Obrazac u globalnoj trgovini između Istoka i Zapada je očigledan. Azija izvozi jeftinu robu za široku potrošnju, a Zapad pokušava održati primat u „prodaji pameti“ kroz naprednu tehnologiju i nevidljivo ali skupo intelektualno vlasništvo, uz značajno učešće hrane i energije u izvozu kao strateških proizvoda.

Kina je glavni snabdjevač Sjedinjenih Država kada se radi o robama. U prošloj godini Kinezi su Amerikancima prodali robe u vrijednosti od 462,8 milijardi dolara, dok su istovremeno Amerikanci Kinezima prodali robe u vrijednosti od 115,8 milijardi dolara, tako da je u ovoj trgovini Kina uknjižila debeli suficit od 347 milijardi dolara. Prema američkim zvaničnim podacima, na vrhu liste uvoznih proizvoda iz Kine nalaze se različiti „električni uređaji“, čija je vrijednost iznosila impresivnih 129 milijardi dolara, a slijede mašine sa vrijednošću od 97 milijardi dolara, te namještaj za koji su Amerikanci platili Kinezima 29 milijardi dolara. Tu su još i igračke, sportska oprema, obuća, čija se vrijednost takođe mjeri milijardama dolara.

S druge strane, na listi američkih proizvoda izvezenih u Kinu dominiraju različite vrste mašina, vrijednih 23 milijarde dolara, te poljoprivredni proizvodi u ukupnoj vrijednosti od 21 milijardu dolara, od čega više od polovine otpada na izvoz soje. Potom slijede avioni vrijedni 15 milijardi dolara, te vozila u vrijednosti od 11 milijardi dolara.

Pamet profitabilnija od patika

I dok su u robnoj razmjeni Amerikanci izvukli deblji kraj, kada se radi o uslugama situacija je obrnuta jer je vrijednost usluga izvezenih u Kinu u prošloj godini bila 53,5 milijardi dolara, dok je istovremeno uvoz usluga iz Kine bio vrijedan tek 16,1 milijardi dolara. U ovom segmentu Amerikanci su uknjižili značajan suficit, jer nakon putovanja, najveću stavku u uslugama čini intelektualno vlasništvo. Istina, u konačnom zbiru spoljno trgovinske razmjene dvije najveće svjetske ekonomije ovo ne mijenja puno, ali je dobar pokazatelj zapadnih prioriteta.

Ipak, veliko je pitanje koliko su ovi zvanični pokazatelji realni, prije svega kada se radi o intelektualnom vlasništvu, imajući u vidu do savršenstva razvijenu mrežu off shore kćerki vodećih američkih internet kompanija, od Microsofta, Google-a, Facebooka i niza ostalih, čija je jedina svrha da se ostvareni prihodi i profiti izgube u beskrajnim prostranstvima egzotičnih ostrva bez formalnosti u vidu poreza. Realno, suma koju su Amerikanci inkasirali od Kineza, ali i od ostatka svijeta, po osnovu intelektualnog vlasništva i sličnih usluga, vjerovatno je veća od zvaničnih brojki.

Slična je situacija i sa trgovinom između EU i Kine, gdje je na listi evropskog uvoza Kina na prvom mjestu, dok je na drugom po veličini izvoza. Suštinska razlika između SAD i EU je što u trgovini sa Kinom EU ima nešto manji deficit, pošto je vrijednost evropskog izvoza roba u Kinu u prošloj godini iznosila 170,1 milijardi eura, dok je istovremeno vrijednost kineskih proizvoda uvezenih u EU bila 344,6 milijardi eura, rezultirajući deficitom od 174,5 milijardi eura.

Kinezi u EU najviše izvoze različite industrijske proizvode, mašine i opremu i naravno, odjeću i obuću, dok glavninu evropskog izvoza čine mašine i oprema, motorna vozila, avioni i hemikalije. Kada se radi o uslugama, Evropljani su, očekivano, u plusu. Prošlogodišnji izvoz usluga u Kinu iznosio je 37,3 milijardi eura, dok je istovremeno vrijednost uvezenih usluga bila 26,4 milijarde eura, pa su Evropljani uknjižili suficit od 10,9 milijardi eura.

Šetajući zlato i dijamanti

Iako je po broju stanovnika Indija sa svojih 1,3 milijardi stanovnika u rangu sa Kinom, obim trgovine između Indije i Zapada je daleko manji. SAD je u prošloj godini Indiji prodala robu u vrijednosti od 21,7 milijardi dolara, dok je istovremeno vrijednost uvoza iz Indije bila 46 milijardi dolara, pa je i u ovom slučaju SAD u deficitu 24,3 milijarde dolara.

Glavninu američkog izvoza u Indiju čine plemeniti metali i dijamanti, mašine, optički i medicinski instrumenti, te mineralna goriva. U američkom uvozu iz Indije dominiraju takođe plemeniti metali i dijamanti. To ukazuje da se dijelom radi o različitim doradnim poslovima, pa zlato i dijamanti šetaju iz SAD u Indiju i nazad, nominalno povećavajući promet u međusobnoj trgovini, ali razlog je svakako i indijska opsjednutost zlatom i nakitom, koju niti jedna indijska vlada nije uspjela staviti pod kontrolu. Slijede lijekovi, mineralna goriva i neizbježna odjeća, koji svoj put bez problema nalaze do američkih potrošača.

SAD su u minusu sa Indijom i u oblasti usluga, pošto je vrijednost izvezenih usluga u 2016. bila 20,3 milijardi dolara, dok su istovremeno SAD na uvoz usluga iz Indije potrošile 26,8 milijardi dolara. Očekivano, u izvozu usluga u Indiju dominira intelektualno vlasništvo, dok s druge strane Indijci prodaju jeftino svoje usluge u oblasti IT i komunikacija.

EU, takođe, ima značajno manji obim trgovine sa Indijom nego sa Kinom, iako je riječ o tržištu približno iste veličine, ali sa manje para. Za razliku od Kine, u trgovini sa Indijom EU ima znatno uravnoteženiji saldo, jer je izvoz roba iz EU u Indiju prošle godine iznosio 37 ,8 milijardi eura, dok je istovremeno vrijednost uvoza bila 39,3 milijarde eura. Kada su u pitanju usluge, tu je EU u plusu, pošto je vrijednost izvezenih usluga bila 14,4 milijarde eura a na uvoz usluga iz Indije potrošeno je 13,7 milijardi eura.

U slučaju međusobne trgovine EU i SAD slika je malo drugačija, jer je struktura roba, praktično, identična i u uvozu i u izvozu, uz znatno veće učešće usluga nego što je slučaj u trgovini sa Azijom. Glavninu trgovine čine mašine i transportna sredstva, hemijski proizvodi i ostali industrijski proizvodi, uglavnom skuplja i tehnološki naprednija oprema, gdje kineski i indijski proizvođači nisu stvarna konkurencija.

Evropljani su se tu pokazali uspješniji, jer u trgovini robama vrijednost izvoza EU u SAD je prošle godine bila 362,1 milijardi eura, dok je istovremeno iz SAD uvezane robe u vrijednosti od 247, 8 milijardi eura. Ono što gubi na trgovini robama, SAD dijelom uspijeva kompenzirati na uslugama. Tako je u 2014. godini, prema američkim podacima vrijednost izvoza usluga u EU iznosila 219 milijardi dolara, dok je istovremeno vrijednost usluga uvezenih iz EU iznosila 169 milijardi dolara.

Obrazac u globalnoj trgovini između Istoka i Zapada je očigledan, gdje Zapad pokušava održati primat u „prodaji pameti“ kroz tehnološki naprednije i složenije proizvode ili u formi različitog intelektualnog vlasništva, koje je nevidljivo ali skupo, uz značajno učešće hrane u svom izvoznom portfelju. Hrana nije samo roba već i strateški proizvod, poput energije, čega su na Zapadu, ali i u Kini itekako svjesni.

Različite države, isti novčanik

Izuzetak od ovog globalnog pravila je Australija, gdje dominantnu stavku izvoza u Kinu čini ugalj i željezna ruda, što više podsjeća na profil siromašnih zemalja Afrike i Južne Amerike, čija se ekonomija bazira na izvozu jeftinih sirovina i uvozu skupih gotovih proizvoda. I u Australiji su svjesni da, dugoročno, nema hljeba od izvoza uglja, imajući u vidu globalni trend u borbi protiv njegovog korištenja. Stoga, Australija svoje nade polaže u izvoz usluga, u formi konsaltinga oko organizovanja javne uprave i zdravstvenog sistema, mada se ovo ne čini kao dobitna kombinacija za dugoročni ekonomski rast i prosperitet.

Oni koji imaju pare, poput Kine i vjerovatno Indije u budućnosti, brzo će naučiti kako da organizuju javne službe i bez pomoći australijskih eksperata, a ostatak svijeta u razvoju ili nema novca za ovakve investicije ili ih to uopšte ne zanima.

Ključna stvar koja se često gubi iz vida kod suhoparne trgovinske statistike je da iako je tehnički riječ o „kineskoj“ ili „indijskoj“ robi, dobar dio ovih proizvoda proizvodi se u fabrikama u vlasništvu velikih zapadnih kompanija, koje i ubiru profit, i to dvostruko. Prvo, kroz prodaju sofisticiranijih proizvoda proizvedenih na Zapadu i različitih usluga, a potom i kroz prodaju manje zahtjevnih proizvoda za masovnu potrošnju koji se proizvode u Aziji, a prodaju širom svijeta.

Dražen Simić. Biznis i Finansije