Koji bi mogli biti efekti masovne primjene vještačke inteligencije u ekonomiji, iz marksističke perspektive? Zanimljivo je da ovo pitanje, koliko mi je poznato, ranije nije postavljeno.
Na prvi pogled, implikacije za Marksovu teoriju vrijednosti rada izgledaju loše ili u kontradikciji sa činjenicama i našim očekivanjima. Vještačka inteligencija podrazumijeva uvođenje izuzetno kapitalno-intenzivnih tehnika proizvodnje, ili, da upotrijebimo marksističku terminologiju, procesa sa veoma visokim organskim sastavom kapitala. Drugim riječima, AI podrazumijeva vrlo visok odnos konstantnog kapitala (c) i varijabilnog kapitala (v). Ako je prisustvo rada malo, a možda u slučajevima potpuno automatizovane proizvodnje skoro nula, višak vrijednosti proizveden radom mora biti takođe mali ili skoro nula. Bez obzira na to koliko je visoka stopa eksploatacije, vrlo mali v podrazumijeva vrlo mali s (višak vrijednosti). Dakle, uspostavljamo da stopa profita (s/(c+v)) mora biti također vrlo mala, u skladu sa jednim od Marksovih najpoznatijih “zakona kapitalističkog razvoja”, odnosno tendencijom pada stope profita sa uvođenjem kapitalno-intenzivnijih procesa proizvodnje. U slučaju skoro potpuno automatizovane proizvodnje, stopa profita mora postati nula ili blizu nule. Kao što nam govore Mark, Šumpeter i zdrav razum, kapitalizam sa nulom profita je apsurd. Kapitalisti neće ulagati ako je očekivani povrat nula. Dakle, tendencija pada stope profita predviđa propast kapitalizma.
Mnogo prije nego što se AI pojavio, ovo je bila ideja koju su raspravljali marksistički ekonomisti ranog 20. vijeka, poput Rose Luksemburg i Henryka Grossmana. Oni su očekivali upravo ono što danas vidimo: uvođenjem kapitalno-intenzivnijih procesa proizvodnje, koji su za svakog pojedinačnog kapitalistu profitabilniji, kapitalisti kao klasa, kada svi to primijene, zamjenjuju živi rad, smanjuju količinu viška vrijednosti i time, kao rezultat, snižavaju svoju ukupnu stopu profita (za sve kapitaliste zajedno) gotovo na nulu.
Dakle, hoće li AI dovesti kapitalizam do kraja? Ovo se ne čini u skladu sa činjenicama i očekivanjima, jer se ne radi o manjim, već o višim stopama profita koje bi mogle nastati uvođenjem AI. Da li je Mark potpuno pogriješio? Možda ne.
Da bismo to vidjeli, razmotrimo ekonomiju sastavljenu od dva sektora. Prvo, sektor sa veoma visokim organskim sastavom kapitala, upravo kao što smo opisali. Ali sada dozvolimo da totalna automatizacija proizvodnje u ovom sektoru stvori potražnju za proizvodnjom dobara i usluga koju samo živi ljudski rad može obaviti, ili gdje je živi ljudski rad superiorniji u odnosu na AI: mislite na aktivnosti njege, sporta, medicinskog osoblja, vrhunske kulinarske vještine, trenere, barmene, kreativno pisanje i mnoštvo drugih zadataka koji, upravo zato što ih AI može obaviti grubo, postaju još vrijedniji kada ih obavljaju kvalifikovani, pravi ljudi. Hiljade nastavnika može biti zamijenjeno AI, ali potražnja za zaista dobrim nastavnicima, koji mogu nadmašiti AI, će rasti.
Zatim će se razviti drugi sektor, suprotan potpuno automatizovanom sektoru. On bi bio karakterisan niskim organskim sastavom kapitala: konstantni kapital (c) bi bio mali u odnosu na varijabilni kapital (v), odnosno u odnosu na iznos plaćen za rad. Za razliku od automatizovanog sektora, on bi generisao ogroman višak vrijednosti.
Međutim, kako znamo, u kapitalizmu se roba i usluge ne prodaju po vrijednostima rada, već po proizvodnim cijenama koje izjednačavaju stope profita u kapitalno- i radno-intenzivnim sektorima (tj. sektorima sa različitim organskim sastavom kapitala). To znači da će količina profita u automatizovanom sektoru, u ravnoteži, biti proporcionalna ogromnom kapitalu uloženom u taj sektor. Dakle, profit našeg automatizovanog sektora neće biti zanemariv kako se činilo na prvi pogled, kada smo ga posmatrali izolovano. Naprotiv, stopa profita može rasti jer zamjena rada u jednom sektoru prati stvaranje više radno-intenzivnih procesa u drugom sektoru.
Jednostavno rečeno: dok će jedan dio ekonomije funkcionisati samo sa mašinama (gdje pod mašinom uključujemo AI), drugi dio ekonomije biće mnogo radno-intenzivniji, vjerovatno više nego danas. To znači da profit u AI sektoru može biti visok – ali samo ako rast AI sektora prati rast potražnje za dobrima i uslugama koje proizvodi živi rad i time pojavu tog drugog sektora. Ako AI sektor preuzme cijelu ekonomiju, prema marksističkim analizama, stopa profita će težiti nuli.
Čak i u neoklasičnoj analizi, to bi bilo slično: potpuno automatizovana proizvodnja koja ne zapošljava rad podrazumijeva ukupne plate nula ili blizu nula, te postaje nejasno kome bi se bonanza nove proizvodnje mogla prodati. Dakle, obilje stvoreno AI-jem vodi, čak i u neoklasičnom svijetu (bez velike redistribucije ljudima koji ne rade), do nedovoljne agregatne potražnje i posljedično do stope profita blizu ili jednako nuli.
U sažetku: u oba svijeta, marksističkom i neoklasičnom, ekonomija sastavljena samo od visoko automatizovanog sektora nije kompatibilna sa održavanjem kapitalizma. U jednom slučaju jer je proizvedeni višak vrijednosti i profit nula; u drugom slučaju jer nedovoljna agregatna potražnja dovodi do nula profita. Situaciju je moguće “spasiti” samo ekvivalentnim rastom radno-intenzivnog sektora ili masivnom redistribucijom ljudima koji ne rade.
Dakle, budućnost rada ne mora biti tako sumorna kako neki tvrde. Aktivnosti koje AI ne može zamijeniti će cvjetati. Hoće li AI dovesti do opšteg deskilling-a radne snage ili ne? Na prvi pogled izgleda da AI vodi ka deskilling-u jer mnoge vještine (poput računarstva, razvoja softvera, pisanja, pa čak i matematike) postaju suvišne jer ih mogu preuzeti mašine. Ipak, ovaj proces može biti, i vjerovatno jeste, uravnotežen stvaranjem zanimanja gdje će vještine radnika nadmašiti današnji nivo, jer bi morale biti superiorne u odnosu na vještine AI da bi ljudi željeli kupiti te proizvode i usluge. Dakle, dok će jedan dio radne snage možda patiti od deskilling-a ili, da budemo iskreni, otupjelosti, drugi dio će postati sofisticiraniji i mnogo vještiji. Da bi ostali ispred, morat će više konkurisati mašinama nego drugim ljudima. Ali dokle god vjerujemo u ljudsku adaptaciju, uvijek će postojati segment radne snage koji radi ono što mašine ne mogu, ili gdje isti proizvod proizvode i ljudi i mašina, ali će ljudski doprinos biti više cijenjen i vrednovan.
Branko Milanović
Global Inequality and More 3.0
