Persijski zaliv nalazi se u stanju nestabilne neravnoteže. Još nije postignut trajan dogovor o ponovnom otvaranju Hormuškog moreuza, jer su Sjedinjene Američke Države i Iran i dalje veoma udaljeni u svojim zahtjevima, pri čemu Iranci imaju više pregovaračkih aduta od predsjednika Donalda Trampa uoči američkih izbora za Kongres u novembru. U odsustvu sveobuhvatnog sporazuma, obnavljanje sukoba bilo je veoma vjerovatno, što se odražavalo u rastućem riziku od povratka otvorenom ratu.
Ipak, tržišta akcija su porasla zahvaljujući nadi da će privremeni prekid vatre dovesti do potpunog sporazuma, dok su reakcije tržišta na najnoviju eskalaciju tenzija bile prigušene. Ukupan ekonomski uticaj, kada je riječ o rastu i inflaciji, bio je relativno skroman. Iako je ovo najveći poremećaj u globalnom snabdijevanju naftom ikada zabilježen, naftni šokovi iz sedamdesetih godina prošlog vijeka imali su mnogo veće posljedice.
Iranska strategija i dalje se zasniva na korišćenju nafte kao oružja, što je praksa sa dugom istorijom. Pojedini istoričari tvrde da je Njemačka izgubila Prvi svjetski rat dijelom zato što ju je pomorska blokada saveznika lišila nafte. Slično tome, carski Japan donio je sudbonosnu odluku da napadne američku flotu u Perl Harboru zato što mu je administracija američkog predsjednika Frenklina Ruzvelta uvela naftni embargo zbog invazije na Kinu. Staljin je kasnije tvrdio da su nacisti izgubili Drugi svjetski rat zato što su Sovjeti spriječili sile Osovine da zauzmu naftna polja na Kavkazu.
Nakon rata, Suecka kriza 1956. godine poremetila je isporuke nafte sa Bliskog istoka u Evropu, kada su Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo i Izrael pokrenuli operaciju zauzimanja Sueckog kanala nakon što ga je Egipat nacionalizovao. Na kraju su bili primorani da se povuku pod pritiskom SAD-a, koje su nastojale da spriječe sukob u koji bi mogao biti uvučen Sovjetski Savez. Deset godina kasnije, neposredni povod za Šestodnevni rat između Izraela i više arapskih država bio je pokušaj Egipta da blokira isporuke iranske nafte Izraelu kroz Tiranski moreuz.
Geopolitički šokovi iz sedamdesetih godina izazvali su izgubljenu deceniju stagflacije, obilježenu sa nekoliko recesija i visokom inflacijom, slabim globalnim tržištima akcija i dvocifrenim prinosima na obveznice. Posljedice su bile toliko ozbiljne da su sedamdesete i dalje duboko ukorijenjene u kolektivnom sjećanju. Međutim, kao i ovogodišnji rat, kasniji politički izazvani naftni šokovi – nakon iračke invazije na Kuvajt 1990. godine, naftnog šoka 2000. i 2001. godine, američke invazije na Irak 2003. i prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata protiv Irana – imali su mnogo blaže ekonomske i tržišne posljedice.
Za to postoji nekoliko razloga. Prije svega, nakon sedamdesetih godina proizvođači okupljeni u OPEK-u shvatili su da korišćenje nafte kao oružja može imati suprotan efekat. Naftni šok dovoljno snažan da izazove globalnu stagflaciju na kraju će dovesti do kolapsa tražnje za naftom i pada cijena, kao što se dogodilo 1981. i 1982. godine. Zbog toga su pojedini odgovorni proizvođači, poput Saudijske Arabije i država Zaliva, bili spremni i sposobni da povećaju ponudu kada geopolitički šokovi izazovu rast cijena nafte.
Osim toga, napredak u energetskoj efikasnosti od sedamdesetih godina smanjivao je udio uvozne nafte koja se koristi u proizvodnji i potrošnji. Tržišna moć OPEK-a takođe je oslabila, jer su njegove članice počele da stavljaju sopstvene interese ispred potrebe za zajedničkim djelovanjem, pri čemu su Ujedinjeni Arapski Emirati najnoviji primjer odstupanja. Istovremeno su se pojavili novi izvori ponude, među kojima se posebno izdvaja rast proizvodnje u SAD-u nakon revolucije na tržištu energije iz škriljaca.
Nakon naftnih šokova iz sedamdesetih, veliki potrošači nafte, uključujući SAD, Evropu, Kinu i Japan, izgradili su strateške rezerve nafte koje mogu biti oslobođene kada cijene naglo porastu. To je ove godine predstavljalo važan izvor otpornosti. Alternative nafti – prirodni gas, obnovljivi izvori energije i novi, bezbjedniji modularni nuklearni reaktori, uz mogućnost razvoja fuzione energije tokom naredne decenije – takođe dobijaju na značaju i povećavaju tržišni udio. U budućnosti će rastući dio tražnje za energijom, kroz električna vozila i baterije, biti zadovoljen električnom energijom koja se može proizvoditi bez upotrebe nafte.
Istovremeno je unaprijeđen standardni odgovor makroekonomske politike, i fiskalne i monetarne, na naftne šokove, što je pomoglo da se spriječi gubitak kontrole nad inflacionim očekivanjima, kakav je zabilježen sedamdesetih godina. Djelimično zahvaljujući tim faktorima, naftni šokovi postali su manje trajni i kraći od onih iz sedamdesetih, koji su trajali gotovo cijelu deceniju. Naftni šok iz 1990. i 1991. godine trajao je devet mjeseci, onaj iz 2000. i 2001. bio je još kraći, dok je šok nakon prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata trajao svega nekoliko sedmica.
Na kraju, i što je najvažnije, za razliku od ranijih epizoda u kojima su makroekonomske i tržišne trendove određivali naftni šokovi koji su prerastali u negativne šokove agregatne ponude, sadašnja situacija uključuje dugoročan pozitivan šok agregatne ponude u vidu investicionog buma u oblasti vještačke inteligencije. Povoljni trendovi u tehnološkoj industriji podstiču snažniji rast i nižu inflaciju u brojnim zemljama i regionima, što objašnjava zašto su američke akcije dostigle nove rekordne vrijednosti čak i kada je cijena nafte ovog proljeća bila iznad 100 dolara po barelu. Iako je nakon obnove sukoba uslijedila korekcija, ona je ostala umjerena.
Naravno, ukoliko najnoviji sukobi prerastu u potpunu eskalaciju neprijateljstava, ekonomske posljedice i tržišne implikacije mogle bi biti ozbiljnije, dok bi produženi konflikt povećao rizik od stvarne stagflacije. To nije osnovni scenario, ali najnoviji događaji ukazuju da su ekstremni rizici veći nego što ih finansijska tržišta trenutno procjenjuju.
Nouriel Roubini
(Project Syndicate)
