Već godinu tvrdim da bi povećanje inflacije bilo kontinuirano, da njegovi uzroci uključuju ne samo loše politike, već i negativne šokove u snabdijevanju, te da bi pokušaj centralnih banaka da se bore protiv nje izazvao nagli ekonomski pad.
Kada dođe do recesije, upozorio sam, ona će biti teška i dugotrajna, s raširenim finansijskim poteškoćama i dužničkim krizama. Bez obzira na svoje hrabre govore, centralni bankari, uhvaćeni u dužničku zamku još mogu da je izbjegavaju i zadovolje se inflacijom iznad ciljanog iznosa.
Svaki portfelj rizičnih dionica i manje rizičnih obveznica s fiksnim prihodom izgubiće novac na obveznicama zbog veće inflacije i inflatornih očekivanja.
Kakvog smisla imaju ta predviđanja? Prvo, tim „privremeno“ očigledno je izgubio od tima „stalno“ u raspravi o inflaciji. Uz pretjerano labave monetarne, fiskalne i kreditne politike, negativni šokovi u snabdiejvanju uzrokovali su ubrazanje rasta cijena.
Zaključavanja uslijed pandemije koronavirusa dovela su do uskih grla u snabdijevanju i manjka radne snage. Kineska politika „nulte stope“ na COVID-19 stvorila je još više problema za globalne lance snabdijevanja. Ruska invazija na Ukrajinu izazvala je šokove na energetskom i drugim tržištima.
Širi režim sankcija – a ne samo korištenje američkog dolara i drugih valuta kao oružja – dodatno je balkanizovala globalnu ekonomiju, pri čemu su ograničenja premještanja poslovanja u prijateljske države i migracije ubrzali trend deglobalizacije.
Svi sada prepoznaju da su ti stalni negativni šokovi u snabdijevanju pridonijeli inflaciji, a Evropska centralna banka, Britanska centralna banka (BoE) i američke Federalne rezerve (FED) polako priznaju da će postupno usporavanje rasta (soft landing) biti izuzetno teško izvesti.
Predsjednik Feda Jerome Powell sada govori o „donekle sporijem rastu (softish landing)“ uz „malo problema“. U međuvremenu, scenario naglog pada rasta (hard landing) postaje konsenzus tržišnih analitičara, ekonomista i investitora.
Mnogo je teže postići postupno usporavanje rasta u uslovima stagflacijskih negativnih šokova snabdijevanja nego kada se ekonomija „pregrijava“ zbog prekomjerne potražnje. Od Drugog svjetskog rata nikada se nije dogodilo da je Fed postigao blagi pad s inflacijom iznad 5% (trenutno je iznad 8%) i nezaposlenošću ispod 5% (trenutno je 3,7%).
A ako je nagli pad izvjesnost za SAD, to je još vjerovatnije u Evropi, zbog ruskog energetskog šoka, usporavanja ekonomskog rasta Kine i Evropske centralne banke koja još više zaostaje za krivuljom kamatnih stopa u odnosu na Fed.
Jesmo li već u recesiji? Ne još, ali SAD su izvijestile o negativnom rastu u prvoj polovini godine, a većina pokazatelja ekonomske aktivnosti u razvijenim ekonomijama usmjerena na budućnost, ukazuje na naglo usporavanje rasta koje će se dodatno pogoršati, uz zaoštravanje monetarne politike.
Nagli ekonomski pad do kraja godine trebalo bi da bude osnovni scenario. Iako se mnogi analitičari sada slažu, čini se da misle da će predstojeća recesija biti kratka i plitka, dok sam ja upozorio na takav relativni optimizam, naglašavajući rizik od ozbiljne i dugotrajne stagflacijske krize.
A sada su najnovije nevolje na finansijskim tržištima, uključujući obveznička i kreditna tržišta, potkrijepile moje stav da će napori centralnih banaka da spuste inflaciju na ciljani nivo uzrokovati i ekonomski i finansijski krah. Takođe, već dugo tvrdim da će centralne banke, bez obzira na svoje hrabre riječi, osjetiti ogroman pritisak da opozovu svoje pooštravanje nakon što se ostvari scenario naglog ekonomskog pada i finansijskog kraha.
Rani znakovi podvijanja repa već su vidljivi u Ujedinjenom Kraljevstvu. Suočena s reakcijom tržišta na nepromišljeni fiskalni podsticaj nove vlade, Britanska centralna banka pokrenula je program hitnog kvantitativnog popuštanja (QE) za kupovinu državnih obveznica (na koje su porasli prinosi). Monetarna politika sve je podložnija fiskalnom zarobljavanju.
Podsjetimo, sličan zaokret dogodio se u prvom tromjesečju 2019. godine, kada je Fed zaustavio svoj program kvantitativnog pooštravanja (QT) i počeo slijediti kombinaciju zaobilaznog kvantitativnog popuštanja (QE) i smanjenja kamatnih stopa – nakon što je prethodno signalizirao nastavak povećanja kamatnih stopa i kvantitativnog pooštravanja (QT) – na prvi znak blagih finansijskih pritisaka i usporavanja rasta.
Centralne banke biće stroge, ali postoji dobar razlog za sumnju u njihovu spremnost da učine „sve što je potrebno“ kako bi vratile inflaciju na ciljanu stopu u svijetu prekomjernog duga s rizicima ekonomskog i finansijskog kraha.
Uz to, postoje rani znaci da je Velika umjerenost ustupila mjesto Velikoj stagflaciji, koju će karakterisati nestabilnost i usporeni negativni šokova lanaca snabdijevanja.
Osim prethodno navedenih poremećaja, ti šokovi mogli bi uključivati starenje društva u mnogim ključnim ekonomijama (problem koji je pogoršan migracijskim ograničenjima); razdvajanje Kine i SAD-a; „geopolitičku depresiju“ i raspad multilateralizma; nove varijante bolesti COVID-19 i novih epidemija, kao što su majmunske boginje; sve štetnije posljedice klimatskih promjena; sajber-ratove i fiskalne politike za povećanje plata i kupovne moći radnika.
Što će onda biti s tradicionalnim portfeljom 60/40? Ranije sam tvrdio da će se negativna korelacija između cijena obveznica i vlasničkih vrijednosnih papira srušiti uslijed rasta inflacije – i doista jeste.
Od januara do juna ove godine američki (i globalni) dionički indeksi pali su za više od 20% dok su prinosi na dugoročne obveznice porasli s 1,5 na 3,5%, što je dovelo do ogromnih gubitaka i za dionice i na obveznicama (pozitivna korelacija cijena).
Uz to, prinosi na obveznice pali su tokom oporavka tržišta između jula i sredine avgusta (za koji sam ispravno predvidio da će biti privremeni), čime je zadržana pozitivna korelacija cijena, a od sredine avgusta dionice su nastavile svoj nagli pad, dok su prinosi na obveznice postali mnogo veći. Kako je veća inflacija dovela do strože monetarne politike, pojavilo se uravnoteženo „medvjeđe tržište“ dionica i obveznica.
No, američke i globalne dionice još nisu u potpunosti postigle cijenu po tržišnoj vrijednosti ni kod blagog pada ni kratkog naglog pada. Dionice će pasti za oko 30% u blagoj recesiji, a za 40% ili više u teškoj stagflacijskoj dužničkoj krizi koju sam predvidio za globalnu eknomiju.
Sve je više signala za opterećenja na dužničkim tržištima: rastu razlike u prinosu državnih obveznica i dugoročne kamatne stope na obveznice, a prinosi na obveznice s visokim stopama naglo rastu; tržišta zajmova s finansijskim pokrićem i kolateralno-kreditnih obveza se gase; visoko zadužene firme, banke u sjenci, domaćinstva, vlade i zemlje ulaze u probleme s dugom. Kriza je tu.
Izvor: Project Syndicate
Autor: Nurijel Rubini
Prevod: Bankar.me
