Čak 80% od hiljadu najbolje rangiranih igrača ne zarađuje dovoljno novca godišnje da pokrije svoje troškove, što je težak udarac za igrače i često ih primorava na prerano povlačenje kako bi izbjegli dalje finansijske poteškoće
Izvana, tenis izgleda kao sport sa visokim standardima kada su u pitanju zarade igrača.
U 1970-im godinama, Billie Jean King, jedna od najuspješnijih igračica svih vremena, neumorno se zalagala za jednaku platu za muškarce i žene, te je pobijedila u slavnom meču „Bitka polova“ protiv Bobbyja Riggsa, što je doživljeno kao trijumf za ženski tenis i podrška njenoj kampanji.
Ovaj događaj je podstaknuo US Open da postane prvi grand slam turnir koji je uveo jednaku platu za muškarce i žene, a konačno je i Wimbledon slijedio taj primjer 2007. godine.
Ipak, disparitet i dalje postoji između muškaraca i žena, i u 2023. godini, razlika u platama između polova u samom vrhu ovog sporta bila je najveća u posljednjih nekoliko decenija. Deset najboljih muških igrača zajedno su zaradili 84,6 miliona dolara u 2023. godini, što je 62% više od 52,1 milion dolara koliko su zaradile deset najbolje rangiranih teniserki.
Ali, vratimo se zaradama, jer grand slam turnir igra njih 128, a ne samo prvih 10.
Na nivou grand slam turnira, gubitak u prvom kolu donosi igraču oko 55.000 funti, značajnu sumu koja je zagarantovana za igrače koji se automatski kvalifikuju za glavni žrijeb, a ta suma se samo povećava kako turnir napreduje.
Pored unosnih zarada na profesionalnim turnirima, sponzorske zarade značajno doprinose godišnjim primanjima igrača, često nadmašujući njihove nagrade sa mečeva i osiguravajući im finansijsku stabilnost za godine koje dolaze. Sponzorstva za vrhunske igrače znače da su, prema Forbsu, osam od deset najplaćenijih sportistkinja u 2022. bile teniserke, a njihovo bogatstvo uglavnom potiče od sponzorskih ugovora.
Slično tome, Federer je zaradio 85,7 miliona dolara u 2022. godini, sezoni u kojoj se često suočavao sa povredama i koja je označila njegovu penziju – od čega je samo 700.000 dolara došlo od nagradnog fonda. Iako ne posjeduje svaki vrhunski igrač Federerovu marketinšku privlačnost koja mu je donijela nevjerovatne sume, elita tenisa je sličnim putem podržana, pri čemu je većina top sto igrača oslonjena na sponzorske ugovore koji im pružaju značajnu finansijsku podršku.
Međutim, ova vizija dobro podržanog sistema u kojem teniski profesionalci mogu samo napredovati je fasada, koja ne odražava trenutni način života i izazove većine tenisera koji se trude da uđu među top sto, što se često smatra značajnim korakom ka „uspjehu“.
U poređenju sa drugim sportovima, tenis ima mnogo strmiji pad zarada prema nižim rangovima.
Ispod granice od sto najboljih (pa čak i prema donjem dijelu te ljestvice), igrači su prinuđeni da učestvuju na nižerazrednim turnirima jer nisu dovoljno visoko rangirani. Ovi turniri nude znatno manje nagradnog fonda i bodova za rangiranje, a igrači obično nisu dovoljno visoko rangirani da bi privukli sponzore koji bi pokrili dio njihovih troškova.
Kada se uračunaju osnovni troškovi poput putovanja, smještaja, hrane i kotizacija, rano ispadanje iz turnira često može dovesti do gubitaka, posebno uz dodatne, ali neophodne troškove kao što su trener ili tim koji ih podržava. Ovi troškovi nisu prisutni u sportovima zasnovanim na timovima, kao što su fudbal ili košarka, gdje timovi pokrivaju troškove za svoje igrače, a ti igrači na profesionalnom nivou često imaju mnogo veće plate.
Još jedan problem u istom pravcu je rizik od povreda; dok povrijeđeni fudbaleri imaju privilegiju besplatnog liječenja (još jedan trošak koji plaća klub) i i dalje primaju platu, teniseri koji se povrijede moraju platiti medicinsku pomoć u trenutku kada ne zarađuju od mečeva jer su njihova primanja zasnovana na učinku.
Sve ovo potvrđuju statistike koje pokazuju da 80% od hiljadu najbolje rangiranih igrača ne zarađuje dovoljno novca godišnje da pokrije svoje troškove, što je težak udarac za igrače i često ih primorava na prerano povlačenje kako bi izbjegli daljnje finansijske poteškoće.
Jedan od glavnih razloga zašto su se ove poteškoće pojavile je neskladna struktura koja nadgleda profesionalni tenis. Muška turneja (ATP) i ženska turneja (WTA) su odvojena tijela i postoje uz četiri grand slam turnira, koji djeluju nezavisno, kao i Međunarodna teniska federacija (ITF), koja upravlja globalnim događajima poput Olimpijskih igara i Davis Cupa. Nepostojanje jedinstvene organizacije znači da je nedostatak jedinstva i neusklađen sistem iznevjerio igrače, ne nudeći jedinstveno rješenje za rješavanje ovih značajnih finansijskih problema.
Nedostatak strukture nije samo iznevjerio trenutne profesionalce, već i bivše juniore; prelazak sa juniorskog tenisa na profesionalnu scenu je izuzetno izazovan i nepredvidiv iz raznih razloga. Nije rijetkost da vrhunski juniorski igrači ne ispune očekivanja i da godinama ostanu izvan top sto, što je situacija koja je nepoznata onima koji su navikli na uspjeh i zastrašujuća kada razmisle o tome kako će priuštiti rastuće troškove.
Noah Rubin, bivši juniorski šampion Wimbledona, kojeg je McEnroe nazvao ‘najtalentovanijim igračem’ kojeg je njegova akademija srela, povukao se u dvadeset šestoj godini, što se smatra najboljim godinama za tenisku karijeru, zbog borbe sa karijerom u kojoj je dosegao vrhunac na 125. mjestu na svijetu, uprkos tome što je bio šesti najbolji junior na svijetu. U 2022. godini, Rubin je objavio povlačenje i prelazak na pickleball, rastući reket sport koji privlači širu publiku, omogućavajući Rubinu da iskoristi svoje teniske vještine na isplativiji način.
Igrači su često primorani na teže mjere kako bi se borili protiv ovih troškova, sa igračima poput Dustina Browna, bivšeg igrača iz top sto, koji je izjavio da je živio u svom Volkswagen kamperu na turnirima i nudio da napne rekete protivnicima za novac, ponekad zarađujući više novca od ovog posla nego na turniru. Drugi igrači dijele sobe sa igračima protiv kojih igraju sljedećeg dana kako bi smanjili troškove, a teniski kanali na YouTube-u koji dokumentuju trenutne karijere igrača sve se više osnivaju kao još jedan izvor prihoda. Na tamnijem kraju ove skale, igrači pribjegavaju namještanju mečeva kako bi zaradili novac od opklada i tako održali svoju karijeru, što je nezakonita aktivnost koja prijeti integritetu sporta i dovela je do doživotnih zabrana od strane teniskih vlasti.
Ovo postavlja jednostavno pitanje: šta se može učiniti da se ovo riješi? Nedavno su Đoković i Pospišil, obojica profesionalci, osnovali Profesionalno udruženje teniskih igrača (PTPA) – organizaciju za muškarce i žene među top 500. Ona djeluje kao najbliža stvar sindikatu igrača, štiteći interese takmičara u sportu gdje turniri dijele 18% prihoda sa igračima, u poređenju sa drugim sportovima gdje je ta cifra mnogo bliža 50%.
Tijelo je dobilo značajnu podršku od strane i trenutnih i bivših igrača i predstavlja prvi korak ka ozbiljnom djelovanju u rješavanju ovih problema. Turniri i teniske federacije moraju ponuditi veću finansijsku pomoć, i ne dozvoliti da igrači budu preopterećeni troškovima, već im omogućiti da se takmiče i napreduju u svojoj karijeri. Nadalje, moraju se uvesti mjere zaštite kako bi se obezbijedila sigurnosna mreža za povrijeđene igrače, kako bi se izbjegli dalji finansijski gubici. U suštini, jedinstveni talenti su u riziku da propadnu zbog niza nesreća – loših žrijebova, povreda, loših formi – i pod većim su rizikom da okače reket.
Razlika u platama u tenisu mora biti riješena: dihotomija ovog sporta najbolje je prikazana činjenicom da prosječna godišnja zarada (bez troškova) za igrača rangiranog od 251. mjesta nadalje iznosi 29.000 funti, što je nešto više od polovine zarade igrača koji izgubi u prvom kolu Wimbledona.
Sport rizikuje da izgubi svoje igrače; obećavajući juniori možda neće biti spremni da preuzmu rizik profesionalne karijere, a to će narušiti sport dok se ne postignu adekvatna rješenja. Tenis je nemilosrdan sport, ali neuspjeh da se predstave neophodne promjene znači da su životi igrača koji su trenirali cijeli život u opasnosti, ukoliko se ne preduzmu smisleni koraci za rješavanje ovih hitnih izazova.
