Tri zapadna mita

Samouvjerene elite su proizvod uspješnih režima. Današnje elite na obje strane Atlantika sve su samo ne samouvjerene. Već godinu dana gledaju šta se događa i trljaju oči u nevjerici.

U Sjedinjenim Državama centristi se zgroženi nezahvalnošću masa za ekonomske uspjehe predsjednika Bajdena i njihovim okretanjem Trampu. Uspon različitih oblika trampizma u Evropi – na račun liberalnih ikona kao što su francuski predsjednik Emanuel Makron i njemački Zeleni – izaziva sličnu vrstu malodušnosti.

Širom zapada, neuspjeh drakonskih sankcija da slome rusku privredu, kao i otpornost kineskih visokotehnoloških kompanija na udare oštrih sankcija, raspiruju jmešavinu nihilizma i šovinizma. Kolektivna frustracija zapadnih centrista, koji su donedavno vjerovali da se njihova hegemonija ne može dovesti u pitanje, posledica je tri široko prihvaćena mita.

Prvi mit je ideja da je centar političkog spektra po definiciji najveći protivnik krajnje desnice. Drugi mit je predstava o reprezentativnom uzorku, nekom mitskom “prosječnom glasaču“ koji odlučuje ishode izbora. Treći je uvjerenje da sankcije i trgovinske tarife mogu zaustaviti Kinu i Rusiju zbog njihove zavisnosti od zapadne tehnologije, kapitala i platnog sistema.

Osim što su neosnovani, ovi mitovi uzrokuju pogubne zablude. Njihovo raskrinkavanje je nužan, ali nedovoljan korak na putu ka razumijevanju sadašnjosti.

Pođimo od mita o nepomirljivom sukobu centra i krajnje desnice i zapitajmo se: da li bi Makron uspio da se pojavi niotkuda i postane predsjednik Francuske da Marin Le Pen i njen Nacionalni front (kako se stranka tada zvala) nisu bili snažan protivkandidat? Po svemu sudeći, ne. I da li bi neko poput Marin Le Pen postao ozbiljna politička sila da nije bilo čovjeka kao što je Makron, dakle nekoga ko će sprovoditi politike kojima se favorizuju najbogatiji (smanjivanjem poreza i štampanjem novca), dok u isto vrijeme bar polovina populacije plaća ogroman danak zbog mjera štednje? Opet, ne.

Mada nema sumnje da Makron i Le Pen preziru jedno drugo (slično demokratima i Trampu u Sjedinjenim Državama), njihova politička moć proističe iz ovog simbiotskog odnosa. Politika državnog socijalizma za odabrane uz stezanje kaiša za sve ostale, koju sprovodi politički centar, doprinosi jačanju neofašističke desnice, dok jačanje krajnje desnice potvrđuje ključnu tezu političkog centra da su njegove snage poslednji bedem pred najezdom neofašista.

Sada razmislimo o mitu o nezahvalnom prosječnom biraču koji nepromišljeno zanemaruje snažan oporavak zapadnih ekonomija posle pandemije. Svi oni koji su iznenađeni Makronovim političkim slomom, ili optužuju mase u Americi da nedovoljno cijene snažnu ekonomiju koju im je Bajden donio, uglavnom su ljudi koji žive u svijetu statističkih podataka po glavi stanovnika i makroekonomskih pokazatelja. Po njihovom uvjerenju, ishodi izbora bi morali zavisiti isključivo od kretanja decimala BDP-a i postotka smanjenja stope nezaposlenosti.

Predizborna mantra Billa Klintona za izbore 1992. godine glasila je: „Stvar je u ekonomiji, glupane“. To je mantra koja se još koristi. Ali sada se otvara pitanje o čijoj ekonomiji je riječ? Kada ljude koji jedva sastavljaju kraj s krajem pitate zašto se ljute uprkos tome što BDP raste, oni odgovaraju: „Možda vaš raste, moj ne raste“. Kada im kažete da je inflacija zauzdana, oni odgovaraju: „Možda cijene miruju, ali one su za nas već previsoke“. Iskreno govoreći, nije neočekivano to što su u svijetu posle 2008. godine životni izgledi velike većine na silaznoj putanji, uprkos blistavim makroekonomskim pokazateljima.

Precijenivši domete hegemonije nad sopstvenim stanovništvom, zapadne centrističke elite su precijenile i moć koju imaju nad spoljašnjim neprijateljima, posebno Rusijom i Kinom. U oba slučaja, rezultati upotrebe te nesumnjivo ogromne moći bili su upravo suprotni onome što je bio cilj.

U slučaju Rusije, zapadne sankcije bez presedana, uvedene povodom invazije na Ukrajinu, pokazale su se kao poklon s neba za predsjednika Vladimira Putina. Njegova najslabija tačka bila je ograničena moć nad ruskim oligarsima koji su izloženost riziku smanjivali prebacivanjem većeg dijela plena na zapad. Sankcije su Putinu omogućile da ih primora da biraju između Rusije i zapada. Uz to je kao podsticaj mogao da im ponudi preuzimanje novih unosnih poslova (kao što su McDonald’s ili IKEA) od kojih su zapadne korporacije odustale.

Takođe, ratni režim ruske privrede, odsječene od zapadnih lanaca snabdijevanja, pokrenuo je proces masovne reindustrijalizacije. Tako su više nego neutralisani ozbiljni problemi nedostatka uvoznih poluproizvoda i povezanih skokova cijena.

Otpornost Kine je bila još veći šok za kreatore politika u Vašingtonu, uvjerene da će Bajdenov Zakon o čipovima i nauci – kojim je svima (ne samo Amerikancima) zabranjeno da napredne poluprovodničke komponente prodaju kineskim kupcima – oslabiti kineske tehnološke kompanije i pomoći Sjedinjenim Državama da pobijede u drugom hladnom ratu. Ali Huawei je razvio vrhunski softver kojim se iz slabijih mikročipova izvlači više procesorske snage, dok proizvođači čipova sve brže nadoknađuju zaostatak u razvoju hardvera. U međuvremenu, poplava jeftinih i tehnološki superiornih električnih vozila i opreme za proizvodnju zelene energije zatekla je američke i evropske vlasti nespremne.

Vjerovatno najveći udarac samopouzdanju zapadnih elita stigao je poslije uvođenja sankcija, dok su pokušavale da uvjere stanovništvo da će se proizvodnja vratiti kući. Tek onda su shvatili da je 30 godina neinvestiranja, kako u proizvodnju tako i u infrastrukturu, učinilo zapad nemoćnim. Kuda god da pogledamo – bilo u Sjedinjene Države, Veliku Britaniju ili Evropsku uniju – vidimo države kojima nedostaju stručna znanja za stvaranje nečega novog, znanja koja su nekada posjedovale; od britanskih željeznica i američkog programa nuklearnih podmornica do zelene energije, javnog zdravstva i još mnogo toga.

Kontrast s onim što se događa u Rusiji i Kini izvor je velikog pritiska na kreatore politika na zapadu, koje su korporativni lobisti i ekspertske grupe višedecenijskim radom uspjeli da uvere da se mogu lišiti svega onoga što je jednoj državi neophodno da bude u stanju da učini sve što treba učiniti. Ostaje da vidimo hoće li ih ova gorka pilula ubijediti da odbace tri mita koji su ih tako dugo držali u zabludi.

Janis Varufakis

Peščanik, Project Syndicate

TAGOVI:
Podijeli ovaj članak