Logor na Golom otoku bio je ekonomski projekat koji je Jugoslaviji donosio značajne devize. Logoraši proizvodili namještaj, tabakere, muštikle…
Mit da su zatvorenici na Golom otoku samo tucali kamen je samo jedan koji vlada o ovom najpoznatijem logoru u vrijeme SFRJ, pišu regionalni mediji.
Decenijama se Jugoslavijom širila priča da se u logoru na Golom otoku tucao kamen. Danas se, međutim, pokazuje da to uveliko nije bilo tako. Komunistički režim je logor u doba hladnoratovske blokade sa Istoka i Zapada pretvorio u isplativi ekonomski projekat koji je Jugoslaviji donosio značajne devize.
Istoričar Martin Previšić sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu na jesen će objaviti knjigu o višegodišnjim istraživanjima u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu i Arhivu Jugoslavije u Beogradu. Uz stotine dokumenata, kao i dosijea logoraša, Previšić je prikupio svjedočanstva četrdesetak zatvorenika i nekoliko visokih službenika Udbe.
Posle 1956. logor su pretvorili u običan zatvor, mit koji je Previšić oborio jeste da su tamo logoraši samo razbijali kamenje.
Ali režim nije bio tako nepraktičan i logorski sistem bio je napravljen kao izdašan biznis. Udba je osnovala niz radionica i industrijskih pogona, kaže Previšić, u kojima su logoraši proizvodili namještaj, tabakere, muštikle i slične proizvode.
Pouzdaniji logoraši su na Velebitu sjekli stabla i žičarom ih prevozili do obale, a potom brodovima do strugare na ostrvu, gdje su drvo obrađivali i na kraju slali u Italiju. Za proizvodnju šljunka, takođe za Italiju, imali su veliku drobilicu kamena. U brodogradilištu su popravljali manje brodove i izrađivali različite čelične konstrukcije, a nakon 1953. pokrenuli su i proizvodnju teraco pločica.
“Razbijali su oni i kamen, ali samo dok bi ih prisiljavali na revidiranje političkih stavova. Logoraši su svo vrijeme zarađivali za državu, što i nije čudno. U doba sukoba Tito-Staljin Jugoslavija je bila u izolaciji sa Istoka, a jedno vrijeme i sa Zapada. Nije bilo deviza i neko je trebalo da ih zarađuje. Svi poslovi odvijali su se preko Udbinog ‘preduzeća Mermer’, koje je preko ispostave u Rijeci, gdje je čak postojao Udbin salon, organizovao se legalni državni šverc kamena, drveta i namještaja iz Jugoslavije prema Italiji. Samo na drvetu u jednom su polugodištu zaradili oko 700.000 današnjih dolara “, ističe Previšić.
On dodaje da se mnogi logoraši sjećaju kako su na Goli otok u doba izolacije dolazili brojni italijanski brodovi, kao na primjer Satma, u koji su utovarali drvo, tucanik i drugi materijal, a potom sve to odvozili u Italiju.
Express, B92
