kazao je Šamas El Šamsi iz kompanije Emaar.

Rashid Yachts Marina u Dubaiju prostire se na 2,29 miliona kvadrata, s gotovo 9.000 stambenih jedinica i 550 maloprodajnih prostora. U Abu Dabiju, Eagle Hills takođe u vlasništvu Mohameda Alabara razvija Ramhan Island, arhipelag luksuza sa kristalnim lagunama i vilama od tri do sedam spavaćih soba, koje dosežu i do 10 miliona dolara.

Bez vizije

A što se gradi u Crnoj Gori? Ništa što se približava ovom nivou planiranja. U Ulcinju i Baru, gdje još ima divljih uvala i netaknute prirode, nema osnovne kanalizacije. Kad se investitor i pojavi, dočekuju ga nered u papirima, nejasne nadležnosti, institucionalna inertnost.

Dubai Mall, najveći šoping centar na svijetu, posjeti više od 100 miliona ljudi godišnje. Ima akvarijum sa ajkulama, olimpijsko klizalište, kino kompleks, tematske kvartove. U Crnoj Gori, tržni centar i dalje znači ,,par lokala i apoteka, a javni prostor se često podrazumijeva sve dok ne nestane. Simbol Dubaija je i Burdž Kalifa, najviša zgrada na svijetu, sa 828 metara visine i milionima turista godišnje. Samo novogodišnji vatromet donosi jedan odsto BDP-a. Vizija jednog čovjeka Alabara postala je okosnica imidža cijelog grada. U Crnoj Gori, međutim, ni Ministarstvo turizma nema jasan smjer razvoja, niti strategiju za ljetnju sezonu. U našoj zemlji, gdje turizam čini trećinu BDP-a, to nije samo nedostatak to je ozbiljan nemar. Nedostatak sinhronizacije između države, opština i privatnog sektora dovodi do toga da se planiranje završava na par konferencija za štampu, a ljetnja sezona dočekuje bez pripremljene ponude, uređenih plaža, bez kontrole kvaliteta i odgovora na ključna pitanja ko dolazi, zašto dolazi i zašto bi se vratio.

Dok druge zemlj e ulažu milione u strategije održivog turizma, digitalnu promociju, obuku kadrova i razvoj novih tržišta, Crna Gora još uvijek ne zna da li želi da bude elitna destinacija, jeftina alternativa ili tranzitna stanica.

U podnožju Burdž Kalife, ali i na svakom drugom urbanom mjestu u UAE, ideja je jasna: prostor se gradi oko ljudi. Kod nas ljudi odlaze, jer prostora osim fizičkog ima sve manje.

– Tokom slabijeg dijela sezone, kada su velike vrućine, Burdž Kalifu posjećuje do pet hiljada turista dnevno. Tokom glavne sezone između novembra i januara imamo između šest i 17.000 turista dnevno. Imamo jako dobro obučen tim da se nosi sa velikim brojem posjetilaca. Turisti vole pogled koji se pruža, uživaju u arapskoj tradicionalnoj hrani i kafi koju im ponudimo kaže Ahmed Kaleb iz menadžmenta Burdž Kalife.

Dubai Hills Estate, grad u zelenilu, spaja golf terene, škole, klinike, parkove i rezidencije. U Crnoj Gori sela zarastaju u korov. Umjesto da na 1.000 metara nadmorske visine gradimo centre zdravlja, rehabilitacije i digitalne inovacije, mi sve to gledamo sa auto-puta, prolazeći kroz planinske pejzaže koje drugi narodi sanjaju. Dubai nijesu samo zgrade već istorija i vizija. To je razlika: tamo gdje drugi grade budućnost, mi ostajemo u prošlosti.

Čuda civilizacije

Između dine i horizonta, pod suncem pustinje, nikli su svjetovi koje danas nazivamo čudima moderne civilizacije. U njima se luksuz ne mjeri zlatom već idejom. A upravo ideje pomjeraju granicu stvarnosti.

Vrijeme je da se stvari mijenjaju. Da se crnogorska brda ne gledaju više kao suvišan trošak ili geografska prepreka, već kao kapital. Da konačno shvatimo ono što mi zovemo ,,ništa drugima je zlata vrijedno.

Voljeti svoju zemlju ne znači samo mahati zastavom već raditi za nju, čuvati je, poštovati i vjerovati u nju onda kad je najteže. Nijedna vizija, nijedan napredak, nijedna promjena ne dolazi bez ljubavi prema mjestu iz kojeg potičemo.

I zato, vrijeme je da prestanemo čekati i počnemo voljeti. Da ne ponavljamo “imamo sve kao izgovor, nego da to ,,sve pretvorimo u nešto svojim znanjem, rukama, srcem. Jer samo kad volimo ovu zemlju kao jedinu koju imamo-ona može biti dom dostojan svakog od nas.

Ako Arapi mogu da vole svaki kamen svoje pustinje, možemo i mi da naučimo da grlimo svoja brda.

(Izvor: Pobjeda)