Iako već dvije godine vijestima dominira rat u Ukrajini, među globalnim igračima puno veću zabrinutost izaziva potencijalni direktni sukob SAD i Kine. Na finansijskim tržištima uveliko se razigravaju mogući scenariji sukoba, kako bi se predvidjele posljedice prije svega na zapadne ekonomije koje počivaju na finansijskim tržištima.
Tokom prošle godine engleska centralna banka, Bank of England, pripremila je scenario na osnovu kojeg su banke, fondovi, osiguravajuće kuće i ostale finansijske institucije trebale testirati vlastitu otpornost na finansijske šokove prouzrokovane „iznenadnom kristalizacijom geopolitičkih tenzija”, koja bi dominirala medijima i društvenim mrežama. Prevedeno na jednostavan jezik, kakav bi efekat imao direktan sukob velikih sila, prije svega SAD i Kine.
I sa druge strane Atlantika, u SAD, analizira se spremnost finansijskih tržišta za sukob sa Kinom. U decembru prošle godine, komisija za Kinu Predstavničkog doma SAD, objavila je svoj izvještaj o spremnosti američkog finansijskog sektora za takav sukob.
U izvještaju se zahtjeva od američke centralne banke, Federalnih rezervi (FED) da naprave stres test da bi se utvrdila otpornost finansijskog sektora u slučaju sukoba sa Kinom, kako bi na američke banke uticao gubitak kineskog tržišta i američke sankcije protiv kineskih finansijskih institucija.
Planiranje kolapsa globalne ekonomije
Tokom pripreme izvještaja bile su organizovane i „ratne igre“, u kojima su učestvovali čelni ljudi sa američkog finansijskog tržišta i gdje su se analizirali različiti scenariji i američke reakcije. Očekuje se da bi se u slučaju sukoba panika širila poput šumskog požara, uključujući tu i finansijska tržišta. Naslove odavno čitaju algoritmi i na osnovu njih donose odluke o kupovini ili prodaji dionica, a kako sada algoritmi i pišu naslove, panika je garantovana čak i bez rata.
Prema britanskom scenariju, nakon dva dana od „kristalizacije geopolitičkih tenzija“, na sceni bi bila očajnička utrka za „sigurnom lukom“, odnosno rasprodaja rizičnih instrumenata, prije svega dionica i ulaganje novca „na sigurno“, mada je teško unaprijed zaključiti šta bi se u takvoj situaciji smatralo „sigurnim“.
U „normalnim“ krizama to su prije svega državne obveznice i zlato, ali u slučaju otvorenog sukoba sa Kinom državne obveznice Velike Britanije kao i SAD, možda i ne bi bile toliko privlačne, dok bi i britanski investitori suočeni sa izborom između kupovine funte i dolara, vjerovatno preferirali dolar. Šta je „sigurno“ od dionica i ostalih finansijskih instrumenata postaje upitno i zavisi prije svega od toga koliko je svaka konkretna kompanija zavisna od Kine i kineskog tržišta, bilo da je riječ o proizvodnji u kineskim fabrikama ili o Kini kao tržištu za vlastite proizvode i usluge.
Istovremeno, rejting agencije smanjile bi suvereni rejting Velike Britanije. U praksi to znači da bi po automatizmu porasla cijena finansiranja britanskog duga, skuplje novo zaduživanje i više novca za otplatu postojećeg duga.
Američka kvadratura kruga
Nakon četiri dana, počeo bi kolaps investicionih fondova srednje veličine, pa bi nakon 10 dana nastupila kriza gora od „velike recesije“ 2008. godine. Zavisno od intenziteta i brzine eskalacije sukoba, ovaj scenario mogao bi se još smatrati i optimističnim. U slučaju sporije eskalacije, finalu u vidu lansiranja atomskih bombi prethodila bi kompletna predigra, ekonomske sankcije i finansijska izolacija Kine po uzoru na već viđene mjere protiv Rusije.
Ključno pitanje za američke stratege, kako u vladi tako i u privatnom sektoru, je kako izvesti da ekonomske sankcije žestoko udare po kineskoj, ali da istovremeno ne nanesu previše štete američkoj ekonomiji. Ova dilema inače se naziva i „kvadratura kruga“, ali zapadnim političkim stratezima matematika nikad nije bila jača strana.
Scenario eskalacije bazira se na pretpostavci da bi se nakon isključenja iz SWIFT-a, Kina fokusirala na domaću alternativu, CIPS, na koju bi se s obzirom na globalnu prisutnost Kine, „nakačile“ i brojne zemlje iz Afrike, Azije, Južne Amerike. To ne bi značilo da bi ove države automatski odbacile SWIFT, već bi pokušale koristiti oba sistema, ali u praksi bi to dovelo do podjele na dva finansijska sistema, zapadni i kineski. U igru bi se vjerovatno uključile i Indija, nudeći svoj sistem, UPI, kao alternativu i SWIFT-u i CIPS-u, ali je malo vjerovatno da bi ovaj sistem bio šire prihvaćen.
Kolaps dolara rješava problem američkog duga
Amerikanci računaju da bi njihovo najjače oružje na finansijskom polju i u slučaju otvorenog sukoba sa Kinom i dalje bio dolar. Očekivana reakcije Kine ali i niza drugih država bila bi panična rasprodaja američkih državnih obveznica i pokušaj da se što brže riješe dolara koje posjeduju.
Američka kalkulacija je pomalo cinična i bazirana je na staroj mudrosti da ako duguješ banci pet hiljada eura to je tvoj problem, ali ako duguješ pet miliona to je onda problem banke.
Vođeni ovom logikom, Amerikanci smatraju da je njihov dug u stvari problem povjerilaca a ne američke vlade kao dužnika.
Kako su ukupne američke vanjske obaveze u dolarima oko 51.000 milijardi dolara a imovina, značajnim dijelom u inostranstvu i u drugim valutama, procijenjena je na 33.000 milijardi dolara, nagli pad vrijednosti dolara prouzrokovan rasprodajom dolara i američkih obveznica, pogodio bi najviše američke povjerioce. Realna vrijednost američkog duga u dolarima tako bi se radikalno smanjila, dok bi vrijednost američke imovine u inostranstvu porasla.
Povjerioci gube, Amerika zarađuje, ili barem tako izgleda američka kalkulacija. Čak i značajno oslabljen dolar bi i dalje ostao vodeća svjetska valuta, jer realne alternative nema, smatraju američki eksperti.
Sudeći po iskustvu Rusije, Kina vjerovatno ne bi uspjela da se riješi dolara i američkih obveznica koji bi jednostavno bili zamrznuti u prvim satima sukoba, ili čak i prije početka direktnog sukoba SAD i Kine. Ni Kinezi nisu baš naivni, pa se ubrzano rješavaju američkih obveznica a dobijenim dolarima kupuju zlato, ali još uvijek značajne količine dolara su u kineskim rukama, što postaje više problem nego prednost. Sa druge strane, američke fabrike su odavno preseljene u Kinu, pa ni američki vlasnici i investitori ne bi bili u stanju da raspolažu svojom imovinom u Kini.
U tom međusobnom „poravnanju“, Kina bi ipak mogla proći bolje. Amerikanci bi dobili „papire“ u vidu dolara i knjigovodstvenog dobitka, dok bi Kinezi dobili „opipljivu“ imovinu, fabrike i zlato.
Neodoljivi šarm sankcija
Kako to obično biva, kada se slonovi tuku nastrada trava, pa bi u slučaju direktnog sukoba SAD i Kine i ostatak svijeta postao kolateralna šteta, jer posljedice ne bi bile ograničene samo na tržišta glavnih aktera. Nakon prve runde zapadnih sankcija protiv Kine, neminovno bi uslijedilo uvođenje sankcija i svima onima koji bi nastavili poslovati sa Kinom. Ako nisi sa nama onda si protiv nas, tradicionalni je moto američke spoljne politike, a „sekundarne sankcije“ omiljeno ekonomsko oružje, pri čemu se ne pravi razlika između saveznika i protivnika.
Rezultat ovakvog pristupa bio bi neminovno kreiranje dva suprotstavljena bloka na globalnom nivou, sa SAD i Kinom kao centrima. Američkim stratezima ideja o sekundarnim sankcijama u sukobu sa Kinom čini se jako privlačnom, jer smatraju da bi u takvom odmjeravanju snaga odnijeli pobjedu. Računajući na moć koju pruža dolar kao vodeća svjetska valuta i kontrola nad međunarodnim finansijskim sistemom, uvjereni su da bi većinu država mogli natjerati da prekine sve veze sa Kinom.
Slični planovi, čiji je cilj bio ekonomski uništiti Rusiju bili su spremni još u decembru 2021. i kolaps se očekivao nakon par mjeseci. Dvije i po godine kasnije, očekivanog kolapsa još uvijek nema.
Koliko su planovi i predviđanja Britanaca i Amerikanaca za direktan sukob sa Kinom realistični drugo je pitanje. Kako je to svojevremeno objasnio Majk Tajson: „Svako ima plan, dok ne dobije šaku u usta“.
Dražen Simić
Biznis & finansije, Finansije Top 2023/24
