Kako Kina postaje sve moćnija, višedecenijska nadmoć Amerike u pojedinim dijelovima Azije je počela da slabi. Obrisi rivaliteta definišu budućnost kontinenta.
Ovog mjeseca, grupa od 11 zemalja potpisala je trgovinski sporazum koji je prvobitno zamišljen kao protivteža ovih zemalja predvođenih Amerikom Kini. ali kada se predsjednik SAD Donald Tramp povukao, pakt je nastavljen bez Sjedinjenih Država.
To je najnoviji preokret u postepenoj azijskoj tranziciji od američke dominacije do nečeg fluidnijeg. Ove dvije sile žele da preoblikuju ekonomije i političke sisteme najnasejeniijeg regiona svijeta po uzoru na sebe.
Vojne sposobnosti SAD i dalje dominiraju Azijom. Ali je Kina počela da sakuplja veliku vojnu moć i ekonomsku prednost u regionu. Promjena je ubrzana pod Trampom čija svađalačka spoljna politika i odbacivanje trgovinskih sporazuma primoravaju azijske zemlje da razmotre svoje strategije. Svaka azijska zemlja sada više trguje sa Kinom, često po faktoru dva za jedan i taj disbalans će samo rasti.
Ali druga mjera uspjeha – prodaja oružja, pokazuje koliko je dugačka ruka SAD. Zemlje koje kupuju američko oružje vezuju svoje vojne i spoljne politike sa SAD. Mnoge zemlje sada su suočene sa nemogućim izborom između kineskog bogatstva i američke bezbjednosti.
“Ove zemlje ne žele da biraju strane”, rekao je Tanvi Madan, stručnjak za Aziju u Brukings institutiji, američkoj strateškoj agenciji. I ne biraju. Umjesto toga, većina traga za strategijama na osnovu kojih će izvući najviše prednosti od obije sile, minimalizovati rizik da se neka naljuti i sačuvati nezvisnost.
Kontinent će se podijeliti po brojnim linijama kako zemlje budu prihvatale, odbacivale ili koristile kineski uticaj.
Japan je i dalje podsjetnik da je Kina daleko od sile američkog stila. Japan je takmac Kini sa svojim usponom i koristi svoju ekonomiju – treću najveću na svijetu – kako bi izdradio nezavisne, moćne vojne i diplomatske odnose.
Šri Lanka možda ne djeluje kao geopolitička sila ali stručnjaci za Aziju pomno prate tamošnje događaje još od 2014. kada je kineska poodmornica uplovila u luku izgrađenu uz pomoć kineskih investicija. To je bio početak nove ere gdje je Kina svoju ekonomsku moć preobražavala u vojnu i, u siromašnijim demokratijama, politički uticaj.
Kina je od tada razvila više infrastrukturnih projekata širom Azije, naročito u strateški vitalnim lukama i tranzitnim koridorima.
“Kinezi koriste svoju brojnu radnu snagu, kapital i ljudstvo da projektuju svoj uticaj”, kaže Mira Rap-Huper, stručnjak za azijska bezbjednosna pitanja na Jejlu.
Ovo je obećavajući model za Kinu čija ekonomska snaga odgovara malim zemljama u razvoju. I polako širi ovaj model van Azije, ocrtavajući nešto što bi jddnog dana moglo da postane globalna mreža.
Ali mnogi azijski lideri izmiču velikim silama tako što balansiraju između istih. Niko to ne radi tako kreativno i drsko kao filipinski predsjednik Rodrigo Duterte.
Po dolasku na vlast 2016. Duterte je otrčao u Peking i obećao saradnju i nagovijetio da bi mogao da okonča 65-godišnji savez sa SAD. Na kraju je dobio povlastice od obije sile. Amerikanci su smanjili Duterteove obaveze određene savezom a istovremeno garantuju bezbjednost njegovoj zemlji. Kinezi su mu ponudili povoljne uslove rješavanja pomorskih sporova i moguće investicione sporazume. On nikada nije promijenio stranu.
Takve priče se često čuju širom Jugoistočne Azije. Peking se nadao da će uspjeti da privoli manje zemlje da prihvate njihovu dominaciju. Vašington se nada stvaranju antikineskog bloka.
Gotovo svaka zemlja je našla srednje rješenje. Ali prisustvo Kine u regionu može samo da raste, naročito ako SAD nastave da se povlače. Rap-Huper skreće pažnju na skandale u Australiji i na Novom Zeandu u vezi sa kineskim uticajem. “Ove zemlje ne mogu više biti usklađene sa našim interesima ali i dalje postoji nelagodnost zbog odustajanja od kineskog novca”, rekla je ona.
Postoji i još jedna moguća budućnost: zemlje koje će biti pod uticajem obe sile, sa američkim i kineskim prstima u ekonomiji i politici. To je budućnost koja je i američka i kineska a zemlje u sredini ne bi bile ni potpuno nezavisne ni jasno određene.
Izvor: Nedeljnik.rs
