Političari širom svijeta ponovo pokazuju entuzijazam za državno vlasništvo nad privatnim kompanijama. Metode se kreću od skromnih državnih vlasničkih udjela do potpune nacionalizacije, ali je trend očigledan. Bilo da je pokrenut zabrinutošću zbog otpornosti lanaca snabdijevanja, nacionalne bezbjednosti, deindustrijalizacije ili “ekstraprofita” – često svega navedenog, država preuzima sve veću ekonomsku ulogu. Malo je vjerovatno da će se to dobro završiti.
Istorija pokazuje da je državno vlasništvo, najgrublji oblik intervencije, gotovo uvijek greška. Deklarisani ciljevi takvih preuzimanja ponekad mogu biti opravdani, ali je tržišno orijentisana regulacija na distanci od države mnogo pouzdaniji način za njihovo ostvarenje. Uzastopni talasi državnog vlasništva obično su bili praćeni razočaranjem i vremenom, preokretom. Očigledno će ova lekcija morati ponovo da se nauči.
Vlada SAD je u posljednje vrijeme stekla vlasničke udjele u desetinama kompanija, u sektorima od kritičnih minerala do poluprovodnika. Novi britanski premijer Andy Burnham želi da prethodno privatizovane komunalne usluge (vodosnabdijevanje, elektroenergetiku i saobraćaj) vrati pod državnu kontrolu. Nažalost, ovaj trend je globalan: imovina vrijedna čak pola biliona dolara nacionalizovana je tokom protekle decenije.
Zvaničnici nude brojna opravdanja za ovakve intervencije. Pandemija covid-19 razotkrila je rizike oslanjanja na strane izvore snabdijevanja ključnim proizvodima i sirovinama. U SAD i Evropi populisti za pritisak na životni standard okrivljuju deindustrijalizaciju izazvanu trgovinom. Žalbe na navodno monopolističke dobavljače koji “deru kožu s leđa” potrošačima uklapaju se u isti obrazac i dodatno podstiču antitržišno raspoloženje. A sukobi u Ukrajini i Iranu dodatno su ojačali argument nacionalne bezbjednosti za promišljenije upravljanje strateškim investicijama.
Iz svih ovih razloga, različiti oblici industrijske politike, uključujući carine, subvencije i usmjeravanje privrede, pa sve do državnog vlasništva, ponovo su u modi. Ipak, koliko god bilo važno podsticati inovacije, podržavati proizvodnju od ključnog značaja za nacionalnu bezbjednost, jačati ekonomsku otpornost i regulisati monopole kako bi se cijene držale pod kontrolom, državno vlasništvo nije pravi put. Veća je vjerovatnoća da će ometati ostvarenje tih ciljeva nego da će ih unaprijediti.
Razlog je jednostavan. Trajni izazov industrijske politike jeste izbjegavanje zarobljavanja regulatora, pri čemu interesi proizvođača dobijaju prednost u odnosu na interese njihovih kupaca i šire javnosti. Umjesto da riješi taj problem, državno vlasništvo ga učvršćuje: donosioci odluka, praktično, sada regulišu sami sebe.
Zvaničnici će često odobravati subvencije koje ne moraju da prijave niti da opravdaju, pri čemu će novac biti raspodijeljen političkim saveznicima ili će prikriveno uvoditi poreze kako bi pokrili gubitke neke industrije. Time ministarstva finansija stiču fiskalni interes da konkurencija bude slabija, kao i razlog da naruše ravnopravne uslove tržišne utakmice na štetu rivala. Kao što pokazuju decenije iskustva, to vodi ka rastućoj neefikasnosti i hronično slabim rezultatima.
Naravno, ni regulatori često ne uspijevaju. Neke od loše sprovedenih privatizacija u Velikoj Britaniji to potvrđuju. Ali regulacija na distanci od države ipak omogućava veću transparentnost i odgovornost, što povećava vjerovatnoću uspjeha.
Podjednako je pogrešno i mišljenje da državna podrška određenim dobavljačima zahtijeva vlasnički udio kako bi se poreskim obveznicima nadoknadili troškovi. Ako subvencionisane kompanije pružaju javno dobro koje bi inače bilo nedovoljno zastupljeno, to je jedan oblik nadoknade; ako ostvaruju profit, plaćaće poreze, što je drugi. A ako nedostatak kapitala sprečava razvoj ključnih inovacija, država može da obezbijedi bespovratna sredstva ili zajmove. Nema potrebe za potpunim vlasništvom, sa svim nedostacima koje ono nosi.
Konkurencija i privatno preduzetništvo ključ su ekonomskog uspjeha. S vremena na vrijeme, tu istinu treba ponovo otkriti.
(Bloomberg Adria)
