U mnogim industrijskim granama ljudi iz istočne Evrope rade u nesnosnim uslovima, ukazuje Gržegorž Šimanovski.
Zvuči banalno: u budućnosti će velike njemačke firme u mesnoj industriji morati da zapošljavaju ljude koji kolju i tranžiraju životinje u njihovim fabrikama. Ali ta banalnost je u stvari veliki napredak. Zakon o zaštiti na radu koji je sada usvojen, zabranjuje korišćenje „spoljnog osoblja“ u osnovnoj djelatnosti velikih fabrika za preradu mesa. To bi trebalo da okonča loše uslove koji su pogodovali tome da početkom ljeta masovno izbije epidemija korone u velikim klanicama.
U osnovi je to sve sramotno, s obzirom na to da je već odavno poznato pod kakvim lošim uslovima ti radnici, uglavnom iz istočne Evrope, rade i stanuju. Ali tek kada su zaraze koronom u klanicama postale opasnost za ljude u susjedstvu, razvila se politička volja da se poboljšaju uslovi za strane radnike.
Cijela Njemačka ima koristi od eksploatacije
Klanice pritom nisu nikakav usamljen slučaj. Ista takva je i situacija na gradilištima, poljima špargli i jagoda, među ljudima koji njeguju starije osobe privatno po kućama, ili u velikim logističkim centrima. I tamo radnici iz istočne Evrope rade s manje zaštite i pod lošijim uslovima od svojih njemačkih kolega.
Otkako se EU proširila na istok, razlika u platama između Istoka i Zapada dovodi to toga da Poljaci, Mađari, Rumuni i Bugari dolaze da rade u Njemačku. Nekoliko mjeseci ovdje, pa nekoliko mjeseci kod kuće – uvjek ista vrteška „mobilnih radnika“ – kako ovde zovu radnike iz drugih zemalja EU koji se ne preseljavaju trajno u Njemačku.
Od tada je uspostavljen čitav sistem koji ljude dovodi na rad u Njemačku, a da oni pritom ne uživaju ista prava kao lokalni radnici.
Čitave industrije i različite sfere svakodnevnog života sada zavise od tih ljudi. Kada su proljetos zbog pandemije granice u Evropi bile zatvorene, poljoprivrednici u Njemačkoj žalili su se na nedostatak radnika na njihovim poljima. Politika je brzo reagovala: samo za berbu špargli je na osnovu vanrednih mera avionima dovezeno oko 80.000 Rumuna.
A o približno 300.000 starijih osoba u Njemačkoj brinu se uglavnom žene iz Istočne Evrope, danonoćno, po kućama tih ljudi, iako njihovi ugovori o radu dozvoljavaju samo 40 sati rada nedeljno. Bez tih negovateljica, briga o starijima u Njemačkoj bi vjerovatno kolabirala.
Posrednici kao profiteri
Svi ti radnici suočeni su sa istim problemom: njemačke firme i poslodavci gotovo nikad ih ne zapošljavaju direktno, jer tako smanjuju i troškove i odgovornost. Zato su najveći korisnici toga – posrednici koji koriste rupe u zakonima o slobodnom kretanju radnika unutar EU. Tu radnici nemaju veliku mogućnost uticaja.
Često posrednicima plaćaju toliko visoke naknade da de fakto zarađuju ispod nivoa minimalne plate. Neplaćeni prekovremeni sati su tu pravilo. Ljudi su često smješteni u prepune kontejnere, a negovateljice ne smiju da zatvore vrata svoje sobe kako bi cijelu noć bile na raspolaganju. A ponekad ljudi tek na odredištu otkriju da ih posredničke agencije nisu ni osigurale.
Bez obzira o kojoj privrednoj grani je riječ, jedna se rečenica posebno često se može čuti među „mobilnim radnicima“: Nikad ne bih ni pomislio da takvi uslovi mogu da budu u Njemačkoj.
Politika odvraća pogled
Vlasti su svuda i dugo ignorisale tu situaciju. Naučnici čak koriste izraz „saučesništvo“ politike – problemi se vide, ali se to prihvata sve dok situacija funkcioniše. A u zemljama porijekla političari su srećni zbog pada broja nezaposlenih i novca koji mobilni radnici donose kući.
Veću efikasnost pokazuje njemačko pravosuđe: u jednom postupku jedna bugarska negovateljica dobila je bar minimalnu platu za danonoćno dežurstvo koje se od nje tražilo. Sutkinja je bilo zaprepašćena zbog toga što nije podnijeto mnogo više takvih tužbi.
Potrebna su i nacionalna i evropska rješenja
Ali ljudi koji u Njemačku dođu samo na nekoliko mjeseci ovde nikoga ne poznaju i ne govore jezik. Oni trpe nepodnošljive uslove dok se ne vrate kući. Rijetko se organiziraju u borbu za bolje uslove.
Zbog toga su sada potrebni dalji koraci specifični za tu vrstu rada. Tako bi recimo trebalo u građevinarstvu zabraniti zapošljavanje preko eksternih podfirmi, takozvani „outsourcing“. Ili bi trebalo regulisati maksimalno radno vrijeme u nezi starijih osoba.
Načelno, mobilni radnici bi trebalo da budu mnogo bolje informisani o svojim pravima. A na nivou EU potreban je registar u kojem se bilježi stvarno stanje, kako bi se na vrijeme moglo provjeriti da li su ljudi socijalno osigurani.
U mesnoj industriji je pandemija korone izazvala raspad dosadašnjeg sistema i pokrenula trajne promjene. Nadamo se da neće biti potrebna neka nova pandemija da bi se ojačala prava radnika iz istočnih zemalja EU i u drugim granama privrede.
Izvor: Deutsche Welle, B92
