21. januar, rano jutro. Uobičajen početak radnog dana: pijem kafu, prolazim kroz naslove i tvitove da vidim šta se tokom noći događalo u svijetu tehnologije na sjevernoameričkom kontinentu, povlačim posljednje promjene u kodu projekta na kojem trenutno radim i analiziram zadatke za nadolazeći dan.

Ali, 21. januar se ove godine znatno razlikuje od prethodnih: 32 stepena su, bos sam i u majici bez rukava, a proći će još barem pet sati dok moje kolege dođu u našu kancelariju u Podgorici. Nalazim se na 8599km od kuće, na ostrvu Ko Lanta na Tajlandu.

Prošlo ljeto sam konačno krenuo u organizaciju dvomjesečnog putovanja na neku od egzotičnih lokacija koje već godinama sanjam. Drastično povećanje broja ljudi koji rade preko interneta dovelo je do toga da se na nevjerovatnim lokacijama na zemlji otvaraju centri za dijeljenje poslovnih prostora.

Tajland, Bali, Južnoafrička Republika, Kolumbija, Čile i Argentina samo su neke od zemalja u kojima se otvaraju, a nekoliko njih već duže vrijeme pratim na društvenim mrežama. Ja sam se odlučio za Tajland, gdje sam prvih nekoliko nedjelja proveo putujući, a onda sam malo više od mjesec dana bio u centru KoHub, na ostrvu Ko Lanta.

Rad s velike udaljenosti

Fleka, crnogorska agencija za interaktivni dizajn u kojoj radim, ima kancelarije u Podgorici i svi živimo tu, imamo normalanu kancelariju i normalno radno vrijeme. To je razlog zašto sam naišao na prilično veliko iznenađenje u okruženju kad sam počeo govoriti o mom potencijalnom odlasku na nekoliko mjeseci. Na moju sreću, u samoj kancelariji sam naišao na veliku podršku i moji direktori i kolege su bili uzbuđeni gotovo jednako kao i ja.

Pošto smo relativno malen i kompaktan tim, znali smo da će to biti izazovan period, ali nismo bili u potpunosti sigurni šta nas čeka. Na kraju je sve ispalo kako treba, proveo sam se fantastično i, nadam se, otvorio put svima koji čuju moju priču da probaju i samo da organizuju odlazak na neku od navedenih lokacija, bez obzira rade li kao freelanceri ili u kancelariji.

Hrana, smještaj i kancelarija s terasom

Da bih izbjegao kasnije predomišljanje, već u julu prošle godine sam kupio kartu za Bangkok. Time je pala definitivna odluka, ostalo je “samo” da se isplaniraju dva mjeseca putovanja.Velika količina informacija na internetu olakšava ovaj dio posla. Postoji nekoliko izuzetno dobrih stranica koji navode pozitivne i negativne strane velikog broja centara u svim dijelovima svijeta.

Takođe, postoje i organizacije koje neprekidno rade to istraživanje i odlučuju za vas, jednostavno im se priključite na nekoj od lokacija koje su oni izabrali (po znatno većoj cijeni nego da idete u svojoj režiji, moram dodati).

Ako ste freelancer i imate više vremena na raspolaganju, definitivno preporučujem da vežete više lokacija, npr. Tajland i Bali, po 20-30 dana. Ovo je nešto što većina ljudi koje sam tamo upoznao radi i preporučuje. Iako ove lokacije zvuče egzotično i ekskluzivno, ovaj način putovanja je jeftiniji od turističkog, kad su ljudi smješteni u hotelu i svakodnevno jedu u restoranima. Plaćanje paketa u kojem se nalaze hrana, smještaj i kancelariju unaprijed vam dozvoljava da mnogo bolje isplanirate svoje troškove i prođete znatno bolje.

Smještaj koji KoHub nudi nije idealan. Relativno mali apartmani koji, pored kreveta i ormara, imaju samo hladnjak i toalet. Iako je bilo ljudi kojima se nije sviđao, ja nisam imao problema. Redovno čišćenje zgrade i samih apartmana je bilo jedino što mi je trebalo.

Duga podgorička ljeta su više nego dovoljna priprema za bilo kakve vrućine na sjevernoj hemisferi. Uz malo veću vlagu, tajlandsko vrijeme u januaru i februaru je vrlo podnošljivo, iako se to ne bi reklo po “zapadnjacima” koji 24 sata dnevno provedu u klimatizovanim prostorijama.

U krugu od nekoliko stotina metara nalaze se apartmani, kancelarije i plaža. Sve ovo čini da, s iznajmljenim skuterom, za vrijeme koje vam je u gradu potrebno da dođete do kancelarije možete otići do plaže, popiti kafu i stići na posao.

Pet sati razlike – pet sati mira

Posao je preteška riječ za ono što vas čeka kad stignete u prostorije KoHuba. Svi su, po tajlandskoj tradiciji, bosi, a pored toga je rijetko ko u majici s rukavima. U plaćeni paket u KoHubu je uključena i hrana (pored apartmana i kancelarija), koja se sprema u njihovoj kuhinji i iznenađujuće je dobra.

Njihov online servis za naručivanje hrane i pića dozvoljava vam da naručite doručak, sok od cijeđenog voća i kafu u roku od par minuta i sačekate da vam to donesu pored računara. Ako uspijete sve ovo obaviti do devet sati ujutro, znači da je ostalo tačno pet sati prije nego što se bilo ko u vašoj vremenskoj zoni probudi. Pet sati bez emailova, notifikacija, pitanja, potpitanja, poruka i podsjetnika. Zbog ovih nekoliko stvari freelanceri uglavnom ostaju budni poslije ponoći, a u ovoj situaciji se to postiže ujutro, kad je produktivnost na najvećem nivou.

Sve ovo, uz činjenicu da ne postoji mnogo centara sličnih KoHubu u bližoj okolini, dovodi do relativno velike gužve. Od početka februara se broj ljudi znatno povećao, što je ponekad rezultiralo problemima sa strujom i internetom. Takođe, trebalo je malo uraniti da bi se uhvatilo jedno od boljih mjesta, na ivici terase i s pogledom na dvorište.

“Pravi” digitalni nomadi su u manjini

Izraz “digitalni nomad” je definitivno samo jedan od aktuelnih internet termina koji zvuče mnogo zanimljiviji nego što jesu. Većina ljudi na ovakvim mjestima su oni koji najviše par puta godišnje odu na ovakav tip putovanja. Oni koji žive na taj način, putujući od mjesta do mjesta, su zaista manjina.

Ono što me je zaista iznenadilo je raznovrsnost zanimanja na koja sam nailazio. Očekivano, programeri su bili većina, ali je bilo neočekivano puno dizajnera, pisaca, ljudi koji su se bavili digitalnim marketingom, i slično. Naravno, potpuno očekivano, bilo je dosta ljudi koji su se bavili različitim stvarima vezanim za kriptovalute: od trgovine, pisanja blogova, do objavljivanja video materijala za školu za trgovinu.

Zbog tolikog broja različitih i zanimljivih ljudi mi nije bio problem što sam putovao sam. Samo okruženje i razlog zbog kog smo svi bili na tom mjestu činili su da ljudi budu mnogo otvoreniji i bliži, iako se malo ko znao duže od nedjelju dana. Jednostavno, nisu imali priliku. Svakodnevno su ljudi dolazili i odlazili. Neki su bili mnogo druželjubljiviji od drugih i stvarali odnose od samog dolaska, a to su uglavnom bili ljudi koji mnogo duže rade na ovakvim mjestima.

Dome, slatki dome

Jedan od glavnih razloga zbog kojih ja ne bih mogao provesti duže vrijeme živeći na ovaj način je upravo ta prividna povezanost s ljudima. Većina onih koje sam upoznao su bili prilično iskreni i otvoreni, i posao i provod su bili dobri, ali jednostavno uvijek postoji ta činjenica da je sve privremeno i većinu ljudi oko sebe vjerovatno nikad više nećete imati priliku sresti. Za bilo koji period duži od mjesec-dva je mnogo bolje da putuje više osoba.

Iako mi je na početku organizacije ovo sve izgledalo dosta komplikovano i jedva dostižno, na kraju se ispostavilo prilično jednostavno. Sad mi se čini vrlo izvodljivo napraviti ovakvo nešto svake godine. To definitivno preporučujem svim freelancerima, kao i onima kojima će agencija izaći u susret kad je ovakva ideja u pitanju.

Izvor: Netokracija