Portret postpandemijske ekonomije oslikavaju riječi čuvenog austrijskog ekonomiste Josepha Schumptera kako “postoji vremenski raspored kada će kapitalizam doživjeti potpuni nestanak”, piše na portalu Al Jazeere ekonomista Dženan Kulović u svom prikazu nedavno objavljene knjige čuvenog ekonomistw Josepha Stiglitza “Cijena profita: moramo spasiti kapitalizam od samouništenja”, “People, Power and Profit: Progressive Capitalism for an Age of Disconent”.
Nemoć najrazvijenijih zemalja najbolje se pokazala tokom pandemije kada mnoge od njih nisu bile kadre uzvratiti udarac nastaloj krizi. Derogiranje vlasti četrdeset godina unazad, tvrdi Stiglitz, napada kolektivno djelovanje, potkopava tržišnu ravnotežu i ukida finansijska sredstva koja trebaju biti okosnica razvoja sektora koji nakon panedmije izgledaju razoreno.
Osnovni problem, prepoznaje autor, predstavlja manjak suvereniteta zemalja koje nisu samostalne prilikom odlučivanja, kojim ekonomskim politikama treba pružiti naklonost ukoliko je teže zemlju učiniti socijalno osjetljivijom.
Ključni politički mehanizmi kontrole su popustili uslijed pritisaka koji rezultiraju ustajanjem sindikata protiv radnika čije interese trebaju zastupati i predstavljati pred vladom, lobiji iza zavjesa kontrolišu regulatorna tijela i kroje pravila igre, trgovinski sporazumi ruše cijenu rada i osnovna radnička prava, medijima je nemoguće vjerovati, a demokratija je postala iluzija, ništa više od takmičenja oligarha.
Stiglitz kaže kako uticaj država slabi u korist jačanja korporacija te kako su nekada države krojile pravila igre korporacijama, a danas su korporacije nadmašile snagu pojedinih država.
Zamjena uloga moći nalikuje izjavi jednog od učesnika konferencije na Jalti kada su im novinari prigovorili kako nije fer da četiri osobe dijele svijet. Tada je, u ime poznate četvorke, Winston Churchill rekao da svijet mogu dijeliti oni koji imaju hiljadu divizija ili ekvivalent tome.
Danas svijet dijele vlasnici kapitala koji, umjesto da primarno služi ekonomiji, postaje njen veliki gospodar. Da ovom nema kraja potvrđuje podatak koji kazuje kako je sedamdesetih godina jedan posto bruto društvenog proizvoda bilo u vlasništvu bogataša, dok je dvijehiljaditih godina 33 posto bruto društvenog proizvoda u njihovom vlasništvu.
