Širenje vještačke inteligencije (AI) na čitavu ekonomiju povećalo je vjerovatnoću – i to za mnoge zemlje – da mašine, na kraju, postanu zamjena za ljudski rad. One ne samo da će obavljati većinu mehaničkih operacija, kao što smo već vidjeli u vrijeme prve industijske revolucije, nego će i koordinisati rad uspostavljajući direktnu vezu između mašina (takozvani Internet stvari).
Jedni daju visoku ocjenu probojima ka ostvarenju davnog čovjekovog sna o oslobođenju od rada, dok ih drugi optužuju da ljude lišavaju zadovoljstva rada i prekidaju vezu dohotka i društvenog dobra vezanog za rad. Prema posljednjem scenariju, sve više i više radnih mjesta će nestajati, što će dovesti do masovne nezaposlenosti, dok će potražnja za stručnjacima za proces projektovanja i produkt-dizajn rasti. Istraživanja o vjerovatnom uticaju AI i povećanju nivoa automatizacije na tržište rada, naravno, krajnje su špekulativa, ali ne smijemo potcijeniti moguće posljedice novih tehnolgija kada je riječ o zaposlenosti stanovništva.
Mnogi se analitičari, u strahu od najgoreg, zalažu za bezuslovni osnovni prihod od nezaposlenosti kako bi se spriječilo predviđeno siromašenje. Ali prije nego što ekonomisti i političari počnu da izračunavaju troškove i benefite od opšteg osnovnog prihoda, trebalo bi da posumnjamo u samu pretpostavku neradne budućnosti.
Naša današnja uska definicija pojma rada datira od kraja XIX vijeka, iz vremena kada je tempo rasta krupne industrije doveo do masovnog odvajanja radnog mjesta od domaćinstva. Rad u većim industrijskim regionima sveden je na plaćeni rad izvan kuće, dok su kućni poslovi, naturalna poljoprivredna proizvodnja i razmjena sa susjedima odjednom isključeni iz izračuna vrijednosti. Ti vidovi djelatnosti nisu nestali ni sa periferije ni iz samog centra svjetske ekonomije, ali se oni nisu računali kao dio svijeta rada i radne snage. Odsustvo ličnog dohotka značilo je da nema uzimanja u obzir tih djelatnosti, nema statističkih podataka ni pristupa društvenom dobru.
Sociolozi kažu da su neplaćeni rad za vođenje domaćinstva i naturalna poljoprivredna proizvodnja a takođe i seoska poljoprivreda i tradicioalni zanati ostaci ekonomske djelatnosti koji će uskoro biti zamijenjeni savremenim metodama i punom komodifikacijom. Ali iako je takva vizija inspirisala socijalističke pokrete tokom čitavog XX vijeka, ona ipak nije postala stvarnost. Istina, odnosi plata su se proširili. Ali u ogromnim djelovima zemalja u razvoju plate nisu bile dovoljne da bi se prehranila porodica, pa su domaćinstvo i naturalna proizvodnja morali to da nadoknade. A od 1980-ih neplaćeni rad se takođe vratio u razvijene ekonomije.
Kraj obnove nakon II svjetskog rata krajem 1960-ih i početkom 1970-ih označio je prelazak sa stare na novu međunarodnu podjelu rada. Racionalizacijom, finansiranjem i prenošenjem napornih radnih operacija u nove industrijske zemlje na globalnoj periferiji prekinuta je veza između doživotnog zaposlenja i socijalnog obezbjeđenja koji su postali karakteristika tržišta razvijenih zemalja.
U skladu sa tempom promjena u digitalizaciji i globalizaciji, poslodavci su uvodili sve fleksibilnije radne ugovore, gurajući tako sve više radnika ka nestabilnijim uslovima za rad. Mnogi ljudi morali su da udružuju više plata, oslanjajući se na državne subvencije i povećavajući svoje neplaćene sate kako bi kompenzovali nedostatak garantovane zaposlenosti, periode nezaposlenosti i gubitak radnih mjesta koja su im omogućavala pravo na socijalna davanja. Siromašni zaposleni, koji ne mogu živjeti od svoje plate, sada uzimaju nekoliko poslova ili ugovora; u seoskim oblastima oni često zadovoljavaju svoje potrebe za namirnicama i stanom putem naturalne poljoprivredne proizvodnje i građevinskih radova.
Ali, porast neplaćenog rada ne odnosi se samo na siromašne. Da bi odgovorili novim radnim zahtjevima u epohi AI i mašina, dobrostojeći ljudi moraju da rade na profilaciji i modeliranju svojih intelektualnih i fizičkih sposobnosti, uključujući i spoljašni izgled, motivaciju i izdržljivost. Bez obzira na to što se za pripremu hrane, čišćenje i pomoć mogu osloniti na uslužne djelatnotnosti vođenja domaćinstva, a takođe se i obratiti za profesionalnu pomoć radi dodatnog obrazovanja i psihološke podrške, oni ipak moraju da odvajaju sve više i više vremena za samorazvoj i obuku drugih članova porodice.
Vještačka inteligencija na sebe može preuzeti samo dio neplaćenog rada; kakve god zadatke da dobije to će stvoriti nove zahtjeve koje je potrebno ispuniti. Još nije jasno koje će nove buduće radnje proizaći iz gubitka lične povezanosti u trenutku kada mašine i algoritmi zamijene komunikaciju među ljudima. Na kraju krajeva, kao što smo se u prošlosti suočili sa prelaskom sa primarnog ka sekundarnom i tercijalnom sektoru, vakuum će stvoriti novi ekonomski sektor prepun novih vidova robne djelatnosti.
Sada već praktično niko, nezavisno od prihoda, ne može da odbije “skriveni” rad (rad u sjenci) koji od nas zahtijevaju savremene komunikacije, kupovina i bankarske usluge. Opskrbljujući platformu ekonomije svojim podacima, naručioci i klijenti postaju neplaćeni radnici komercijalnih kompanija i doprinose razvoju globalnog kapitalizma.
Nezavisno od toga gledamo li na budućnost rada s tačke gledišta neophodnosti ili čovjekovog ispunjenja, s uvođenjem AI rad neće nestati. Najvjerovatnije je da će smanjenje broja radnih mjesta i plaćenog rada biti praćeno rastom neplaćenog rada u oblasti njege i izdržavanja od naturalne poljoprivrede, a takođe i aktuelnim “skrivenim” radom.
Takav scenario ohrabruje samo u slučaju da uspijemo da nađemo nove načine pravične raspodjele plaćenog i neplaćenog rada među svim građanima. U suprotnom, rizikujemo da se nađemo u podijeljenom svijetu. Kod obezbijeđenih radoholika biće finansijskih benefita, ali i napornog rada, a nezaposleni će, da bi dopunili svoj bazični prihod, biti prinuđeni da pribjegavaju strategijama izdržavanja od naturalne proizvodnje ili pomoći za siromašne.
Andrea Komlosy
Autorka je profesorica na katedri za ekonomsku i socijalnu istoriju Univerziteta u Beču
Copyright: Project Syndicate, 2020.
Izvor: Vijesti.me
