Iza naizgled paradoksalnog koncepta krije se složena realnost savremenih energetskih tržišta – prevelika ponuda električne energije iz obnovljivih izvora u određenim satima dana stvara pritisak koji gura cijene ispod nule, primoravajući proizvođače da bukvalno plaćaju za to da neko preuzme njihovu struju. Za Srbiju, koja je van Evropske unije ali snažno integrisana u njena tržišta, uvođenje ovog mehanizma nije samo tehničko prilagođavanje već korak koji mijenja ekonomsku logiku čitavog energetskog sektora, piše portal BizSrbija.

„Uvođenje negativnih cijena, generalno, donosi sa sobom i pobjednike i gubitnike. Na strani dobitnika nalaze se prije svega oni industrijski potrošači koji mogu fleksibilno da povećaju potrošnju u trenucima kada cijene padnu ispod nule i koji će, doslovno, biti plaćeni za korišćenje električne energije. Na strani gubitnika, barem kratkoročno, nalaze se proizvođači iz obnovljivih izvora koji nemaju ugovor sa Elektroprivredom Srbije i koji se mogu naći u situaciji da ne samo da ne zarađuju, nego i da plaćaju penale na balansnom tržištu. Između ta dva pola proteže se čitav niz regulatornih, fiskalnih i strateških izazova – od načina na koji se tretira PDV na negativne cijene, do budućnosti CBAM mehanizma i srpskog energetskog sektora u cjelini“, kaže Dejan Stojčevski, tehnički direktor SEEPEX, srpske berze struje.

Šta su negativne cijene i zašto su dugo čekane?
Negativne cijene električne energije nijesu nova pojava na globalnom tržištu. U Njemačkoj, Danskoj, Belgiji i drugim zapadnoevropskim državama one se povremeno javljaju godinama, posebno tokom sunčanih ili vjetrovitih vikenda kada solarne i vjetroelektrane generišu više struje nego što mreža može da apsorbuje ili prenese. Mehanizam funkcioniše jednostavno: kada ponuda drastično prevazilazi potražnju, a elektrane ne mogu brzo da smanje proizvodnju, cijena pada – najprije na nulu, a zatim i ispod nje.

U Srbiji se ovaj korak dugo čekao, ali nije dolazio bez razloga za odlaganje. Regulatorni okvir morao je da bude uspostavljen prije nego što bi se negativne cijene mogle legalno primijeniti. Ključni izazov bio je fiskalne prirode – kako tretirati negativnu cijenu sa stanovišta PDV-a?

„Odgovor koji su nadležne institucije ponudile jeste da se negativna cijena ne tretira kao prodaja robe – električna energija kao roba tada ima vrijednost nula – već kao usluga koja se pruža onom ko preuzima energiju. Na tu uslugu se plaća PDV, a obavezu snose isključivo srpske kompanije, dok strane firme rješavaju to pitanje u skladu sa propisima zemlje u kojoj im je sjedište“, objašnjava Stojčevski.

Podatak koji daje kontekst cijeloj situaciji jeste struktura učesnika na srpskoj berzi: od pedesetak kompanija koje trguju, svega desetak je srpskog porijekla, dok je preostalih četrdesetak strane firme. To znači da mehanizam PDV-a na negativne cijene, u svom punom obliku, pogađa relativno mali broj domaćih aktera, dok strane kompanije primjenjuju sopstvene nacionalne propise.

Efekti negativnih cijena su već tu
Srbija nije čekala formalno uvođenje negativnih cijena da bi se suočila s njihovim efektima – samo što su se ti efekti manifestovali na nešto drugačiji način. Dok je na Zapadu cijena padala ispod nule, na srpskom tržištu je bila ograničena na nulu kao donju granicu. Rezultat je bio sličan pritisak, ali bez adekvatnog ventila.

„Evo, sad zadnja tri dana imamo nulte cijene, negdje od 11 do 4 popodne. Znači, konstantno. Dok je na zapadu negativna cijena“, kaže naš sagovornik, opisujući situaciju neposredno pred uvođenje novog mehanizma.

Ovaj detalj nije beznačajan. Kada su u okolnim evropskim državama cijene padale ispod nule, tamošnji akteri su pokušavali da prodaju višak energije na srpsko tržište. Srpski sistem, međutim, nije im mogao da pruži odgovarajući odgovor – cijena je bila zarobljena na nuli, a sistem je primjenjivao proratno smanjenje svih ponuđenih količina. Proizvođači koji nijesu mogli ni da isporuče energiju po nultoj cijeni, ni da je skladište, ni da je brzo isključe iz mreže, završavali su na balansnom tržištu, plaćajući penale.

„Ne mogu da prodaju, ne mogu da plasiraju robu, moraju da plate penal. To ćemo, nadam se, da izbjegnemo uvođenjem negativne cijene, gdje će malo i da se smanji pritisak sa strane, jer ako i tamo negativna cijena, i ovdje nemaju potrebe, jednostavno da prebacuju tu električnu energiju kod nas“, objašnjava naš sagovornik.

Uvođenje negativnih cijena, dakle, nije samo domaća regulatorna odluka – to je i odgovor na pritiske koji dolaze izvana, sa integrisanog regionalnog tržišta električne energije.

Ko dobija, ko gubi?
Za industrijske potrošače koji imaju sposobnost da fleksibilno prilagođavaju svoju potrošnju, negativne cijene predstavljaju direktnu finansijsku korist. U satima kada cijena padne ispod nule, takav potrošač ne samo da dobija struju besplatno, nego i prima novac za svaki potrošeni kilovat. To može biti značajno za energetski intenzivne industrije – metalopreradu, hemijsku industriju, cementare – koje mogu pomjeriti dio svog opterećenja na period negativnih cijena.

Međutim, ovdje treba biti pažljiv. Negativne cijene ne javljaju se predvidljivo – one su rezultat tržišnih fluktuacija, vremenskih uslova, sezonskih varijacija. Kompanija koja želi da iskoristi ove prilike mora imati odgovarajuće znanje, prateće sisteme praćenja tržišta i operativnu fleksibilnost da brzo reaguje.

Praktično, trebalo bi da budu trgovac strujom a to nije neka realna opcija u Srbiji, pa iz SEEPEX-a onim kompanijama koje žele da stvarno imaju manje račune za električnu energiju preporučuju nešto drugo.

Kompanije koje nemaju veze sa energetskim sektorom, a koje su na dugoročnim ugovorima, tako neće biti dotaknute negativnim cijenama. Dok tržišna cijena osciluje od negativnih vrijednosti do više hiljada eura po megavat-satu, one plaćaju ono što piše u ugovoru – ništa više, ništa manje.

„Ko žele da ide na tržište, mora da ima adekvatno znanje i da se igra sa ovakvim cijenama, kad je jeftinije, kad je skuplje. Moja preporuka je nešto drugo – određeni stepen energetske samodovoljnosti. Da kompanije jednostavno sami malo ulažu, što u panele solarne, što u baterije. Kao da imaju svoju neku malu proizvodnju, da smanje zavisnost od spoljašnjih faktora“, objašnjava Stojčevski.

Za kompanije koje nemaju takvu fleksibilnost (mada je takvih zapravo malo) a imaju predvidljive potrebe za energijom, preporuka je drugačija: dugoročni ugovori po fiksnoj cijeni. Kada im cijena odgovara, trebaju da zaključe ugovor na što duži period i da se ne bave volatilnošću tržišta.

Paradoks zelene energije
Najteže od svega proći će oni koji su, ironično, zaslužni za nastanak negativnih cijena – proizvođači električne energije iz obnovljivih izvora (koji nastupaju samostalno na tržištu, bez ugovora sa EPS-om).
Solarni i vjetroelektrane ne mogu lako da „ugase“ svoju proizvodnju kada vjetrovito ili sunčano vrijeme generiše više energije nego što tržište može da apsorbuje. U satima negativnih cijena, oni moraju ili da plate da neko preuzme njihovu struju, ili da se suočavaju s penalima na balansnom tržištu. Oba scenarija su finansijski nepovoljna. Neko ko je investirao u zelenu energiju, sa ambicijom da zarađuje od njene prodaje, može se naći u situaciji da gubitak postaje strukturni dio njegovog poslovnog modela.

„Najgore je iskreno za proizvođače električne energije iz obnovljivih izvora. Što znači, oni trebaju da daju električnu energiju, još da plate za to, što je ovako malo neobično. Ali, nažalost, to se desilo sa velikom integracijom obnovljivih izvora – ne u Srbiji, nego u Evropi“, kaže naš sagovornik.

Ovdje leži suštinska protivrečnost energetske tranzicije: što više zelene energije ulazi u sistem, to su češće epizode negativnih cijena, i to je teže poslovanje za same zelene energetičare koji nijesu zaštićeni dugoročnim ugovorima.

EPS ima svoje adute, ali…
Elektroprivreda Srbije ima jednu prednost koju privatni proizvođači iz obnovljivih izvora nemaju – diverzifikovan proizvodni miks.

„EPS, ipak, može malo drugačije. On, ipak, može svoj proizvodni miks da miksuje, malo da smanji proizvodnju, zadrži vodu, smanji iz terma, i koriste tu električnu energiju. Tako da je to pozitivna strana“, objašnjava naš sagovornik.

Ipak, i za EPS postoje granice. U periodima izuzetno dobre hidrološke situacije – a april i maj su tradicionalno mjeseci viška vode i visoke hidroproizvodnje – prostor za prilagođavanje se sužava. Kada i rezervoari budu puni i solarna energija bude na svom dnevnom maksimumu, čak ni EPS ne može lako da izbjegne pritisak na cijene.

Tu za EPS postoji u drugo važno strateško pitanje. Industrija u Srbiji već godinama plaća cijenu blisku evropskoj, s razlikom od svega par eura. Domaćinstva pak plaćaju višestruko nižu, administrativno regulisanu tarifu. Taj raskorak nije samo finansijski – on je i strateški problem, jer sprečava razvoj punokrvnog maloprodajnog tržišta, EPS-u uskraćuje sredstva za investicije, a srpskim domaćinstvima šalje pogrešan signal o stvarnoj vrijednosti električne energije.

„Po mene, ako ćemo tržišnu cijenu, ako hoćemo da se dovedemo u red, moramo da plaćamo punu cijenu. Naravno, socijalne kategorije treba da se prepoznaju, treba da se dotiraju, da se nađe neki drugi način kako njima da se smanji cijena električne energije. A po mene, svi ostali moraju da plaćaju punu cijenu električne energije, ako hoćemo da elektroprivreda Srbije jednostavno se prilagodi ovim novim uslovima, i ako želimo tu zelenu tranziciju“, ističe sagovornik.

Ova reforma nije samo ekonomski neophodna – ona je preduslov za ozbiljnu energetsku tranziciju. Bez nje, EPS ostaje u finansijskom kleštima koje mu onemogućavaju izgradnju novih kapaciteta, modernizaciju starih i praćenje tempa koji zelena tranzicija zahtijeva.

„EPS je, objektivno, u velikom problemu. Niti imamo dovoljno para, nama je zasnovana većina proizvodnja na termoelektranama, odakle naći pare za nove elektrane, za vraćanje u funkciju postojećih, otvaranje novih, i to sve treba da završimo do 2050. godine“, naglašava sagovornik.

Rok za zatvaranje termoelektrana do 2050. godine zvuči daleko, ali u energetici nije. Izgradnja jedne hidroelektrane traje i dvadeset do trideset godina. To znači da se danas moraju donositi odluke o projektima koji će biti završeni sredinom ovog vijeka. A bez jasne strategije, bez finansijskih resursa i bez tržišnih signala koji bi usmjeravali investicije – te odluke se ne donose.

Važnije od „cijena u minusu“ – Šta ćemo sa CBAM?
Možda najvažnija strukturna promjena koja je od ove godine zahvatila srpsko tržište električne energije nije vezana za negativne cijene, nego za uvođenje CBAM mehanizma – Carbon Border Adjustment Mechanism, odnosno poreza na ugljenik pri uvozu iz zemalja van Evropske unije.
Do kraja prošle godine, cijena električne energije u Srbiji bila je gotovo identična evropskoj – razlika je iznosila svega jedan euro po megavat-satu. Uvođenjem CBAM-a, ta razlika je naglo porasla na čak 40 eura.

Srpski izvoznici električne energije u EU sada se suočavaju sa taksom koja iznosi oko 70 eura po megavat-satu na osnovu trenutnog tehnološkog koeficijenta koji uzima u obzir cjelokupni ugljenični otisak srpske elektroenergetike.

„Ono što je problematično, to što taj tranzit nije riješen. Došlo je do drastičnog pada tranzita na granicama iz EU prema nama. I to je nama dovelo malo do problematične situacije čak i na Berzi, pošto nemamo dovoljnu ponudu“, ističe sagovornik.

Dobra vijest jeste da se srpski koeficijent vjerovatno neće zadržati na sadašnjem nivou. Umjesto „čistog“ ugljeničnog faktora 1.014 – koji bi značio plaćanje pune cijene CO2 od oko 80 eura po megavat-satu – predviđa se primjena realnog proizvodnog miksa koji Srbija ima.

„To je prepoznato u EU, pošto ipak mi nijesmo 100% crni, iz termoelektrana, nego će se uzeti proizvodni miks i onda je negdje 0.66, što znači da ćemo plaćati negdje 50–55 eura. Neće biti 80, negdje 50–55 eura. Što opet, iskreno, i dalje ostaje veliki problem“, konstatuje sagovornik.

Posljedice CBAM-a za srpsko tržište su višestruke. Tranzit električne energije kroz Srbiju – koji je do nedavno bio vitalna arterija regionalnog energetskog sistema – drastično je opao, jer kompanije ne žele da plaćaju taksu dvaput (pri ulasku i pri izlasku iz EU). To je direktno uticalo na likvidnost srpske berze, gdje se povremeno javljaju cjenovne anomalije koje odražavaju nedostatak ponude više nego stvarno stanje na tržištu.

„To nam se desilo par puta da je, recimo, cijena u okolnim zemljama ide po 120 eura, kod nas se desi cijena 0. Što nema rezona. Naravno, treba malo tržište i da se privikne na ove nove uslove“, navodi sagovornik.

Ako se otvori izvoz, ostajemo bez zelene struje?
CBAM je zamišljen kao mehanizam koji štiti evropski ugljenični prostor od uvoza „prljavih“ proizvoda, uključujući i struju iz zemalja koje ne primjenjuju EU sistem emisijskog trgovanja. Međutim, njegova implementacija ima neočekivane posljedice koje mogu djelovati kontraproduktivno čak i iz perspektive klimatskih ciljeva.
Ako i kada bude precizno definisan tretman zelene energije u okviru CBAM-a – što bi srpskim solarnim i vjetroelektranama omogućilo izvoz bez plaćanja ugljeničnog poreza – tržišna logika diktira da će se sva zelena energija izvesti gdje su cijene više.

Za Srbiju to znači da bi zelena energija bukvalno „odlazila“ iz domaćeg sistema, paradoksalno ostavljajući domaće potrošače zavisne od termoelektrana.

„Dolazi malo do paradoksalne situacije. Ako se to uvede, cjelokupna zelena energija, naravno koja nije sad pod ugovorom sa EPS-om, će da se izveze. Jer će da dobiju mnogo veću cijenu nego što je ovdje. Tako da malo taj CBAM onda gubi smisao“, upozorava sagovornik.

Ovo nije tek teorijska spekulacija – to je logična posljedica tržišnih podsticaja. Rješenje ovog paradoksa ne postoji na nivou jedne zemlje; ono zahtijeva koordinisanu regulativu na evropskom nivou.

Volatilnost kao nova normalnost: Lekcije pet godina nereda
Niko ko prati energetsko tržište u posljednjih pet godina ne može da ostane ravnodušan pred dramatičnim cijenama koje su svjedočili. Prije kovid pandemije, prosječna cijena električne energije u regionu kretala se oko 50–55 eura po megavat-satu, i ta vrijednost je bila stabilna godinama.
Zatim je stigao kovid, zamrla je industrija, srušena je potrošnja, i cijene su potonule. Potom je uslijedio oporavak, najavila se energetska kriza 2021–2022. godine, eskalirala je u punom intenzitetu poslije ruske invazije na Ukrajinu, i cijene su otišle u nebo – u pojedinim trenucima premašujući i 1.000 eura po megavat-satu na spot tržištu.

„Apsolutno ne možete ovdje da se oslonite na neki duži vremenski period od neku stabilnu cijenu. Recimo, tamo do pred kovid, cijena je bila 50–55 eura u prosjeku i to 5–6 godina. I odjednom se sve to promijenilo“, kaže naš sagovornik.

Ova volatilnost nije anomalija – ona je odraz strukturnih promjena na globalnom energetskom tržištu. Geopolitički sukobi, klimatske promjene koje mijenjaju obrasce padavina i vjetrovitosti, ubrzana integracija obnovljivih izvora, usporavajuća potražnja za fosilnim gorivima – sve to zajedno čini predviđanje cijena električne energije izuzetno teškim zadatkom.

Za preduzeća, ovo znači da strategija pasivnog čekanja i kupovine energije „kad zatreba“ nosi sve veće rizike. Dugoročni ugovori, sopstveni kapaciteti za proizvodnju energije (solarni paneli, baterijska skladišta), fleksibilnost u planiranju potrošnje – to su alati koji postaju ne luksuz, već neophodnost za ozbiljnog industrijskog igrača.

Srbija prva van EU sa negativnim cijenama
U kontekstu regiona van Evropske unije, Srbija je pionir u uvođenju negativnih cijena. Države Zapadnog Balkana koje aspiriraju ka evropskim integracijama moraće, prije ili kasnije, da prate isti put.

„U regionu smo prvi koji ćemo imati negativne cijene. Kad govorimo o regionu, van Evropske unije. Evropska unija već ima“, napominje sagovornik.

To što Srbija prednjači nosi i odgovornost – ali i prilike. Srpska berza električne energije, kao prva u regionu sa ovim mehanizmom, može da postane referentno tržište za susjedne države, privlačeći likvidnost i učesnike koji žele iskustvo s negativnim cijenama prije nego što ih i njihove države matice uvedu.

Istovremeno, primjena negativnih cijena predstavlja i ispunjenje dijela uslova za priključivanje srpskog tržišta jedinstvenom evropskom tržištu električne energije. Uniformizacija uslova – isti mehanizmi, iste procedure, isti regulatorni okviri – preduslov je za takvu integraciju.

„Ono što je veoma bitno, da bi ostale zemlje, uključujući i Srbiju, da bi se priključile tom jedinstvenom evropskom tržištu, da bi mogli da se spojimo sa drugim tržištima, mi smo dužni da primijenimo takođe tu negativnu cijenu, što znači mi, jednostavno, ispunjavamo da bude isti, jednostavno, uslovi“, ističe sagovornik.

Dugoročno, srpsko tržište električne energije stoji pred neizbježnom konvergencijom s evropskim. To će donijeti i pozitivne i negativne efekte: veću likvidnost i bolju alokaciju resursa s jedne strane, ali i izloženost evropskim cjenovnim šokovima s druge. Ključ uspjeha leži u tome koliko dobro budu pripremljeni domaći akteri – kompanije, EPS, regulatori i kreatori politike.

Srbija ne može da bira da li će biti dio ovog tržišta. Može da bira jedino koliko će biti dobro pripremljena za ono što dolazi.

Izvor: BizSrbija