Kada su bombe počele da padaju na Iran, prognozirao sam da će Donald Trump tamo doživjeti svoj Vaterlo. Posmatrajući kako njegova MAGA koalicija, u kojoj su zlokobno udruženi ogorčenost radničke klase i poreske olakšice za milijardere, polako tone u građanski klasni rat, parafrazirao sam Churchillov komentar o bici kod El Alamejna: u drugom mandatu, prije Irana, Trump nije doživio nijedan ozbiljan poraz; poslije Irana, neće ostvariti nijednu pobjedu. I dalje stojim iza te prognoze, ali mislim da je sada treba proširiti novim zapažanjem: rat u Iranu je Trumpovoj družini plutokrata već donio spektakularnu finansijsku pobjedu.
U republici koja se odavno pretvorila u oligarhiju, mada periodično organizuje izbore, uvećavanje bogatstva plutokrata igra veoma važnu ulogu. Dok radnička klasa koja je Trumpa vratila u Bijelu kuću živi sve teže zbog visokih cijena na benzinskim pumpama i u supermarketima, rat u Iranu donosi veliku dobit Trumpovim donatorima – naftašima, vlasnicima kapitala u oblaku, tehno vlasteli, preduzimačima i finansijerima. Nikada im nije bilo bolje. Dok kapetan tone zajedno s brodom, putnici prve klase se ukrcavaju na raskošne splavove za spasavanje, noseći sa sobom svježe ratne dividende.
Hajde da pokušamo da pratimo trag novca. Kada je Rusija napala Ukrajinu 2022. godine, kompanije vrijednosti preko 10 milijardi dolara izgubile su za 10 sedmica nevjerovatnih 2,4 biliona ukupne kapitalizacije. Strah, neizvjesnost i bauk rušenja globalnog poretka zbrisali su bogatstvo nevjerovatnom brzinom: akcionari su naučili da je rat u Evropi loš za njihove profite. Uporedimo to sada sa situacijom 10 sedmica poslije bacanja prvih bombi na Iran. U istom vremenskom okviru, kapitalizacija kompanija vrijednosti preko 10 milijardi uvećala se za 5,6 biliona dolara: pet hiljada i šest stotina milijardi dolara, zahvaljujući ratu koji gotovo svi vide kao ludost.
Brzina oporavka je impresivna, gotovo opscena. Poslije pucanja dot-kom mjehura 2001. godine, njujorškoj berzi je za oporavak trebalo 1.016 dana. Poslije bankarskog sloma 2008. godine, oporavak je trajao 1.365 dana. Poslije šoka pandemije, 217 dana. Poslije ruske invazije na Ukrajinu, 338 dana. Svi gubici na berzi poslije Trumpovog takozvanog „Dana oslobođenja“ i uvođenja visokih tarifa eliminisani su u roku od 57 dana. A rat u Iranu? Samo 12 dana. I to je sve: 12 dana je bilo dovoljno da Vol strit zaboravi na veliki rat u Persijskom zalivu koji je svjetskim tržištima uskratio petinu ukupne količine izvezene nafte, još veći procenat prirodnog gasa i skoro 90% helijuma neophodnog za proizvodnju mikročipova – gradivnih elemenata kapitala u oblaku. Onda ne čudi to što je jedan moj student na to konstatovao da ovo nije tržišna ekonomija već mafijaški reket prerušen u berzu?
Šta je dovelo do tog munjevitog oporavka? Uobičajeni osumnjičeni. Prije svega, vlasnici kapitala u oblaku, tehnološki gospodari koji su u globalnom hijerarhijskom poretku nadmašili nekadašnje industrijske barone i bankare. Oporavak berze je gotovo u cjelosti rezultat slivanja ogromnih količina novca u AI sektor – uprkos visokim troškovima za mikročipove i energiju. Poluprovodničkim gigantima kao što su Nvidia i TSMC vrijednost je porasla za 26%. Alphabet je uvećao tržišnu kapitalizaciju za 1,038 biliona. Amazon: 663 milijarde. Microsoft: 209 milijardi. Oracle: 142 milijarde dolara. To nijesu apstrakcije. Te brojke prikazuju direktan transfer društvenog bogatstva – vaše i moje budućnosti, budućnosti svake radničke porodice – u računovodstvene knjige male priobalne elite koja uvijek uspijeva da profitira od smrti i haosa.
Novi klasni rat unutar MAGA pokreta je sve izvjesniji. Posljedice rata u Iranu najteže pogađaju one sektore koji služe pripadnike MAGA pokreta i zapošljavaju ih. Kompanije koje obezbjeđuju robu i usluge široke potrošnje – roba na policama u Volmartu, auto djelovi, osnovne potrepštine za domaćinstvo od kojih zavise Amerikanci iz radničke klase – podnijele su najteži udarac. Sektor metala i rudarstva propada, što ugrožava penzione fondove u Ohaju i Pensilvaniji. Pogođene su i farmaceutske kompanije, kao i maloprodaja i logistika, zbog čega cijene ljekova rastu, dok se proizvodna radna mjesta i dalje gase.
Zanimljivo je da je čak i odbrambena industrija – uvaženi vojno-industrijski kompleks na koji nas je Eisenhower upozoravao – loše prošla. Zašto? Zato što investitori strahuju da uprkos visokoj tražnji američki proizvođači neće biti u stanju da povećaju proizvodnju. Predebeli su, prespori i birokratizovani; čak ni rat ne mogu efikasno da iskoriste. I tako, dok se radnici Lockheed Martina i Raytheona suočavaju s neizvjesnošću sjutrašnjeg dana, njihovi izvršni direktori se žale na probleme u lancima snabdijevanja. To je najdublji izraz klasnog rata: kada šefovi nijesu sposobni čak ni kompetentno da ratuju, cijenu za to plaćaju radnici.
Pored vlasnika kapitala u oblaku zadovoljni su i naftaši. Ali ne oni na koje ste pomislili. Ne giganti kao što su Exxon-Mobil ili Shell, koji su zapravo na gubitku otkako su iranski dronovi i rakete oštetili katarsko postrojenje Ras Lafan – samo Exxon je izgubio 25 milijardi dolara vrijednosti, što je pad od 4%. Ne, pravi pobjednici su nezavisni frakeri srednje veličine koji kopaju u permskom basenu Teksasa i Novog Meksika.1 To su Trumpovi ljudi. To je njegova politička baza.
Za razliku od velikih kompanija koje upravljaju globalnim sistemima i mogu da podnesu znatne fluktuacije cijene nafte, nezavisnim frakerima je potrebna cijena od najmanje 65 dolara po barelu da bi uopšte pokrili troškove proizvodnje. Od jula 2025. do februara 2026, cijena nafte je bila ispod tog nivoa, što je dovelo do zatvaranja kapaciteta i gubitka 30% radnih mjesta. Ali, nakon što je Trump poslao rat i smrt na narod Irana i blokirao Ormuski moreuz, sektor frakinga je procvjetao. Sada ih brine previsoka cijena nafte, znatno iznad željenog raspona od 90 do 95 dolara po barelu, što je zona maksimalnog profita, prije nego što usljed prenosa troškova inflacija počne da potkopava domaću tražnju – što bar djelimično objašnjava zašto je Trump zaustavio rat u Iranu: pokušao je da spusti cijenu nafte na ciljani nivo.
Neki ljudi me optužuju za ekonomizam, za učitavanje previše političkih tumačenja u ekonomske podatke. Ali to su važne stvari, ako ne Trumpu lično, onda bar njegovom krugu – prijateljima preduzimačima koji mu sada vode diplomatiju, tehno vlasteli i brokerima s Vol strita. Kao i moj prijatelj i kolega James Galbraith, vjerujem da bi se ti ljudi pobunili ako bi zaoštravanje sukoba dovelo do skoka cijene nafte preko 120 dolara, jer bi to izazvalo recesiju koja bi potpuno uništila ne samo bazu MAGA pokreta, nego i permski basen. S druge strane, okončanje besmislenog rata nosi rizik previše niskih cijena i propasti frakinga kao isplativog metoda vađenja nafte. Podešavanjem intenziteta sukoba da bi postigao željenu cijenu, Trump uspješno preliva bogatstvo iz džepova američkih potrošača – kao i svakog biznisa koji se oslanja na transport, grijanje i plastiku – direktno u džepove svojih prijatelja. Najkraće rečeno: glasači MAGA pokreta sada u prosjeku troše dodatnih 500 dolara za benzin svakog mjeseca, dok donatori iz permskog basena kupuju sebi još po jednu kuću za odmor. To nije državničko ponašanje. To je uvođenje preduzetničkog poslovnog modela u geopolitiku: izvešćemo kontrolisani udar, naduvati cijene imovine i naplatiti rentu. I to je najdirektniji dokaz da klasni rat unutar MAGA pokreta ulazi u novu fazu. Dok baza krvari, oni na vrhu se goste.
Tragedija je u tome što ovaj mehanizam korišćenja rata za prenos bogatstva besprekorno funkcioniše samo zato što je ostatak zapadnog svijeta izgubio sposobnost da se odupre. Nigdje to nije bolnije očigledno nego na primjeru Evrope koja je ratom u Iranu najviše pogođena, a najmanje ga razumije; njeni lideri se zbunjeno teturaju i ponavljaju floskule o „evropskom suverenitetu“, ne čineći ništa da taj suverenitet zaštite.
To se sve događa u trenutku kada evropska industrija već trpi teške posljedice zamjene zavisnosti od jeftinog ruskog gasa zavisnošću od preskupog tečnog prirodnog gasa iz Teksasa i Novog Meksika. Evropa izvozi industrijske robe koje zahtijevaju stabilne lance snabdijevanja i predvidljive cijene. Nažalost, rat u Iranu je uvećao troškove osiguranja isporuka preusmjeravajući tankere na Rt dobre nade. Pošto fluktuacije cijena nafte i gasa direktno utiču na troškove proizvodnje u Evropi, gašenje energetske infrastrukture u Persijskom zalivu direktno pogađa sve evropske lance snabdijevanja koji zavise od petrohemije.
Evropski potrošači, čija je kupovna moć već umanjena mjerama štednje u posljednjih 15 godina, kao i inflatornim udarom 2022, suočavaju se s novim pritiscima usljed rasta cijena uvoznih roba, a nemaju domaćih viškova energije kojima bi se udar ublažio. Rezultat je dalje produbljivanje gotovo dvodecenijskog kolapsa investicija u Evropi – što je pravi uzrok pada produktivnosti i gubitka konkurentnosti Evrope u zaista važnim sektorima, kao što su električna vozila, zelena energija i kapital u oblaku. Evropska industrija je praktično prinuđena da Trumpu plaća ratni porez zato što to odgovara rentijerskom modelu američkih plutokrata.
U međuvremenu, naši lideri u Briselu, Berlinu, Parizu i Rimu uporno ponavljaju mantre o „strateškoj autonomiji“ kao da one imaju neku magijsku moć. Najavljuju budžete za odbranu, ubrzanje zelene tranzicije i fabrike čipova – ali sve to ostaje samo na papiru. Odbili su da izgrade fiskalni kapacitet na nivou čitave Evrope. Sada odbijaju da se suoče s činjenicom da će bez jedinstvenog trezora i diplomatske inicijative za mirovnu i bezbjednosnu agendu za Evroaziju Evropa biti žrtva svakog narednog sukoba koji američki oligarsi požele da izazovu da bi uvećali svoju dobit. Dokle god Evropa bude oklijevala, troškovi unutrašnjeg klasnog rata koji razdire MAGA pokret ispostavljaće se na plaćanje našim fabrikama, našim socijalnim državama i našim stanovnicima.
Surovost takvog postupanja je zastrašujuća: Trumpovi plutokrati tačno znaju šta rade. Oni razmišljaju isključivo o renti i vrijednosti svoje imovine. Rat ne vide kao tragediju, već kao finansijski katalizator za postizanje boljih cijena. I vjeruju da će baza MAGA pokreta – ljudi koji ostaju bez posla kada frakeri zatvore bušotine, koji plaćaju uvećane cijene benzina i hrane, koji gledaju kako im se penzije tope dok potrošački sektori propadaju – ponovo glasati za čovjeka koji je obećao da će kazniti elite. Čak i ako ne glasaju za njega, uvijek mogu da ga zamijene nekim novim ludakom.
Genijalnost američke oligarhije je u tome što uspijeva da uvjeri svoje žrtve da treba da su zadovoljne sopstvenim razvlašćivanjem. Ali klasni rat unutar MAGA pokreta je stvaran i bliži se tački ključanja. Uskoro će zavarivač u Mičigenu primijetiti da mu je penzija u fondu 401(k) nestala bez traga, dok je fraker u Teksasu kupio još jedan avion. Jednog trenutka će vozač kamiona shvatiti da su cijenu od 100 dolara po barelu odredili političari, a ne tržište. To je dan kada će se MAGA koalicija raspasti po jedinoj liniji razdvajanja koja je ikada imala značaj: to je klasa.
Još vjerujem da je napadom na Iran Trump potpisao svoju političku smrtnu presudu. MAGA baza možda izgleda lojalno, ali njena izdržljivost i otpornost na sve teži život nijesu bezgranični. Nova faza klasnog rata unutar pokreta pokazuje da se njegove unutrašnje kontradikcije ne mogu zauvijek skrivati iza kulisa kulturnog rata. One su jasno ispisane cijenom benzina, kolapsom akcija u potrošačkom sektoru i sjajnim bilansima naftnih kompanija u permskom basenu. Da li ta spoznaja stiže na vrijeme da oživi američku demokratiju – i evropsku industriju – sasvim je drugo pitanje. Zasad, bombe nastavljaju da padaju, plutokrati slave, klasni rat bjesni, a Evropa spava.
Yanis Varuufakis
UnHerd, 14.05.2026.
Prevod: Peščanik.net
