Rick Rieder, dugogodišnji investitor s Wall Streeta i glavni investicioni direktor za globalni fiksni prihod u BlackRocku, isplivao je kao jedan od najozbiljnijih kandidata za nasljednika Jeromea Powella na čelu američke centralne banke (Fed). Njegov uspon otvara pitanje što znači kada čovjek – koji upravlja bilionima dolara obvezničke imovine i dolazi iz najvećeg svjetskog upravljača imovinom – dobije šansu da preuzme kormilo najvažnije centralne banke na svijetu.
U potragu za novim predsjednikom Feda Donald Trump je krenuo nakon višemjesečnog javnog sukoba s Jeromeom Powellom, kojem mandat ističe u maju ove godine. Očekuje se da bi Trump svog kandidata mogao objaviti naredne sedmice.
Reakcije na tržišne šokove
U užem krugu kandidata našli su se Kevin Hassett, šef Nacionalnog ekonomskog vijeća, aktuelni član Upravnog odbora Feda Christopher Waller i bivši zvaničnik Feda Kevin Warsh. Iako su favoriti poput Kevina Warsha i Kevina Hassetta bliži politici, Rieder, čije se ime posljednjih sedmica najbrže penje na kladionicama, simbolizuje potencijalno najdublju integraciju Wall Streeta i monetarne vlasti u istoriji. Trump je u više navrata Riedera opisao kao „veoma impresivnog“, dok su njegovi savjetnici u pozadini testirali reakcije tržišta obveznica na mogućnost da čovjek iz BlackRocka preuzme Fed. Bijela kuća, prema dostupnim informacijama, pozitivno gleda na njegov status autsajdera jer se uklapa u Trumpovu naraciju o potrebi „zaokreta“ u vođenju monetarne politike.
Rieder je klasični proizvod Wall Streeta: nakon gotovo dvije decenije provedene u Lehman Brothersu, karijeru je nastavio u BlackRocku, gdje nadgleda oko 2,4 biliona dolara obvezničke imovine. Za razliku od nekih konkurenata, Rieder nikada nije radio unutar Feda, što ga istovremeno čini i privlačnim i kontroverznim izborom.
Privlačnim jer donosi pogled „spolja“, iz svijeta u kojem se svaka odluka centralne banke praktično odmah prelama kroz cijenu duga, valuta i akcija; kontroverznim jer bi prvi put na čelo Feda došao neko ko je poslovnu karijeru izgradio isključivo u privatnom sektoru, i to u instituciji koja je postala globalni simbol finansijske moći.
Kritičari u tome vide rizik „zarobljavanja“ regulatora – situaciju u kojoj čovjek iz najvećeg upravljača imovinom preuzima instituciju koja bi, u krajnjoj liniji, trebalo da bude i njegov nadzornik, a ne partner.
BlackRock već više od decenije drži titulu najvećeg svjetskog upravljača imovinom. Prema zvaničnim podacima, ona je dostigla otprilike od 10,5 do 11,5 biliona dolara, pri čemu je samo u jednoj godini zabilježen rast veći od 20 odsto i stotine milijardi dolara neto priliva. U praksi to znači da BlackRock, kroz svoje fondove, ima vlasničke udjele u hiljadama kompanija širom svijeta, ali i ogromna ulaganja u državne i korporativne obveznice, infrastrukturu i alternativnu imovinu. Njegova globalna uloga daleko prevazilazi tradicionalno upravljanje portfeljima. BlackRock je, na primjer, tokom pandemije i evropske dužničke krize pomagao centralnim bankama i vladama u dizajnu programa otkupa obveznica, kohezijskih instrumenata i kriznih šema otkupa „loše“ imovine. Često je učestvovao u kalibrisanju reakcija na tržišne šokove, što dodatno hrani percepciju da se BlackRock kreće u zoni između privatnog sektora i kvazi-javne institucije globalnog finansijskog sistema.
Upravo ta „hibridna“ pozicija čini potencijalni prelazak jednog od njegovih ključnih ljudi na čelo Feda toliko osjetljivim.
Trump je u više navrata vrlo otvoreno poručio da na čelo Feda želi nekoga ko će biti spreman da snizi kamatne stope, čak i po cijenu veće inflacije, ako to znači brži rast, snažnije tržište rada i jeftinije zaduživanje. U izjavama je naglašavao da „neće imenovati nekoga ko će zadržati stope tamo gdje jesu“ i da traži kandidata sklonog rezovima, što je jasan signal da Bijela kuća monetarnu politiku gleda kao instrument za kratkoročno podsticanje ekonomije i podršku tržištima, prenosi Poslovni.hr.
Osjetljiva „hibridna“ pozicija
Kritičari u tome vide situaciju u kojoj čovjek iz najvećeg upravljača imovinom preuzima instituciju koja bi trebalo da bude i njegov nadzornik, a ne partner.
Rieder se u toj slici prirodno uklapa: javno je govorio da su stope restriktivne i da Fed koči rast, naglašavao potrebu za većom „inovativnošću“ u korišćenju bilansa centralne banke i relativizovao aktuelne inflatorne rizike tvrdeći da su „jučerašnja priča“. Riederova reputacija „čovjeka tržišta“ mogla bi pritom pomoći da se smire investitori zabrinuti zbog Trumpovih nasrtaja na Fed, jer bi dobili predsjednika Feda koji razumije kako će svaka odluka odjeknuti u portfeljima širom svijeta.
Mogućnost da osoba iz vrha BlackRocka preuzme kormilo Feda otvara pitanja o koncentraciji finansijske moći bez presedana. S jedne strane, zagovornici ističu da bi neko ko svakodnevno upravlja imovinom većom od BDP-a većine država mogao sofisticiranije procjenjivati tržišne implikacije monetarne politike i brže reagovati na poremećaje.
Rezanje kamata jača euro
S druge strane, kritičari upozoravaju na rizik sukoba interesa: odluke Feda o kamatnim stopama, regulaciji i otkupu imovine direktno utiču na tržišnu vrijednost portfelja BlackRocka i njegovih klijenata, pa se nameće pitanje može li Rieder donositi odluke isključivo u javnom interesu. U pozadini se, na kraju, vodi i šira rasprava o tome gdje završava demokratska kontrola nad monetarnom politikom, a gdje počinje era u kojoj o kreditu, akcijama i cijeni novca odlučuju isti ljudi, samo u različitim odijelima.
Dolazak Ricka Riedera na čelo Federalnih rezervi u januaru 2026. ne bi bio samo puki kadrovski pomak u Vašingtonu, već seizmički potres s neposrednim posljedicama po evropski kontinent. Riederov naglašeni tržišni pragmatizam mogao bi primorati Christine Lagarde na povlačenje poteza koje inače izbjegava.
Agresivno rezanje američkih kamata, koje Rieder zagovara, neizbježno bi ojačalo euro, čime bi evropski izvozni giganti, poput njemačke auto-industrije, preko noći postali manje konkurentni. Takav pritisak gurnuo bi Evropsku centralnu banku u ćošak, primoravajući je da i sama popusti monetarnu stegu kako bi spriječila gušenje ekonomije.
Istovremeno, „čovjek s Wall Streeta“ donio bi prijeko potrebnu smirenost tržištima duga. Njegovo duboko razumijevanje obveznica moglo bi sniziti cijenu zaduživanja čak i za države poput Crne Gore ili Hrvatske, jer bi globalni kapital u potrazi za stabilnošću pohrlio ka evropskim hartijama od vrijednosti. Iako bi berze u Frankfurtu i Parizu mogle osjetiti kratkoročni polet na krilima američkog optimizma, Evropa bi se morala suočiti s činjenicom da o njenoj finansijskoj sudbini sada odlučuje neko ko tržišne zakone poznaje bolje od političkih protokola.
