Kamen-temeljac sa inicijalima knjaza Nikole Petrovića I i datumom, “bućnuo” je 1905. godine sa njegove jahte “Rumija”. Time je u moru ispod istoimene planine, tadašnji crnogorski vladar ozvaničio namjeru izgradnje luke. Na tom mjestu, zaštićenom od pogleda sa mora lukobranom i brdom Volujica, započeti projekat u narednih 120 godina iskusiće avionsko bombardovanje magacina, miniranje, posjete ratnih brodova, podmornica i hidroaviona, besparicu, ratove, modernizaciju i velika oštećenja tokom zemljotresa 1979. godine, sanacije i u konačnom – dijeljenje priobalnog giganta na dvije polovine.

To je samo kap istorije zabilježena u krvi i znoju, kamenu i željezu, koja se i danas osjeti u Luci Bar, prenose Vijesti.

Nekadašnji privredni div danas je sveden na rad sa prosutim teretom, pa se u njegovim skladištima u zatvorenom i na otvorenom, silosima i drugim objektima, mogu vidjeti vrijedni i jeftiniji materijali, poput aluminijuma, cementa, soli, boksita, starog željeza koje se šalje za Tursku, bakra, uglja i žitarica. Neki od njih su vrijedni 3.000 dolara po toni, dok se u skladištima mogu naći na hrpama vrijednim i po 60 miliona dolara…

Dostupna u samom centru ove primorske opštine, ali opet skrivena iza brojnih ograda i kapija, počiva Slobodna zona Luke Bar – koju su posjetile “Vijesti”. Ovo lučko srce je nekad kucalo kao jedno, ali je Luka Bar 2009. godine podijeljena i iz nje je izdvojeno preduzeće “Kontejnerski terminali”, koji većinski paket akcija je tadašnja Vlada 2013. godine prodala “Global portsu” za osam miliona eura. Kompanija je kasnije preimenovana u “Port of Adria”.

Upravo je ovo dijeljenje znatno otežalo poslovanje Luke jer su zadržali pristanište i opremu pod brdom Volujica i prostor i skladišta u dijelu najbližem centru grada, dok je “Port of Adria” dobila centralni kontejnerski dio. Tako posjeta ovom mjestu sama plete paradoksalnu priču u kojoj Luka radi na obodima nekadašnje sopstvene teritorije, a za ukrcaj i iskrcaj tereta ne može da koristi svih 20 kilometara željezničkih šina, vagone i puteve – jer sada dijelom pripadaju i prelaze preko parcela konkurentske firm “Port of Adria”.

Srce bez arterija
Apsurd ovakve situacije ne krije ni vršilac dužnosti izvršnog direktora Luke Bar Ilija Pješčić, koji je kazao da u samoj luci imaju direktnu konkurenciju, te da je posao otežan jer privatnik robu može da nabavlja bilo gdje na tržištu, dok oni kao državna firma podliježu pravilima javnih nabavki i sve kupuju novo. Tvrdi da su određeni djelovi znatno skuplji putem tendera, jer svi u procesu uzimaju određenu maržu, pa im konačna cijena bude viša za 30 do 50 odsto.

“To je podijeljeno na nekom paritetu, hajde da kažemo, pola pola. Međutim, ‘Port of Adria’ zauzima infrastrukturno srce luke i njen najuređeniji dio. To je problem jer su nam presječeni i željeznički i saobraćajni koridori. Ne možemo da vozimo robu kroz njihovo područje, unutrašnje saobraćajnice ne možemo da koristimo već idemo obodom Slobodne zone, što nas dosta košta. Ipak, naš problem je željeznica, činjenica je da imamo jednog operatera za teret uz infrastrukturne poteškoće, koje dodatno usporavaju proces transporta”, naglasio je on.

Iako se kapacitet prostora Luke izdaje za suve vezove brodova a dio skladišta rentira, fascinantan je osjećaj hodati između objekata i gledati lagerovani materijal, pratiti radnike kako utovaraju kontejnere na vagone, sakupljaju metal radi slanja brodom za Tursku – a zatim se cijeli proces zaustavlja zbog ograde privatnika, koja se mora zaobići. Tako Luka Bar paralelno funkcioniše kao organizam sa zapuštenim krvotokom i kao industrijska babuška unutar koje posluje još jedna velika firma.

Pješčić je naglasio da godišnje mogu da prime oko 2,5 miliona tona robe, što su dokazali nakon što je zaustavljen promet brodova u Crnom moru zbog ruske invazije na Ukrajinu. On je dodao da je Crna Gora mala država, ali da luka može značajno da učestvuje na tržištu Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Mađarske. Naglasio je da 12 odsto svih roba koje izlaze i ulaze u Srbiju ide preko Luke Bar, te da bi od njenog rada moglo da živi 30 odsto stanovništva Crne Gore, dok trenutno živi do 3.000 porodica.

Predsjednik Sindikata lučkih radnika Luke Bar Vladimir Obradović je kazao da u Luci radi od maja 1991. godine, te da je nekada bila milina vidjeti gomilu radnika koji ulaze na glavnu kapiju a kasnije i podizati rampu za njih 1.600. Naveo je da se istovremeno na ovom mjestu nalazilo po 15 brodova, dok je više od 20 bilo usidreno i da je za platu dobijao dvije marke kao radnik obezbjeđenja.

Njega je, ipak, najviše boljela podjela Luke, pa je najavio i otpor ako bude nove privatizacije.

“Teško mi je kad pominjem sve to što smo uništili bez razloga. Kako je bilo strašno, kako ćeš odvojiti električnu mrežu, vodu, kako ćeš podijeliti mehanizaciju… Užas, naši rezervni djelovi su svi ostali u ‘Port of Adria’ i onda su nam ih preprodavali. Nevjerovatne stvari su se izdešavale. Tako da, mislim, malo sa gorčinom pričam o tome, imali smo sreće da ne prođemo kao ‘Primorka’”, kazao je Obradović.

On je istakao da je prodat i hotel “Sidro”, iako su ga sagradili lučki radnici dajući svojih pet regresa 1970-ih godina, te da je u to upućen jer je njegov otac bio jedan od njih.

Više u Vijestima.