Potrošači širom regiona bojkotuju trgovačke lance kao vid protesta protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. Ekonomski analitičari i finansijski stručnjaci različito gledaju na njegovu efikasnost i dugoročne posljedice. Dok jedni smatraju da bojkot može poslužiti kao sredstvo pritiska na trgovce, ali i vlast, drugi upozoravaju da takve akcije mogu imati negativne efekte na privredu, radna mjesta i državne prihode. Da li bojkot zaista može natjerati trgovačke lance da snize cijene, te šta je rješenje za inflaciju za portal Bankar.me govore stručnjaci iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije i BiH. 

Predsjednik Crnogorskog udruženja poslodavaca i ekonomski analitičar Vasilije Kostić navodi da je već više puta dokazano da povećanje cijena trgovačkih lanaca nije rezultat njihove pohlepe niti želje za zaradom preko noći već, prije svega, kako kaže, rezultat rasta uvoznih cijena prehrambenih proizvoda. Pored toga, tu su i kako kaže, znatna poreska opterećenja neefikasne državne administracije, a to po njegovim riječima, nikakav bojkot ne može natjerati lance da snize cijene.

“Ovo ne zbog toga što oni, kao i svi, ne bi voljeli da cijene budu niže, već što bi ih snižavanje cijena vodilo u gubitak. U prilog ovome kao krucijalni dokaz stoji visina prosječnog profita lanaca koji se kreće ( ako se ne varam) između 3% i 4%, a to je istovremeno i granica između zone pozitivnog i negativnog poslovanja. Dakle, ako bi snizili cijene za 3%-4% trgovački lanci bi poslovali sa gubitkom. Drugim riječima, sve i da hoće ne mogu da snize cijene mimo visine navedene profitne stope jer ih to vodi u gubitak, a biznis se ne vodi da bi se poslovalo sa gubitkom”, poručuje Kostić.

Govoreći o tome da li će bojkot imati efekta, Kostić smatra da bi Vlada morala da objasni njegove posljedice, kako bi građani razumjeli svu neracionalnost i nesvrsishodnost bojkota, te prestati da učestvuju u nečemu što je u krajnem upereno protiv nas svih jer svi smo potrošači. Kostić ističe da bojkotujući sopstvena preduzeća bojkotujemo sebe i svoje buduće mogućnosti.

“Ako preduzeća ostvaruju niži prihod ( što je posljedica bojkota) onda opadaju poslovne sposobnosti preduzeća odnosno rastu mu troškovi, a sa rastom troškova cijene ne mogu da padaju već naprotiv imaju sve uslove za rastom – ne nužno – ali poslije određene granice nužno moraju da rastu jer je ugroženo poslovanje preduzeća. I ključna stvar koju svi intuitivno znamo: samo preduzeća koja su efikasna mogu da imaju niže cijene od drugih. Nikako drugačije. Neefikasna preduzeća nužno imaju veće cijene od drugih – upravo što su neefikasna, a bojkot preduzeća čini neefikasnim jer ima umanjuje prihode-mogućnost za zaradu. Tako, dakle, ovim bojkotom radimo protivu sebe radeći protivu preduzeća. A država? – ona gubi porez po raznim osnovama (PDV; porez na dobit, porez na Investicije…) Država gubi budućnost, gubi potrencijal za razvoj, gubi radna mjesta, gubi… zato je nevjerovatno ali istinito da premijer koji je na čelu vlade – tijela koje kreira ekonomsku politiku može da podrži bojkot – de fakcto – da bude protivu svoje vlade i sebe”, objašnjava Kostić.

Rad na povećanju produktivnosti je, poručuje Kostić, jedini održivi način rasta standarda odnosno stabilnih cijena, visokih dohodaka kao što je to u razvijenom svijetu. Ogroman dio javnosti, prema njegovim riječima, očekuje da bi naše potrošačke cijene trebale biti znatno niže nego u razvijenom svijetu jer oni imaju veće zarade.

“U situaciji kada nam fali tržišnih mehanizama uticaja ili realne moći na teškoće koje nas pogađaju, bilo bi upitno da oni koji su u tom „lancu“ sjednu i pokušaju naći kakavo takvo društveno prihvatljivo rješenje jer vanredno vrijeme traži i vanredne i vanistitucionalne mjere. Tako bi bolje bilo da Vlada pozove na dogovor: uvoznike, proizvođače, distibutere, maloprodavce i sve druge koji su involvirani na bilo koji način kako bi se probalo naći određeno rješenje u cilju ublažavanja rasta cijena u trgovinama, a ne da se bavi bojkotom na ovaj ili onaj način”, zaključuje Kostić.

Novotni: Trgovački lanci nisu krivi za inflaciju, bojkotom se stvara samo kolektivni anti-tržišni osjećaj

Ekonomski analitičar iz Hrvatske Damir Novotni smatra da se bojkotom se stvara samo kolektivni anti-tržišni osjećaj i kako kaže – ništa više. Bojkota i protesta potrošača zbog rasta cijena je. kaže Novotni, bilo i u prošlosti ali su oni imali mali, gotovo nikakav uticaj na tržišne mehanizme ponude i potražnje koji kreiraju cijene.

“Vladin sektor naravno gubi od smanjene potrošnje, zbog manje ostvarenog prihoda od PDV-a i drugih poreza na potrošnju. Međutim, gube i domaći dobavljači trgovine, te se tako  ugrožavaju mnoga radna mjesta. Posebno ako potrošači svoje potrebe, formalno podržavajući bojkot, odu zadovoljiti u susjedne zemlje, kao što je to bio slučaj u Hrvatskoj”, kaže Novotni.

On objašnjava da se inflacija može zaustaviti smo smanjivanjem novca kod domaćinstava i njihove potrošnje. Slovenija je tako spustila inflaciju ispod 2%, ali je trgovina ma malo u 2024. imala promet za 2% manji od prometa u 2023. godini.

“Potrošnja se mora ohladiti, ali ne kolektivnim akcijama, već kao rezultat ukupnog zbroja odluka pojedinačnih potrošača koji će se racionalnije ponašati ako su nesigurni za svoja radna mjesta. Drugim riječima, rast cijena će se zaustaviti ako dođe do pada ekonomskih aktivnosti (recesije) i manjeg dotoka novca u domaćinstva potrošača. Ako vlade i svojih budžeta direktnim intervencijama, kao što je to činila hrvatska vlada u prošloj godini, i povećavanje plata u javnom sektoru, djeluju  u korist inflacije, tada će se stvoriti okolnosti za dugotrajno održavanje autohtonih inflatornih pritisaka”, navodi Novotni.

Objašanjava da je inflacija je uvijek i svugdje posljedica viška novca na tržištu u odnosu na količinu roba. Podsjeća da je inflacija u Evropi bila relativno niska 20-tak godina prvenstveno zbog velike količine jeftine energije i jeftinih roba iz Azije koje su dolazile na tržišta razvijenih zemalja.

“Naglo otvaranja tržišta nakon COVID 19 pandemije u 2021.g. i velika glad potrošača za robama i uslugama su pokrenuli novi inflatorni trend. Nakon toga rat između Rusije i Ukrajine, te prijetnja Rusije da će Evropa ostati bez plina, što se nije dogodilo, izazvali su rast cijena energenata i dodatni pritisak na inflaciju maloprodajnih cijena. Centralne banke su različito reagoavale. ECB je naglo podigla kamatne stope, do tada neviđenom brzinom, što je u relativno kratkom roku izazvalo pad potrošnje i stagnaciju ekonomskih aktivnosti u eurozoni te konačno pad stope inflacije ispod 2% godišnje u gotovo u svih zemljama europodručja osim u Hrvatskoj i Slovačkoj. Vlade ovih dviju zemalja su se odlučile da dodatne prihode ostvarene inflacijom, odnosno prihodima od ”inflacijskog poreza” snažno povećaju plate u javnom sektoru i na taj način  povećaju domaću potražnju te uspore pad stope inflacije”, navodi Novotni.

Centralne banke izvan europodručja nisu provodile dosljedne anti-inflacijske mjere te su u tim zemljama stope inflacije ostale relativno visoke.

“Dakle, za inflaciju nisu i ne mogu biti krivci trgovina na malo i trgovački lanci, pa prema tome bojkot lanaca ne može imati učinka na inflatorne trendove. Bojkot trgovačkih lanaca je u početku imao protestno obilježje, jer je dobar dio javnosti uvjeren da je trgovina na malo krivac za rast cijena. Osobito jer je i vlada, odnosno pojedini ministri, podržavala bojkot, nastojeći odgovornost  za rast potrošnje izazvane brutalnim rastom plata (čak 50% u roku od tri godine). Međutim, kolektivni zanos, kako to već biva u kolektivnim protestima, se polako gasi, potrošači i dalje troše. Posebno se mora imati na umu da gotovo 50% prometa trgovine na malo dolazi od 20 miliona turista koji tokom ljeta dođu u Hrvatsku i troše, odnosno prihvaćaju visoke cijene”, zaključuje Novotni.

Vasić: Bojkot je reakcija, nije rješenje

Bojkot trgovina može imati efekta ako je masovan i dobro organizovan, ali u praksi često nije dovoljno dugotrajan da bi zaista natjerao velike trgovačke lance na ozbiljnije promjene, smatra finansijski savjetnik iz Srbije Vladmir Vasić.

“Trgovci uvek mogu da preusmjere troškove na druge načine ili jednostavno sačekaju da se bojkot završi, jer znaju da ljudi nemaju beskonačne alternative. U Srbiji i regionu je tržište specifično – izbor nije ogroman, a veliki lanci drže dominantne pozicije. Dakle, bojkot može biti dobar znak protesta, ali pitanje je koliko zaista mijenja situaciju na duže staze”, kaže Vasić.

On smatra da građani bojkotom mogu dobiti eventualno niže cijene određenih proizvoda ako se trgovci uplaše gubitaka. S druge strane, država može izgubiti dio prihoda od PDV-a, a ako bojkot potraje i utiče na profit trgovaca, može doći i do otpuštanja radnika. To znači da efekti nisu crno-beli – zavisi kako se sve odvija i ko na kraju snosi najveći teret.

“Kad je riječ o pravim rješenjima za visoke cijene i inflaciju, bojkot je više kratkoročna reakcija nego trajno rješenje. Mnogo važnije bi bilo da postoji veća konkurencija među trgovcima, ključna uloga države, da država smanji poreze na osnovne namirnice, da se podrži domaća proizvodnja, pa da ne zavisimo od uvoza i svjetskih cijena. Takođe, trebalo bi kontrolisati marže (oporezivati ekstra profit, poređenjem perioda pre 10 godina, pet godina, prosjek grane”, smatra Vasić i dodaje da bi možda trebalo uvesti praksu iskazivanja nabavne cijene, iznosa marže (procentualno) i konačne cijene bez i sa PDV-om i spriječiti trgovce da vještački pumpaju cijene bez razloga.

“Na kraju, ključna je i ekonomska politika – ako inflacija raste, sve poskupljuje i onda je borba sa trgovcima samo gašenje požara, umjesto rješavanja problema u korjenu. Sistemska rjesenja, ulaganje u domaću proizvodnju, sprovođenja akcija kupujmo domće, obraćanje pažnje na male trgovce “na ćošku”, mada i mijenjanje navika i nas samih kao kupaca, svi volimo da na jednom mjestu, u toplom kupujemo. I to ima svoju cijenu”, zaključuje Vasić.

Gavran: Bojkot može biti koristan, ali nije dovoljan za promjenu

Ekonomski analitičar iz BiH Igor Gavran stava je da sam bojkot nije dovoljan da promijeni stanje ali može pomoći kao pritisak i na trgovce i na vlast.

“Naravno mora biti zaista masovan i dobro organizovan i onda može dati rezultate kao recimo u Hrvatskoj. Ali ako se parcelizira i tek mjestimično primijeni onda nema efekta i minimalno će ga osjetiti trgovci a vlast će ga shvatiti kao slabost građana da se usprotive bilo čemu sto im šteti i još manje će brinuti za njihove interese”, kaže Gavran.

Smatra da je jedino dugoročno rješenje postojanje zdravog tržišta sa zdravom konkurencijom, u kojem će se trgovci boriti da imaju što nižu cijenu. Tako bi privukli što više potrošača. Ako bi još dominirali domaći proizvodi, od domaćih proizvođača, osjetljivost na neke cjenovne oscilacije bi bile minimalne. Tada bi, kako kaže, bilo puno lakše i praćenje kalkulacije troškova i sprečavanje mahinacija na tržištu. Toga, ističe, očito danas nema i pitanje je kada ćemo uopšte imati.

“U ovom momentu se osjeti i nedostak sistema iz prethodnog perioda koji je čitav jedan korektivni faktor izgurao iz priče – robne rezerve. Moguće rješenje je da se uz intervenciju vlasti, a dok se tržište dovoljno samo ne reguliše, pomogne u realnom i održivom formiranju cijena i to na bazi troškova, a ne na bazi nečije pohlepe i želje za ekstra-profitom. To je moguće uz niz mjera, najbolje kombinovanih. Intervencija iz robnih rezervi je tržišno najprihvatljivija, jer bi se plasirala roba domaćih proizvođača po nižim cijenama. To mora biti praćeno ograničavanjem maksimalne cijene. S tim da se određuju te maksimalne cijene za proizvode, a ne za brendove. Uvijek bi se pri tome kao referenca uzimali domaći proizvodi. Sve one koji pokušavaju ostvariti ekstra profit bi trebalo strogo sankcionisati, pa čak i zatvarati objekte, oduzimati dozvole za rad u ekstremnim slučajevima”, smatra Gavran.

Često se među argumentima protiv intervencija pojavljuje, kako kaže, strah da bi nekim pretjeranim mjerama moglo doći i do nestašica pojedinih artikala na tržištu. Međutim, sve pomenute mjere, ističe Gavran, ne bi trebale uzrokovati nestašicu proizvoda, jer za to nema nikakvog ekonomskog osnova, osim ako se granične cijene ne postave pretjerano nisko.

“Niko u regiji nije ni davao takve naznake. Cijene su trenutno toliko iznad nivoa, pa bojazan nije opravdana. Čak i da dođe do toga, opet bi se preko robnih rezervi moglo intervenisati. Ne isključujem rizik takozvanih vještačkih nestašica, kao pokušaja trgovaca koji mogu podnijeti niže marže, da nastave insistirati na svome ekstra-profitu, kaže Gavran i ističe da je to je onda stvar za inspekcije i sankcije.

“Neke se stvari mogu i prepisati, pa čak i popraviti, uviđajući tuđe greške. U Hrvatskoj gdje građani, takođe, nisu potpuno zadovoljni obimom proizvođa sa zaštićenom cijenom, Vlada je vodila procese, nametala odluke i sankcije. U čemu je, zapravo, i jedna od ključnih razlika u odnosu na BiH. U Hrvatskoj je Vlada kategorisala kompletan proizvod. U BiH su trgovci izdvajali brendove i robe koje su se najslabije prodavale ili bile pred istekom roka trajanja i njima snižavale cijene. I uglavnom su to uvozne robe”, navodi Gavran.

Kada je riječ o tome ko bi eventualno mogao izgubiti bojkotom, Gavran kaže da određene gubitke snose trgovci što i jeste smisao, ali oni ostvaruju toliki ekstra profit da ovo, kako navodi, nisu gubici već samo umanjenje zarade i to neznatno.

“A država misli da gubi zbog pada poreskih prihoda ali da imamo odgovorne i stručne vlade shvatili bi da dugoročno normalno funkcioniranje tržišta i cijene usklađene s troškovima daju pozitivne efekte na ekonomiju koji dugorocno pogoduju i državi i javnim prihodima svih vrsta ne samo od PDV i maloprodaje. Nažalost država uglavnom gleda samo javne prihode i to kratkoročno i smatra da gubi bojkotom. Takođe, se vlasti boje da ako građani osjete da nešto mogu postići organiziranim djelovanjem kakav je bojkot će se sjetiti da mogu djelovati i protiv vlasti a za to odavno imaju razloga”, zaključuje Gavran.

(Izvor: Bankar)