Ekonomija kakvu smo poznavali prije pandemije nestaje. Mnogo je vjerovatnije da ćemo svjedočiti jednom razbijenom ekonomskom pejzažu, nego da će sve ponovo biti kao što je bilo prije šoka koji je donio koronavirus. Ogroman broj radnih mjesta nestaje, a bezbroj malih biznisa je gurnut u zaduživanje i na granici je bankrota. U nedostatku dodatne pomoći od vlade, mnogi od ovih biznisa bi mogli nestati zauvijek, što bi dodatno opustošilo tržište i ekonomiju, piše „Gardijan“.
Šta god da se desi, pandemija će stvoriti novu verziju normalnosti, s novim obrascima ekonomskog vlasništva. Jedna od jasnih opasnosti s kojima ćemo se susresti nakon kovida-19 je pojačana nejednakost: mnoga mala i srednja preduzeća će vjerovatno bankrotirati, što će većim firmama dozvoliti da se konsoliduju. Vlasnici krupnog kapitala, koji čekaju da uskoče, će prigrabiti imovinu na prinudnim rasprodajama po bagatelnim cijenama.
Odgovor Banke Engleske na ovo je bio da otvori slavinu novca za kvantitativne olakšice. One bi bogate mogle učiniti još bogatijim, ali bi se njima malo učinilo za povećanje potrošnje ili podršku svakodnevnoj ekonomiji malih preduzeća.
Britanska ekonomija nakon kovida-19 bi se mogla pretvoriti prosto u jednu ružniju, iskrivljeniju verziju današnjeg sistema nejednakosti. Zemlja srlja u takozvani „Amazon oporavak“, u kojem će korporativne zvijeri držati još veći udio tržišta, milijarderi postajati još bogatiji (i brojniji), a nejednakost skočiti do neslućenih razmjera.
Kao i nekoliko drugih korporativnih giganata, biznis kompanije Amazon je proširen tokom ove krize. Od početka aprila, cijena dionica im je skočila za više od 50 odsto, a osnivač Amaziona Džef Bezos uvećao je bogatstvo za preko 30 milijardi dolara samo tokom pandemije. Svjetska klasa milijardera nikada nije tako dobro prošla.
Vlada mora da obezbijedi oporavak svima, ne samo bogatima. Veliki dio odgovora leži u blokiranju korporativnog konsolidovanja i predatorskog pripajanja preduzeća, što bi spriječilo otkup cijele ekonomije putem finansijske poluge. Ovo bi se moglo organizovati u formi javne holding kompanije, koja bi imala mandat da direktno podrži mala i srednja preduzeća koja su zapala u nevolje tokom perioda koronavirusa i da spriječi uništenje onog što je ostalo od lokalnih malih preduzeća. Ove mjere treba usmjeriti na preduzeća koja su prije pandemije bila u plusu i koja imaju šansu da opet posluju pozitivno kada prođe kriza.
Kasnije, kada se za to steknu uslovi, ova holding kompanija bi mogla ponovo da pokrene mnoge od spasenih preduzeća tako da budu u vlasništvu radnika ili zajednice, ili kao društvena preduzeća koje pokreće zajednička misija.
Jedno demokratsko društvo ne može da se razvija pod uslovima neobuzdane nejednakosti i biće dodatno ugroženo u ekonomiji u kojoj se bogatstvo i moć budu dalje usko koncentrisali. Jedina alternativa nepravednom oporavku je da se iskoristi moć države da se zaštite manje firme i stvori demokratskija ekonomija u kojoj su vlasništvo nad imovinom i ekonomska korist bolje raspodijeljeni.
Ako su se ovakvi potezi pravili da se spasu giganti, zašto se isti princip ne bi primijenio na mala preduzeća? Nema ništa kratkovidije od spasavanja avio kompanija, dok se za to vrijeme ignorišu lokalne firme, uključujući i one koje su neophodne kako bi se stvorila održivija ekonomija za budućnost.
Novi „Novi sporazum“ možda zvuči ambiciozno, ali ambiciozna akcija nam je jedina nada da izbjegnemo budućnost koju će posjedovati korporativni monstrumi. Istorija nas uči da nam je potrebna intenzivna intervencija države.
Ogromna moć države je upotrijebljena da se ekonomija stavi na aparate tokom nezapamćene kovid-19 izolacije. Sada istu tu moć treba iskoristiti da se osigura da od ekonomskog oporavka nema koristi samo malobrojna elita, kao što je prečesto bio slučaj s krizama u prošlosti. Umjesto ulaska u mučnu novu eru turbo-nejednakosti, oporavak bi mogao da bude prilika da se izgradi bolja ekonomija. Ali to će se desiti jedino ako mi to zahtijevamo.
Lekcija iz istorije
Ovdje se nešto može naučiti i iz istorije. Sličan potez je napravljen tokom ekonomske krize u SAD 1930-ih. Na čelu s Frenklinom Ruzveltom, državnoj holding kompaniji pod nazivom Korporacija za finansijsku rekonstrukciju (RFC) dozvoljeno je da pripoji propala preduzeća dok se ne stvore uslovi da se ona ponovo pokrenu po oporavku od Velike depresije.
RFC, jedan od pokretača „Novog sporazuma“ (New Deal), postao je ne samo najveća banka u SAD, već i najveći investitor u zemlji.
Prevela i priredila: Danka Vraneš Redžić
Izvor: Vijesti.me
