Evropa se nalazi na prekretnici, piše The Wall Street Journal. Novi italijanski premijer Enrico Letta kaže “štednja više nije dovoljna.” Nacrt dokumenta francuske Socijalističke stranke koji je procurio u javnost zbog istrajavanja na štednji optužuje njemačku kancelarku Angelu Merkel “sebičnu nepopustljivost”. Španski premije Mariano Rajoy je odustao od ciljanog deficita u iduće dvije godine i isključuje nove fiskalne mjere. Predsjednik Evropske komisije José Manuel Barosso je izjavio kako je štednja došla do granica društvene i političke izdržljivosti.
Puno toga je izgovoreno o štednji, uključujući i žestoku raspravu o akademskoj studiji koja tvrdi da visoki državni dug koči rast. No, to nema smisla. Mjere u eurozoni nije vodila akademska teorija nego pritisci s tržišta. Za zemlje na periferiji eurozone, s visokim troškovima zaduživanja koje se oslanjanju na međunarodnu pomoć kako bi finansirale deficite svojih budžeta, fiskalna konsolidacija nije izbor, nego nužda.
Istovremeno, vodeće zemlje eurozone su jako dobro svjesne da niti jedna država u monetarnoj uniji može povjerenje tržišta uzeti zdravo za gotovo.
Pritisak tržišta za brzo smanjivanje budžetskih deficita je popustio, uglavnom zbog najava Evropske centralne banke da će kupovati obveznice država koje su pristale na paket pomoći. Prinosi su snažno pali u zemljama u krizi, uprkos pogoršanju ekonomija.
Nakon toga su i neki ulagači, koji su donedavno zagovarali fiskalnu konsolidaciju, zauzeli stav da se sa štednjom pretjeralo.
Što bi vlade sada trebale učiniti? Trebale bi naučiti lekcije i od država koje su uspjele izbjeći zamku visokog zaduživanja.
U eurozoni je problem to što su političari dopustili da se vitalne strukturne promjene nužne za povratak rasta u javnoj raspravi pomiješaju s nužnim fiskalnim mjerama za obuzdavanje zaduživanja pod zajedničkim toksičnim nazivom – štednja. To je nekima omogućilo da zbog vlastitih interesa glume populiste i koče reforme loših privrednih i političkih modela.
Potrebno je hitno raskinuti vezu između tih dviju stvari u očima javnosti. Je li bitno hoće li se članicama eurozone dopustiti godina ili dvije više da smanje deficit na dopuštene nivoe? Teško. Pravila sadržavaju dovoljno fleksibilnosti, a nivo duga je tolika da tržištima vjerovatno neće smetati nekoliko dodatnih postotnih bodova kod zaduživanja.
Ono što je bitno – a tiče se i tržišta – je da države koriste politički prostor koji su dobile s popuštanjem oko nekih mjera kako bi progurale strukturne reforme.
Njih, naravno, može biti i teže sprovesti od fiskalne konsolidacije. No, kako je stopa nezaposlenosti u Španiji i Grčkoj veća od 25%, među mladima i preko 50%, pred političkim čelnicima je velika odgovornost. Niko ih ne krivi što nisu vratili španski građevinski procvat ili održali neumjerenu potrošnju u grčkom javnom sektoru; ali mogu se kriviti što nisu stvorili uslove za privredni oporavak i omogućili kompanijama da otvaraju nova radna mjesta.
Imaju li Letta, Rajoy i francuski predsjednik François Hollande – i drugi čelnici koji su protiv štednje – snage oduprijeti se interesnim skupinama, ukloniti prepreke ulasku u zemlju, ukinuti nepotrebne regulative, ubrzati birokratiju, podučiti nezaposlene novim vještinama, poboljšati prilike za život novoj generaciji kroz bolje školstvo i osigurati adekvatni priliv kapitala koji bi osigurao rast poslovnog sektora i kroz restrukturirani i ispravno dokapitalizovani bankarski sektor?
Ako eurozona iskoristi ovo smirivanje tržišta izazvano mjerama ECB-a da umota teške poteze u politički prihvatljiviji okvir, onda će nešto dobro izaći iz ovog stava protiv štednje. No, ako se potvrde strahovi nekih da će vlade iskoristiti svaku intervenciju ECB-a da odustanu od nužnih strukturnih reformi, ovo zatišje možda neće dugo trajati.
banka.hr
