Stiv Kin, profesor ekonomije i finansija na Univerzitetu Western Sydney, ugledni je australijski ekonomista, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu.
Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja mainstream ekonomska nauka, razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada stanje u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe.
On je upozoravao Hrvatsku da ne bi trebala da srlja u monetarnu uniju, niti da uvodi euro, već bi trebalo to da odloži što je više moguće.
“U situaciji ekonomske krize država bi svakako trebala da podstiče i poveća potrošnju, a ne štednju jer na taj način smanjenjem potrošnje u jeku krize kreira negativnu spiralu. Upravo je vrijeme recesije trenutak kad država treba da podstakne privredu”, smatra profesor Keen.
Koji su glavni uzroci globalnog finansijskog kolapsa?
“Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao decenijama i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina. U američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog vijeka i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svet je postao zavistan u dizanju kredita kao goriva za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao da raste, ekonomija je pala.”
Kako ste uspjeli da predvidite veliku finansijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?
“U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma tačno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze finansijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – podizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u decembru 2005.”
Zašto je privatni dug tako važan za razumijevanje finansijskog kolapsa i same finansijske sfere?
“Privatni dug je važan, jer banke kreditiranjem stvaraju novac i novu potražnju. To je glavni izvor širenja ponude novca u našoj ekonomiji – a novčane zalihe će rasti i ekonomija će rasti ako novi krediti prelaze otplatu starih dugova. To je bio slučaj tokom šest decenija od 1945. do 2008.: svake godine novo kreditiranje prekoračilo je otplatu duga, pa je tako ukupni dug rastao brže od BDP-a za tih 60 godina. Ali to je proces koji ne može ići zauvjek, jer dug ne može da postane beskonačno veći od prihoda. Empirijsko istraživanje koje je sproveo američki bankar Richard Vague utvrdilo je da se svaka kriza u poslednjih 150 godina u svijetu dogodila kad je privatni dug premašio BDP za 1,5 puta. Amerika je ispunila te kriterijume tokom dvehiljaditih, a Kina ih je premašila u posljednjih pet godina. Dakle, kriza u SAD-u bila je predvidiva, a vjerujem da će se kriza dogoditi u Kini u idućih godinu ili dvije.”
Šta je rješenje za ovu krizu i stagnaciju?
“Moramo drastično da smanjimo privatni dug: samo kad se vrati na nivo koji smo imali 50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka, kapitalistička ekonomija će opet snažno rasti – mada sada moramo da se nosimo i sa ekološkim ograničenjima rasta. To bi se moglo postići onim što ja nazivam “jubilejem modernog duga”, ili “kvantitativnim olakšavanjem za narod”. Iskoristili bi se kapaciteti vlade – kroz centralnu banku – kako bi se stvorila novčana podloga za otpis dugova na način da se ne pravi razlika između štediša i dužnika. Oni koji nemaju dug dobili bi novčanu injekciju, oni koji imaju dug trebali bi ga, uz pomoć, da ga otplate. Takođe, trebalo bi zaustaviti situaciju da banke kreditiraju kako bi finansirale špekulacije, a ne investicije.”
Šta bi svijet, ili globalna zajednica, trebali da nauče iz ove krize?
“Najvažnija lekcija je da se shvati kako se lako stvara privatni dug – stvarno nastaje “ni iz čega” i kako banke lako mogu stvoriti previše duga. Moramo prestati da razmišljamo o dugu kao o nečemu što se događa između dva pojedinca – u situaciji u kojoj onaj koji je štedio novac može taj novac da posudi, a mogućnost da onaj drugi ne vrati taj novac smatra se krađom. “
Koje su posljedice smatrate najgorim? Kako će – i hoće li – promijeniti društva u kojima živimo?
“Najgore je pojedincima koji su izgubili prihode i u mnogim slučajevima životne ušteđevine zbog ove krize. Možda su još gore prošli ljudi u zemljama poput Grčke, Španije, Portugalije, koji su morali da prođu kroz nepotrebne patnje programa štednje koji je pogrešno identifikovao problem kao posljedicu javnog duga.
Možete li navesti nekoliko dobrih i loših primjera kako su različite vlade rešavale krizu?
“Vjerovatno je krizu najbolje riješio Island. Način na koji su to oni učinili uključivao je političko djelovanje cijele zajednice – što je lako u zemlji koja ima tako malo stanovnika. Politički lideri hteli su da učine ono što su činili svi drugi – da spasu banke, a ne dužnike, uz mjere štednje… ali ljudi su opkolili Parlament, predsjednik je odbio da potpiše ugovore s MMF-om i pobuna je značila da je Island otpisao svoje dugove – podupirući dužnike. I osim toga, procesuirali su bankare. Na kraju, Island je izašao iz krize bolje nego bilo koja druga zemlja, iako je u jednom trenutku privatni dug u bankama bio oko 1000 posto njihovog BDP-a.
Najgore se sa krizom nosi eurozona gdje su nametnute mjere štednje zbog lažnih uvjeravanja da je javni dug pravi problem i da će štednja dovesti do rasta. Ove su politike izazvale drugu Veliku depresiju.
B92
