Farmaceutska industrija drži u šaci Evropsku uniju

U mnogim članicama EU-a javni zdravstveni sistemi ne mogu da plate ogromne cijene za važne nove lijekove. Farmaceutska industrija obavezuje države na tajnost cijena. Što je tržište manje, lijekovi su skuplji.

Svakog jutra prije nego što krene u vrtić, trogodišnja Milda mora obući motorizovani prsluk koji je onda pola sata trese. Ne buni se, jer joj je dozvoljeno da za vrijeme te procedure gleda crtane filmove na tabletu.

Djevojčica boluje od cistične fibroze, nasledne bolesti zbog koje se bronhije ne čiste od sluzi kako treba. Prsluk koji dijete oblači dva puta dnevno po pola sata, pomaže joj da se sluz odstrani i produžava joj život.

Mnoga djeca s mukoviscidozom ranije su umirala prije nego što bi postala punoljetna.

Postoji lijek koji bi Mildi pomogao mnogo bolje od prsluka i koji bi joj život produžio barem za 20 godina. Lijek se zove Kaftrio, jedini proizvođač je Vertex, farmaceutski gigant sa sjedištem u Bostonu u SAD-u. Dostupan je i u EU.

Milda živi s roditeljima u Klaipedi u Litvaniji, članici EU. Međutim, u Litvaniji taj lijek nije dostupan na recept. Vlasti pregovaraju, ali je cijena koju firma traži ogromna.

Teoretski, roditelji bi mogli lijek nabaviti u inostranstvu, ali ne mogu ga platiti – iako oboje rade, otac je hirurg, a majka šminkerka. Lijek košta 17.000 eura mjesečno. To je 204.000 eura samo za jednu godinu.

Sudbina pacijenata poput Milde jasno pokazuje koliko su do danas nejednake životne šanse unutar EU.

„Mjesto stanovanja u EU ne bi smjelo da odredi hoćeš li živjeti ili umrijeti”, rekla je prošle godine povjerenica za zdravlje u Evropskoj komisiji Stela Kirjakides. Svi pacijenti u Uniji trebali bi imati „rani i jednak pristup efikasnim lijekovima”, dodala je.

Ali, EU je daleko od ovog cilja – pokazuje istraživanje evropskog novinarskog tima „Investigate Europe”, na kojem su mjesecima radili i njemački javni servisi NDR, WDR kao i Süddeutsche Zeitung.

Prvi korak je bio da se identifikuju novi lijekovi koji postoje na tržištu i koji su zaista bolji od starih.

Farmaceutska industrija svake godine na tržište izbaci oko 40 novih lijekova, većinom po izuzetno visokim cijenama. Ali samo nekoliko njih zaista donosi poboljšanje za pacijente.

Na zahtjev novinara, nezavisni Institut za kvalitet i efikasnost u zdravstvenoj zaštiti (IQWiG) je od svih novih lijekova odobrenih u posljednjih pet godina odabrao 32 lijeka koji imaju „značajnu korist” za pacijente. Većinom su to lijekovi protiv raka, ali su na listi i lijekovi protiv migrene, mukoviscidoze i dijabetesa.

Novinari su potom istraživali dostupnost ovih skupih lijekova u svakoj od 27 zemalja EU, odnosno da li ih plaća nacionalni državni zdravstveni sistem.

Od ukupno 32 lijeka samo u Njemačkoj i Austriji su svi lijekovi pokriveni zdravstvenim osiguranjem. U Estoniji, Latviji i Litvaniji nedostaje oko 30%, na Kipru 50%, na Malti čak 59% i u Mađarskoj čak 75% tih lijekova.

Da bi ostvarile najveće moguće cijene, farmaceutske kompanije često koriste strategiju koja je jednostavna i efikasna: ugovorima obavezuju pojedinačne države i zdravstvena osiguranja – da cijene drže u tajnosti.

Države to rade u nadi da će ograničiti rastuće troškove novih lijekova. Ali cijene tih lijekova svuda rastu, i u bogatim i u siromašnijim zemljama – a farmaceutske kompanije ostvaruju veliki profit od zdravstvenih sistema za koji zaposleni plaćaju doprinose i koje (su)finansira država.

Jedini put kada su farmaceutski giganti pregovarali s cijelom EU bilo je oko vakcina protiv koronavirusa. Ali – cijene su i tada bile tajne.

Farmaceutske kompanije obično najprije plasiraju svoje lijekove na tržište u Danskoj i Njemačkoj – jer tamo na početku mogu same odrediti cijene. U praksi, Danska postavlja neka „dragovoljna” ograničenja cijena, a Njemačka provjerava svaki lijek godinu dana nakon njegovog uvođenja i onda može zahtijevati promjene cijene.

U međuvremenu, druge države te početne visoke cijene koriste kao orijentaciju za sopstvene službene cijene. Ono što se dalje događa u Danskoj i Njemačkoj obavijeno je velom tajne. Danske bolnice nabavljaju najskuplje lijekove uz tajne popuste, ali se to ne vidi u Euripidu, evropskoj bazi podataka o cijenama, potvrđuje danski zvaničnik.

U Njemačkoj je situacija još i više netransparentna. Ta zemlja je stavila veto na rezoluciju Svjetske zdravstvene organizacije o transparentnosti cijena i čak nije ni učesnica Euripid baze podataka o cijenama.

Prema OECD-u, nijedna druga zemlja u EU ne daje toliko novca za farmaceutske proizvode kao Njemačka: troškovi novih lijekova zaštićenih patentom između 2013. i 2022. su se udvostručili – s 13,9 na 27,8 milijardi eura.

Dio posla s tajnim cijenama je i ovo: farmaceutske kompanije efektivno dobijaju milijarde od država kao „beskamatne zajmove” jer im većina država najprije plaća veću službenu cijenu lijekova. Zatim, tokom vremena, kompanije diskretno vraćaju razliku između službene i tajno ugovorene niže cijene. Samo u Belgiji i samo prošle 2023. radilo se o 1,5 milijardi eura razlike.

„Uvijek tražimo od kompanija – kažite nam, molim vas, pravu cijenu u Njemačkoj. – Kažu da ne znaju“, rekao je za „Investigate Europe“ jedan evropski pregovarač, koji je zatražio anonimnost.

A čovjek koji radi za mađarsku podružnicu jednog multinacionalnog proizvođača lijekova otvoreno kaže: „Za kompaniju kao što su Novartis ili Pfizer, mađarsko tržište je beznačajno“.

Novinari su ipak pokušali da utvrde cijene za nekoliko zemalja Evropske unije – na primjeru spomenutog lijeka Kaftrio za cističnu fibrozu koji proizvodi Vertex: preko obavezno dostupnih podataka o prodaji kompanije, broja pacijenata i podataka zdravstvenih osiguranja.

Prema tim proračunima, godišnje po pacijentu Italija je plaćala oko 70.000 eura, Francuska 66.000 eura, Latvija 135.000 eura, a Češka 140.000 eura. Dakle, što manja i siromašnija zemlja – to skuplji lijek.

Pritom, New York Times piše da su troškovi proizvodnje ovog lijeka na primjer 2022. za godišnje potrebe po pacijentu iznosili – samo oko 5.700 dolara. A naučnici iz Britanije kažu da je prodajna cijena 40 puta veća od proizvodne.

Na zahtjev novinara da to komentariše, Vertex kaže da su cijene „netačne“ i naglašava: „Cijene ne određuje proizvođač jednostrano, već se one povjerljivo dogovaraju sa zdravstvenim vlastima u svakoj zemlji“. Osim toga, „cijene su opravdane“ jer se „na istraživanju lijeka radilo 20 godina”, a to je „koštalo više od deset milijardi“. A i „najveći dio profita ide u dalja istraživanja“.

Međutim, novinari navode da je lijek Kaftrio u SAD-u, pod imenom Trikafta, razvijen uz javno finansiranje, dakle od poreskog novca, od strane jedne manje kompanije – koju je na kraju kupio Vertex.

Farmaceutska industrija stalno argumentuje da cijene novih lijekova odgovaraju vrijednosti koju oni imaju za pogođene pacijente i zdravstveni sistem u cjelini.

Analiza koju je izvršila konsultantska kompanija EY navela je prosječne profite farmaceutskih kompanija: globalne farmaceutske kompanije su u 2020. ostvarile prosječan profit od 25,7 posto (prometa). To je daleko iznad svih ostalih industrijskih sektora. Čak i velike banke mogu samo sanjati o tome, prenosi seebiz.eu.

Podijeli ovaj članak