Uoči parlamentarnih izbora u Sloveniji izbila je afera koja u nekoliko dana nije samo promijenila ton kampanje, već je otvorila pitanje koje nadilazi dnevnu politiku. Slučaj je pokrenuo dilemu može li jedna članica Evropske unije postati teren za operacije privatnih obavještajnih kompanija i ulaze li takve operacije sve direktnije u izborne procese unutar Unije.
Sve je počelo curenjem tajnih snimaka na anonimnim platformama, koje su ukazivale na mrežu političkih i poslovnih odnosa unutar vladajućih struktura. Riječ je, prema dostupnim informacijama, o audio i video materijalima koji su se širili anonimnim digitalnim kanalima i društvenim mrežama, što dodatno otežava utvrđivanje njihovog porijekla i autentičnosti.
Prava eksplozija uslijedila je kada su slovenački mediji i istraživači počeli povezivati te materijale s izraelskom privatnom obavještajnom kompanijom Black Cube, poznatom po nizu kontroverznih operacija u više zemalja i koju mediji nazivaju „privatnim Mossadom“.
Pitanje nacionalne bezbjednosti
Prema nalazima slovenačkih bezbjednosnih službi, predstavnici Black Cubea boravili su u zemlji više puta tokom posljednjih nekoliko mjeseci. Politička dimenzija priče dodatno je zaoštrena tvrdnjama dijela medija da je riječ o pokušaju političke diskreditacije, dok je opozicioni lider Janez Janša odbacio bilo kakvu povezanost. Istovremeno, aktuelni premijer Robert Golob otišao je toliko daleko da je slučaj nazvao jednim od najvećih skandala u novijoj slovenačkoj istoriji i otvoreno govorio o mogućem stranom miješanju u izbore.
U središtu afere više nijesu samo snimci ni politički sukobi, već model djelovanja privatne kompanije Black Cube, koju mediji godinama povezuju s bivšim pripadnicima izraelskih bezbjednosnih i obavještajnih struktura, kao i metodama koje su u više slučajeva bile predmet sudskih i javnih sporova.
Black Cube – ko su i što rade
Black Cube osnovan je početkom prošle decenije, a posluje iz Tel Aviva, Londona, Madrida i Singapura. Kompanija je izgradila reputaciju pružanja usluga moćnim, a često i kontroverznim klijentima.
Osnivači dolaze iz izraelske vojne obavještajne zajednice, a oko njih su se okupila imena koja nose institucionalnu težinu – od visokih vojnih zvaničnika do akademika i tehnoloških lidera. Među imenima koja su se povezivala s kompanijom isticao se i Meir Dagan, bivši direktor Mossada. Zbog profila ljudi povezanih s kompanijom i metoda koje su joj pripisivane u javno poznatim slučajevima, Black Cube se u medijima često opisuje kao znatno više od klasične privatne detektivske agencije.
U jednoj sudskoj izjavi čak se tvrdi da Black Cube „nema konkurenciju s uporedivim sposobnostima“ te da je radio kao ekskluzivni dobavljač za određene velike organizacije i državne institucije.
U nizu javno poznatih slučajeva njihovo djelovanje nije ostalo samo na analizama i izvještajima. Prema javno dostupnim informacijama, rade na mapiranju mreža kontakata, provjeri poslovnih veza i prikupljanju informacija na terenu.
Međutim, problem nastaje kada se otkriju načini na koje dolaze do tih informacija. Prema sudskim zapisima i medijskim izvještajima o više slučajeva, među metodama koje su se povezivale s Black Cubeom bili su lažno predstavljanje, takozvani pretexting i različiti oblici socijalnog inženjeringa.
Sama kompanija, međutim, svoj rad opisuje znatno drugačije. Na zvaničnim stranicama Black Cube se predstavlja kao globalni lider u prikupljanju dokaza u složenim međunarodnim sporovima, s fokusom na otkrivanje korupcije, prevara i finansijskih malverzacija.
Hvale se spašenim milijardama
U promotivnim materijalima naglašavaju da otkrivaju „ono što se ne može pratiti“, rad bivših pripadnika obavještajnih službi i sposobnost dolaska do informacija nedostupnih standardnim metodama. Ističu i da su njihovi agenti učestvovali u više od 540 slučajeva širom svijeta, uz tvrdnju da su za klijente pomogli povratiti imovinu vrijednu 5,3 milijarde dolara, te ostvariti ishode sporova i nagodbi u ukupnoj vrijednosti od 14,7 milijardi dolara.
Kao referentni primjer navode rudarski spor između kompanije Vale i milijardera Benyja Steinmetza, u kojem su, prema sudskim podnescima, pribavljeni snimljeni razgovori s menadžerima Valea koji su doveli u pitanje ranije arbitražne odluke vrijedne oko dvije milijarde dolara. Riječ je o sporu oko prava na eksploataciju nalazišta željezne rude Simandou u Gvineji, jednom od najvećih takvih nalazišta na svijetu.
Ipak, dok kompanija tvrdi da koristi zakonite metode, u pojedinim javno opisanim slučajevima operativci su stupali u kontakt s metama pod lažnim identitetima, predstavljajući se kao investitori, novinari ili predstavnici stranih kompanija, nastojeći doći do informacija ili izjava koje bi kasnije mogle biti korišćene u korist klijenta.
U jednom slučaju u Izraelu, agentkinja se predstavila kao predstavnica strane medijske kuće i uspjela navesti PR stručnjaka konkurentske kompanije da otvoreno govori o kampanji protiv suparnika. Razgovor je snimljen i korišćen kao dokaz. Sudovi, međutim, nijesu uvijek bili impresionirani metodama ove kompanije. U jednom infrastrukturnom sporu zaključeno je da su istražitelji pokušavali „staviti riječi u usta“ sagovornicima i manipulisati izjavama kako bi odgovarale interesima klijenta. Takvo ponašanje ocijenjeno je kao neetično i neprihvatljivo.
Kontroverzni poslovi
Da kompanija posluje na granici etike i zakonitosti postalo je jasno kada ju je angažovao holivudski producent Harvey Weinstein kako bi pokušao spriječiti objavu optužbi za seksualno zlostavljanje koje su kasnije pokrenule globalni pokret MeToo. Nije se radilo o klasičnoj pravnoj odbrani, već o pokušaju zaustavljanja informacija prije nego što dospiju u javnost.
Operativci su koristili lažne identitete, uključujući agentkinju koja se predstavljala kao aktivistkinja za ženska prava, kako bi se približili Rose McGowan i novinarima koji su istraživali priču. Sve je razotkrio novinar Ronan Farrow u magazinu The New Yorker. Nakon objave uslijedila je globalna osuda, a kompanija se javno izvinila.
Sličan obrazac operacija pojavio se i u Rumuniji, ali sa ozbiljnijim posljedicama. Tokom operacije usmjerene prema Lauri Kövesi, tadašnjoj šefici Nacionalne uprave za borbu protiv korupcije, u Bukureštu su uhapšena dvojica operativaca Black Cubea. Teretili su ih za phishing, hakovanje e-mailova i uznemiravanje članova porodice kako bi došli do kompromitujućih informacija. Na kraju su priznali krivicu u sklopu nagodbe i dobili uslovne kazne, nakon čega su se vratili u Izrael. Kompanija je tvrdila da su djelovali zakonito, ali sudovi su imali drugačiji stav.
Kontroverze se tu nijesu zaustavile. U Kanadi je Black Cube bio angažovan u pokušaju diskreditacije sudije Franka Newboulda u milijardskom sporu. Operativac se predstavio kao potencijalni klijent i pokušao tokom tajno snimanog razgovora navesti sudiju na antisemitske izjave. Sud je reagovao izuzetno oštro, ocijenivši metode kao pokušaj fabrikovanja dokaza i napad na integritet pravosuđa.
U Evropi su se pojavile i optužbe za političke operacije. U Mađarskoj su operativci navodno infiltrirali nevladine organizacije povezane s Georgeom Sorosom, koristeći lažne identitete kako bi snimili izjave koje bi kasnije bile korišćene u političkim kampanjama vlade Viktora Orbána.
Među novijim primjerima posebno se izdvaja slučaj iz 2025. godine, koji je razotkrio sukobe u industriji online kockanja. U tom sporu objavljeno je da je Playtech Black Cubeu platio više od 1,8 miliona funti za operaciju usmjerenu protiv rivala Evolution AB. Metode su podsjećale na špijunske filmove, ali s vrlo stvarnim posljedicama: operativci su koristili perike i lažne brade, predstavljajući se kao zastupnici izmišljenog sudanskog milijardera. Cilj je bio namamiti zaposlene u Evolutionu na sastanke, opiti ih alkoholom i izvući izjave koje su kasnije montirane kako bi se kompanija optužila za poslovanje na crnim tržištima poput Irana. Iako je sud u New Jerseyju izvještaj odbacio kao „objektivno neutemeljen“, reputaciona šteta već je bila učinjena.
Paralelno s tim otvorena su i pitanja legalnosti samog poslovanja. U Izraelu su se pojavile tvrdnje dijela stručne javnosti da Black Cube obavlja istražne radnje bez potrebnih licenci. U Ujedinjenom Kraljevstvu, jedan od prvih velikih klijenata, Vincent Tchenguiz, kasnije je tužio kompaniju zbog navodnih prevara i prenaplaćenih usluga. Spor je riješen nagodbom, ali je dodatno naglasio složenost i netransparentnost ove industrije.
Uprkos svemu, Black Cube i dalje ostaje prisutan u brojnim visokoprofilnim sporovima. To je možda i najveći paradoks ove kompanije – istovremeno je predmet sudskih kritika, medijskih skandala i etičkih rasprava, ali i partner moćnim pojedincima i korporacijama.
U nekim slučajevima, čak i kada sud odbaci njihove dokaze, širi efekat njihovih operacija ostaje. Informacije su puštene u opticaj, reputacije su narušene, a odnosi moći promijenjeni.
Informacija kao oružje
To je trenutak u kojem postaje jasno da Black Cube nije samo kompanija, već simptom svijeta u kojem informacije više nijesu samo resurs, već i oružje. U kojem se poslovni sporovi ne vode samo argumentima i pravnim strategijama, već i operacijama koje uključuju lažne identitete, psihološke taktike i pritisak na mete.
Takva dinamika otvara prostor za razvoj privatne obavještajne industrije, dok pravila – ako uopšte postoje – ne prate njen tempo.
Državne službe podliježu formalnom nadzoru, konsultantske kuće reputacionim ograničenjima, dok privatne obavještajne kompanije poput Black Cubea djeluju između ta dva svijeta, sa velikom operativnom fleksibilnošću i manjim nivoom javne odgovornosti.
Zato pitanje više nije šta Black Cube radi – pitanje je šta se dešava kada takav model postane standard. Jer tada više ne govorimo o traženju istine, već o tome ko ima resurse da proizvede uvjerljiviju verziju stvarnosti i plasira je kao činjenicu, bez obzira na to da li je ona zaista istinita.
Izvor: Lidermedia.hr
