Dok se u SAD-u lome koplja oko nezavisnosti Federalnih rezervi, pod snažnim pritiskom Bijele kuće, svijet je obišla vijest da je preminuo bivši čelnik centralne banke Alan Greenspan. Njegova smrt u 100. godini zatvara jedno od najvažnijih poglavlja moderne ekonomske istorije. Malo je centralnih bankara čije je ime toliko obilježilo finansijska tržišta kao njegovo, a još je manje onih čije je nasljeđe izazvalo toliko oprečnih ocjena. Za jedne ostaje arhitekta gotovo dvije decenije stabilnog ekonomskog rasta i niske inflacije u Sjedinjenim Američkim Državama, dok ga drugi smatraju jednim od ljudi čije su odluke, zajedno sa nedovoljnom regulacijom finansijskog sistema, stvorile „savršenu oluju“ za globalnu finansijsku krizu 2008. godine.
Gotovo dvadeset godina, od 1987. do 2006, Greenspan je vodio američke Federalne rezerve, najuticajniju centralnu banku na svijetu. Tokom tog perioda američka ekonomija prošla je kroz berzanski slom 1987. godine, recesiju početkom devedesetih, azijsku finansijsku krizu, kolaps hedž fonda Long-Term Capital Management, dot-com balon i posljedice terorističkih napada 11. septembra. U svakom od tih događaja Fed je reagovao odlučno, obezbjeđujući likvidnost i snižavajući kamatne stope kako bi očuvao stabilnost finansijskog sistema.
Upravo je zbog takvog pristupa Greenspan tokom devedesetih stekao gotovo kultni status. Financial Times podsjeća da je bio rijedak centralni bankar čije su izjave pokretale svjetska tržišta, a njegove konferencije i govori analizirani su gotovo poput nastupa predsjednika države. Mediji su ga prozvali Maestrom, prema naslovu knjige Boba Woodwarda, a investitori su vjerovali da će Fed uvijek intervenisati kada finansijska tržišta zapadnu u ozbiljne probleme.
Njegova filozofija bila je relativno jednostavna: centralna banka ne mora sprečavati nastanak finansijskih balona ako može efikasno ublažiti posljedice njihovog pucanja. Taj pristup kasnije je dobio naziv „Greenspanov put“ – uvjerenje da će Fed uvijek priskočiti u pomoć tržištima kada to bude potrebno.
Međutim, Greenspan nije bio tipičan birokrata. Prije nego što je postao najuticajniji centralni bankar na svijetu, svirao je klarinet i saksofon u džez sastavu Henry Jerome Orchestra, studirao ekonomiju na Univerzitetu Njujork i izgradio uspješnu konsultantsku firmu specijalizovanu za ekonomsku analizu. Zahvaljujući reputaciji vrhunskog analitičara postao je savjetnik republikanskih predsjednika Richarda Nixona, Geralda Forda i Ronalda Reagana, koji ga je 1987. imenovao za predsjednika Federalnih rezervi.
Iracionalni zanos
Iako je politički pripadao republikanskom taboru, na čelu Feda ostao je i za vrijeme demokratskog predsjednika Billa Clintona. Upravo je tokom Clintonove administracije stekao reputaciju čovjeka koji je omogućio jedno od najdužih razdoblja stabilnog ekonomskog rasta u američkoj istoriji.
Greenspan je među prvima zaključio da informatička revolucija povećava produktivnost ekonomije više nego što pokazuju zvanične statistike, podsjeća Financial Times. Zbog toga je bio spreman da toleriše snažniji ekonomski rast bez agresivnog podizanja kamatnih stopa, jer je vjerovao da tehnološki napredak smanjuje inflatorne pritiske. Ta rasprava danas se ponovo aktuelizuje u kontekstu vještačke inteligencije i pitanja može li novi tehnološki ciklus ponovo povećati produktivnost bez stvaranja inflacije.
Ali upravo tamo gdje je ostvario najveće uspjehe kasnije je doživio i najveće kritike. Još 1996. upozorio je na mogućnost „iracionalnog zanosa“ („irrational exuberance“) na tržištima kapitala, ali nakon toga nije odlučnije pokušao da zaustavi rast cijena akcija, kao ni posljedični nekretninski balon. Umjesto preventivnog djelovanja koje bi ohladilo očekivanja, Fed je nastavio da koristi instrument snižavanja kamatnih stopa nakon svake veće krize.
Nakon pucanja dot-com balona i terorističkih napada 11. septembra ključna kamatna stopa spuštena je na samo jedan odsto. Kritičari su kasnije tvrdili da su upravo tako jeftin novac i dugotrajno labava monetarna politika doprinijeli eksploziji tržišta nekretnina i pretjeranom preuzimanju rizika u bankarskom sistemu.
Greenspan nije bio jedini zagovornik blage regulacije finansijskog sektora. Takav pristup preovladavao je među američkim političarima i regulatorima tokom devedesetih godina, dok su složeni finansijski instrumenti, poput derivata, smatrani sredstvom za raspodjelu, a ne povećanje rizika. Greenspan je godinama odbijao zahtjeve za strožim nadzorom tržišta derivata i „subprime“ hipotekarnih kredita, vjerujući da će tržište samo disciplinovati učesnike, ističe FT.
Globalna finansijska kriza 2008. dramatično je promijenila percepciju njegovih poteza. Samo dvije godine nakon njegovog odlaska iz Federalnih rezervi propale su investicione banke Bear Stearns i Lehman Brothers, a slike njihovih zaprepašćenih zaposlenih kako napuštaju zgrade sa kutijama u rukama postale su glavna ilustracija najveće krize nakon Velike depresije.
Jedan od najdramatičnijih trenutaka njegove karijere dogodio se tokom saslušanja pred američkim Kongresom u oktobru 2008, kada je priznao da je postojala „greška“ u njegovom uvjerenju da će finansijske institucije, štiteći sopstveni interes, same dovoljno efikasno upravljati rizicima. Financial Times taj trenutak sloma iluzije o moralnom hazardu opisuje kao simboličan kraj jedne ere ekonomskog razmišljanja koje je decenijama dominiralo Wall Streetom i Washingtonom.
Ipak, ocjene njegovog rada ni danas nijesu jednoznačne. Američki Fed je u oproštajnom saopštenju naglasio da je Greenspan uspostavio period stabilnosti cijena koji je podržao ekonomski rast i dodatno učvrstio kredibilitet institucije. Ističu da njegova analitička disciplina ostaje jedan od temelja na kojima Fed gradi svoju monetarnu politiku.
Vjera u tržište
Brojni ekonomisti smatraju da su upravo iskustva iz njegovog mandata utrla put razvoju makroprudencijalnih politika kojima se danas nastoji spriječiti stvaranje finansijskih balona bez oslanjanja isključivo na kamatne stope. Nakon krize centralne banke širom svijeta dobile su znatno šire mandate, jer se pokazalo da stabilna inflacija sama po sebi nije dovoljna za očuvanje finansijske stabilnosti.
Greenspan je posljednjih godina i sam revidirao dio svojih ranijih stavova. U knjizi The Map and the Territory priznao je da su ekonomisti potcijenili važnost psihologije tržišta i iracionalnog ponašanja investitora, kao i da tradicionalni modeli nijesu dovoljno objašnjavali nastanak finansijskih balona.
Bio je čovjek koji je redefinisao ulogu centralne banke, učinio Fed globalnim simbolom stabilnosti i pokazao koliko monetarna politika može oblikovati ekonomiju. Istovremeno, njegova vjera u efikasnost tržišta i sklonost deregulaciji postale su upozorenje budućim generacijama centralnih bankara.
Danas, kada Federalne rezerve, Evropska centralna banka i druge monetarne vlasti ponovo traže ravnotežu između borbe protiv inflacije, finansijske stabilnosti i tehnoloških promjena koje donosi vještačka inteligencija, Greenspanove odluke ostaju nezaobilazna lekcija. Njegova karijera pokazala je koliko jedan centralni bankar može uticati na svjetsku ekonomiju, ali i koliko se cijena pogrešne procjene može osjećati i plaćati decenijama.
Njegovo nasljeđe posebno je aktuelno danas, u trenutku kada se u SAD-u lome koplja oko nezavisnosti Feda. Pritisci Bijele kuće posljednjih mjeseci dodatno su pojačani zbog zahtjeva predsjednika Donalda Trumpa za snižavanjem kamatnih stopa kako bi se podstakao ekonomski rast. Na čelo Feda u maju je stupio Kevin Warsh, nekadašnji član Upravnog odbora Federalnih rezervi.
Upravo zato Greenspanova priča nije samo istorijska retrospektiva jednog od najuticajnijih ekonomista 20. vijeka. Ona ostaje podsjetnik da je nezavisnost centralne banke jedan od temelja finansijske stabilnosti, ali i da nijedan model monetarne politike nije imun na pogrešne procjene, finansijske euforije i političke pritiske. Rasprave koje je Greenspan obilježio prije tri decenije – koliko tržišta treba prepustiti sama sebi, kada centralna banka mora intervenisati i gdje se završava monetarna politika, a počinje regulacija – i danas su jednako aktuelne.
(Poslovni.hr)
