Bezbjednosna premija na naftu često zbunjuje tržišta i analitičare. U suštini, riječ je o „kolektivnom procjenjivanju“ vjerovatnoće geopolitičkih rizika: koliko su određeni događaji vjerovatni i kakav bi mogli imati uticaj. Međutim, rizik nije binaran – rat ili nema rata – već predstavlja niz Bajesovih vjerovatnoća: ako SAD napadnu iranske raketne položaje, da li će Iran napasti brodove koji prevoze naftu u Persijskom zalivu?
Istorijsko iskustvo pokazuje da, uprkos decenijama zabrinutosti, Iranci nikada nijesu zatvorili Ormuski moreuz niti su činili više od minimalnih pokušaja, poput postavljanja mina. Takođe nijesu napadali saudijska naftna polja osim jednom, i to uz ograničenu štetu. To ne znači da to ne bi pokušali ili da ovog puta ne bi uspjeli, ali strahove treba ublažiti iskustvom. S druge strane, brojni događaji mogli bi izazvati skok ili pad cijena, uglavnom na kraći period.
Važno je naglasiti da se cijene rijetko naglo pomjeraju, već postepeno, dok trgovci pokušavaju procijeniti dalji razvoj događaja.
Ograničeni vojni udar – jednom i gotovo
Ovo bi bilo slično prošlogodišnjim napadima na iranska nuklearna i balistička postrojenja. U ovom scenariju administracija Donalda Trampa proglasila bi ograničene ciljeve i ne bi imala namjeru dugotrajne operacije. Iranski protivnapadi bili bi ograničeni na rakete i dronove, posebno protiv američkih vojnih baza u regionu, ali i protiv Izraela.
Pod pretpostavkom minimalne štete, uslijedile bi oštre izjave i prijetnje, ali bez daljih vojnih akcija, slično kao prošle godine. Uticaj na tržište nafte bio bi brz rast cijena, ali bez napada na brodove ili naftnu infrastrukturu cijene bi se brzo vratile na nivo prije napada.
Više udara
U ovom slučaju SAD bi nastavile napade kako bi održale pritisak na iranski režim da popusti makar u dijelu američkih zahtjeva. Čak i bez direktnih napada na brodove ili naftnu infrastrukturu, dok god napadi traju, cijene nafte ostale bi povišene zbog straha da bi Iran mogao napasti brodove ili infrastrukturu — koordinisano ili kroz pojedinačne incidente.
Malo je vjerovatno da bi SAD vodile operacije sedmicama ili mjesecima, ali dok god traju, bezbjednosna premija bi ostajala prisutna.
Šire borbe
Ako bi dvije vojske ušle u kontinuirani sukob, uz široko američko bombardovanje i iranske „roj“ napade na američke ratne brodove, tankeri bi mogli izbjegavati to područje određeno vrijeme.
Iranci vjerovatno ne bi mogli voditi intenzivne borbe duži period, ali bi smanjen transport nafte značajno podigao cijene, vjerovatno na nekoliko sedmica.
Građanski rat
Široko rasprostranjeno unutrašnje nasilje u Iranu moglo bi eskalirati i potrajati, kao 1978/79. godine. Izvoz nafte bi vjerovatno bio obustavljen, a ukoliko bi nemiri trajali duže, oporavak proizvodnje mogao bi potrajati mjesecima ili godinama, čak i ako bi vlast bila srušena.
To bi podiglo cijene, a efekat bi slabio tek kada bi druge zalihe nadoknadile izgubljenu iransku naftu, što bi prvenstveno zavisilo od politike drugih zemalja OPEC-a.
Što su vojne operacije duže i šire, cijene nafte bi više rasle, iako bi se tržišta mogla relativno brzo stabilizovati nakon završetka borbi. Građanski rat mogao bi imati sličan efekat na iransku proizvodnju kao 1979. godine, kada je bila potrebna čitava decenija da se dostigne 60 odsto pre-revolucionog nivoa proizvodnje.
Međutim, znatno manja uloga Irana u globalnoj proizvodnji danas znači da bi to prije postavilo donju granicu cijena nego što bi ih dramatično povećalo.
SAD imaju zalihe za oko 20 dana
Na papiru, cijene nafte trebalo bi da padaju.
Američka Uprava za energetske informacije (EIA) objavila je rast zaliha sirove nafte u SAD od 16 miliona barela — najveći sedmični skok u posljednje tri godine i znatno iznad očekivanja. Na tržištu vođenom isključivo fundamentalnim pokazateljima, cijene bi obično pale nakon takvog podatka.
Umjesto toga, Brent se i dalje drži iznad 70 dolara.
To pokazuje da tržište uračunava rizik, a ne samo količine dostupne nafte.
Faktor Ormuskog moreuza
Oko jedne petine svjetskih naftnih derivata prolazi kroz Ormuski moreuz. Same plovne rute široke su svega oko tri kilometra u oba smjera, a za većinu izvoza iz Persijskog zaliva ne postoji realna alternativna ruta.
Kada rastu tenzije između Irana i Sjedinjenih Država — ili Irana i regionalnih aktera — tržište počinje da uračunava mogućnost poremećaja. Prijetnja ne mora biti potpuno zatvaranje. Čak i privremeno ometanje, zapljena tankera, raketne prijetnje, postavljanje mina ili ograničenja osiguranja mogu suziti tokove snabdijevanja i povećati troškove transporta.
Tržište nafte ne čeka stvarni gubitak ponude — ono procjenjuje vjerovatnoću poremećaja. Upravo ta vjerovatnoća održava cijene na povišenom nivou.
Iranska izvozna računica
Procjenjuje se da Iran izvozi između 1,3 i 1,5 miliona barela dnevno, pri čemu veliki dio završava u Kini preko posrednika. Uklanjanje tih količina brzo bi zateglo globalnu ravnotežu ponude i potražnje.
Postoje i signali da je Iran ubrzao utovare sa ostrva Harg, svoje glavne izvozne luke. Bez obzira da li je riječ o redovnoj prodajnoj dinamici ili mjeri predostrožnosti, signal tržištu je isti — geopolitički rizik raste.
Zašto rast zaliha nije dovoljan
Da, američke zalihe su naglo porasle. Ali jedan sedmični podatak ne može poništiti geopolitički rizik.
Tržišta razlikuju strukturni višak ponude od privremenih oscilacija zaliha. Aktuelni rast može biti posljedica remonta rafinerija, vremenskih poremećaja ili dinamike uvoza. Geopolitički rizik, međutim, odnosi se na budućnost.
Trgovci poručuju da zalihe mogu rasti, ali ukoliko Ormuski moreuz postane nestabilan, njihov značaj brzo opada.
Premija rizika trenutno se procjenjuje na između sedam i 12 dolara po barelu, ugrađenih u cijenu Brenta. Bez te premije, sirova nafta bi se vjerovatno trgovala bliže nivou od 60 dolara.
Kontekst strateških rezervi nafte
Američke strateške rezerve nafte (SPR) trenutno raspolažu sa oko 415 miliona barela sirove nafte. Iako ta količina djeluje velika, dnevna potrošnja SAD iznosi oko 20 miliona barela.
Na toj osnovi, SPR predstavlja nešto više od 20 dana ukupne američke potražnje. Međutim, rezerve se ne mogu isprazniti trenutno niti su namijenjene zamjeni ukupne potrošnje. Maksimalni održivi kapacitet povlačenja iznosi oko 4 do 4,5 miliona barela dnevno.
To znači da bi u slučaju ozbiljnog poremećaja mogle samo privremeno nadoknaditi dio globalnih gubitaka u snabdijevanju. SPR je prije svega amortizer šoka — mehanizam za smirivanje panike i kupovinu vremena tržištu.
Drugim riječima, strateške rezerve smanjuju volatilnost, ali ne uklanjaju geopolitički rizik.
Šira slika
Tržište je trenutno duboko podijeljeno.
S jedne strane, američka proizvodnja ostaje blizu rekordnih nivoa, a zalihe rastu. S druge strane, ključna svjetska naftna uska grla nalaze se u regionu rastućih geopolitičkih tenzija koje uključuju velikog proizvođača.
Nafta ne ignoriše negativne podatke — ona ih procjenjuje u odnosu na potencijalno veći rizik.
Dok god gotovo 20 odsto globalne ponude prolazi kroz uzak morski prolaz pored sve nestabilnijeg geopolitičkog žarišta, cijene će odražavati taj rizik.
To je suština činjenice da se nafta i dalje zadržava iznad 70 dolara po barelu.
(Izvor: Forbes)
