Željeznička magistrala Beograd – Bar, jedna od saobraćajno i graditeljski najkompleksnijih u Evropi, završena je 1976. godine poslije skoro četvrt vijeka gradnje.

Prvi je njom za svega osam sati “Plavim vozom” prošao nekadašnji doživotni predjednik SFRJ Jugoslavije Josip Broz Tito.

Mašinovođa Slavko Stanojlović, rodom iz Lajkovca, koji godinama vozi na relaciji Beograd – Bar, kaže da je ta pruga nekada bila remek djelo graditeljstva, a sada nažalost zapuštena i odavno zrela za obnovu.

Stanojlović, koji od 1986. upravlja putničkim i teretnim vozovima, za Tanjug kaže da se svačega nagledao na pruzi i da nikome ne bi preporučio da se bavi tim poslom koji je, kako kaže, vrlo odgovoran, stresan ne rijetko i pod teretom nemilih događaja.

Jer, pri brzini od 80 km na sat teretnom vozu težine oko 1.000 tona potrebno je čak 700 metara da se zaustavi. Tokom karijere Stanojlović nije imao nijedan sudar a barsku prugu, tvrdi, poznaje kao svoj džep.

Prisjećajući se kaže da kada je počeo da radi kao mašinovođa brzina vozova je bila mnogo veća.

“Dotrajale su šine i pragovi, jer država prethodnih godina nije ulagala u željeznicu. Eto 90 odsto laganih vožnji je uvedeno zbog loše pruge”, istakao je 54-voro godišnji mašinovođa.

Ranije je, kaže, od Beograda do Bara bilo potrebno svega osam sati, a u novije vreme između 12 i 13 sati, kao i da sada traje i duže, između 15 i 16 sati, pošto se zbog oštećenja u majskim poplavama ne ide preko Valjeva već obilaznim putem preko Lapova i Kraljeva.

Kako kaže, barska pruga je mnogo teža i opasnija od ostalih u zemlji zbog čestih odrona koji se pojave uslijed malo jače kiše.

“Mijenja se dizelka u Lapovu, vuče do Kraljeva, gdje se opet mijenja i elektricna mašina vuče do Bara”, ističe Stanojlović objašnjavajući zašto je potrebno toliko vremena.

On smatra da su sigurno potrebne dvije ili tri godine za predstojeću obnovu pruge, koja će biti finansirana sredstvima ruskog kredita.

“Vozom najviše putuju đaci koji studiraju u Beogradu, ima i sad putnika. Kada sam počinjao kao mašinovođa bilo je mnogo bolje na željeznici nego danas, mašine su bile bolje, mada su ih posljednjih godina remontovane. Evo kako to izgleda ove tri ‘četvorke’ lokomotive koje smo dobili prije 10 godina Hrvati su imali prije 20 godina”, rekao je Stanojlović.

Prema njegovim riječima, na toj pruzi se koriste “Šveđanke” i “Rumunke”.

“Kako je nekada izgledalo, nismo imali problema na putnim prelazima, nije bilo krađa, niti da signali ne rade, pružnih radnika je uvijek bilo da nešto rade. Sada nema čuvara pruge, niti čuvara mosta, niti tunela”, kostatuje Stanojlović.

Krađa željezničke imovine je sve veći problem, a on ističe da bi to moglo vrlo lako da se riješi, po ugledu na Mađare, koji su predvidjeli da se svaka krađa tretira kao teroristički čin.

Povodom ambicioznih planova Srbije da modernizuje srpske pruge i Željeznice Srbije, koje bi u 2015. trebalo da budu transformisane i podijeljene u nekoliko posebnih preduzeća, Stanojlović kaže da je krajnje vrijeme da država počne da ulaže i oživljava svoju željeznicu.

Svakako da je nedostatak para najveći problem, primjećuje on, ali se nada da će država okrenuti novi list kada je riječ o svom odnosu prema srpskim željeznicama.

“Da bi neko postao mašinovođa treba da završi srednju željezničku školu od četiri godine, obučava se, onda ide na praksu šest mjeseci, zatim polaže državni ispit i ako položi opet ide šest mjeseci na obuku, dok ne položi za vožnju. Poslije škole treba skoro dvije godine da bi mogao da vozi samostalno”, rekao je on.

Kako ističe, za taj posao moraju ljudi da budu probrani, a sada 90 odsto mašinovođa ima više od 35 godina radnog staža. Stanojlović ima beneficirani radni staž s obzirom da je izložen zračenju zbog velikog napona.

Za prvih sedam mjeseci ove godine Želejznice Srbije su do Crne Gore prevezle oko 50.000 putnika, što je dosta manje nego u istom periodu lane.

B92.net