Početkom globalne finansijske krize prije desetak godina, kada se vidjelo da se ne radi o običnoj kratkoročnoj recesiji, centralne banke pojedinih zemalja odučile su slabljenjem vlastite valute da podstaknu rast izvoza, čime bi se podstakla proizvodnja i otvaranje novih radnih mjesta u njihovoj zemlji, a što bi dovelo do ublažavanja negativnih posljedica krize i pomoglo u vraćanju ekonomija na pravi kurs.
No izvoz jedne zemlje nužno postaje uvoz ostalih zemalja, koje su takođe bile zahvaćene krizom i isto tako su odlučile da je prebrode je smanjivanjem uvoza i podsticanjem izvoza, što se najlakše postiže slabljenjem valute. Jedna za drugom, centralne banke praktično svih najvažnijih ekonomija na svijetu, počele su da preduzimaju mjere koje su dovodile do slabljenja njihovih valuta u odnosu na valute njihovih najvažnijih trgovinskih partnera. Takva situacija naziva se valutni rat i redovno dovodi do velikih oslicalcija valutnih kurseva.
Nekoliko godina kasnije, nakon sprovođenja radikalnih mjera monetarne politike koje nikada prije nisu korištene, kriza se smirila, no situacija još uvijek nije bajna. Ekonomski rast je u većini ekonomija i dalje slab, a stopa inflacije već je godinama na neuobičajeno niskim nivoima .
Centralna banka, koja se u krizi prva odlučila na ubrizgavanje ogromnih količina novca u finansijski sistem bila je američka centralna banka i po mnogima je upravo radi toga danas američka ekonomija u najboljem stanju. Kao što je bilo očekivano, američka centralna banka je kasnije prva završila program direktnog ubrizgavanja novca u finansijski sistem i prva je počela da podiže referentne kamatne stope kako bi spriječila nagli rast stope inflacije i kako bi si stvorila prostor za djelovanje u idućoj recesiji. Takvi potezi doveli su do naglog jačanja američkog dolara u odnosu na većinu ostalih valuta, pa je dolar danas u odnosu na euro, britansku funtu i japanski jen 10 do 20% jači nego je bio prije tri godine.
Evropska i japanska centralna banka su se prije nekoliko mjeseci odučile na još jednu ekstremnu mjeru monetarnog popuštanja – spuštanje kamatnih stopa u negativnu teritoriju, pa se u američkoj centralnoj banci pojavio strah da će, ukoliko nastavi da podiže kamatne stope u SAD-u, uzrokovati prebacivanje ogromne količine kapitala u SAD, što će dovesti do dodatnog jačanja dolara i pogoršanje američkog trgovinskog deficita. Iz posljednjih nekoliko obraćanja javnosti Janet Yellen, čelnice američke centralne banke, može se zaključiti da kamatne stope neće biti podizane tempom kakav se očekivao prije nekoliko mjeseci, nego će proces zatezanja monetarne politike biti mnogo sporiji.
To znači da svijet ulazi u novu fazu valutnog rata. Cilj će i dalje biti isti – imati slabiju valutu nego najvažniji trgovinski partneri, kako bi se stimulisao izvoz i destimulisao uvoz, ali sada se to više neće postizati uvođenjem ekstremnijih mjera monetarnog popuštanja od ostalih centralnih banaka, nego odgađanjem zatezanja monetarne politike. Rezultat takve strategije će takođe biti isti – one centralne banke koje sporije budu dizale kamatne stope, osiguraće svojoj ekonomiji povoljan kurs valute koji će i u idućim godinama pogodovati izvozu.
Analitičari Admiral Marketsa smatraju da će te takav pristup sprovođenju monetarne politike i dalje uzrokovati velike oscilacije valutnih kurseva. Te očekivane oscilacije nastavitće da budu rizik pri zaduživanju u stranim valutama, ali će takođe pružiti priliku za ostvarivanje profita svima onima koji aktivno trguju valutama.
Poslovni.hr
