Trenutno postoje četiri scenarija za ekonomske izglede na globalnom nivou. Tri od njih uključuju potencijalno ozbiljne rizike sa dalekosežnim implikacijama po tržišta.
Najpozitivniji scenario je „meko sletanje“ u kojem centralne banke u razvijenim ekonomijama uspijevaju da vrate inflaciju na svojih ciljanih 2 odsto, a da pritom ne izazovu recesiju.
Postoji i „mogućnost mekog slijetanja“ kada je cilj inflacije postignut, ali kroz relativno blagu (kratku i plitku) recesiju.
Treći scenario je „teško slijetanje“, gdje povratak na inflaciju od dva odsto zahtijeva dugotrajnu recesiju sa potencijalno ozbiljnom finansijskom nestabilnošću (još više problema sa bankama i agentima sa visokim zaduženjemima koji imao ozbiljne poteškoća u servisiranju duga).
Ako nastojanje da se ukroti inflacija izazove ozbiljnu ekonomsku i finansijsku nestabilnost, četvrti scenario postaje moguć: centralne banke se povlače i odlučuju da dozvole inflaciju iznad ciljane, rizikujući da se inflatorna očekivanja ponište i započne trajna spirala rasta u odnosima cijena-plata.
Kako stvari stoje, eurozona je već u tehničkoj recesiji, sa padom BDP-a u četvrtom kvartalu 2022. i prvom kvartalu 2023. godine, dok je inflacija i dalje daleko iznad cilja (uprkos njenom nedavnom padu). Ujedinjeno Kraljevstvo još nije u recesiji, ali je rast naglo usporen, a inflacija ostaje tvrdoglavo visoka (iznad prosjeka OECD-a). A SAD su pretrpjele naglo usporavanje u prvom tromjesečju iako je bazna inflacija (koja isključuje cijene hrane i energije) ostala visoka (iako pada, ostaje iznad 5%).
U međuvremenu, kineski oporavak nakon COVID-a izgleda da je zaustavljen, dovodeći u pitanje vladin relativno skromni cilj rasta od 5 odsto u 2023. godini. A druga tržišta u razvoju i marginalne ekonomije pokazuju relativno anemičan rast u odnosu na svoj potencijal (s izuzetkom Indije), pri čemu mnogi i dalje pate od veoma visoke inflacije.
Koji je od četiri scenarija najvjerovatniji? Iako je inflacija pala u većini razvijenih ekonomija, to nije učinila tako brzo kao što su se centralne banke nadale, dijelom zato što su zategnutost tržišta rada i brz rast plata doprinijeli inflatornom pritisku u radno intenzivnim uslužnim sektorima. Uz to, ekspanzivna fiskalna politika i dalje hrani tražnju i doprinosi održavanju inflacije.
To je centralnim bankama otežalo ispunjavanje jedne od njenih ciljeva – stabilnosti cijena. Očekivanja tržišta da su centralne banke završile sa povećanjem kamatnih stopa i da će čak početi da snižavaju stope u drugoj polovini 2023. godine su srušena. Federalne rezerve SAD, Evropska centralna banka, Banka Engleske i većina drugih velikih centralnih banaka moraće još više da podigne stope prije nego što pauziraju. Kako to budu činili, ekonomsko usporavanje će postati sve upornije, povećavajući rizik od ekonomske kontrakcije i novih dužničkih i bankarskih stresova.
Istovremeno, geopolitički događaji – od kojih neki dolaze iz vedra neba, poput neuspjelog marša grupe Wagner na Moskvu – nastavljaju da guraju svijet prema nestabilnosti, deglobalizaciji i većoj fragmentaciji. A sada kada oporavak Kine gubi snagu, ona mora ili sprovoditi agresivnu politiku stimulacije – s implikacijama na globalnu inflaciju – ili rizikovati da značajno bude ispod ciljanog rasta.
Pozitivno je to što je rizik od ozbiljne kreditne krize smanjen nakon propasti banaka u martu, a cijene nekih roba su „omekšale“ (djelimično zbog očekivanja recesije), što je pomoglo u ublažavanju inflacije robe. Rizik od „tvrdog sletanja“ (treći scenario) zato je manji nego što je bio prije nekoliko mjeseci. Ali s tvrdoglavo visokim rastom plata i baznom inflacijom koji prisiljavaju centralne banke na dodatna povećanja kamatnih stopa, kratka i plitka recesija u narednoj godini (drugi scenario) postala je mnogo vjerovatnija.
Što je još gore, ako se blaga recesija ipak dogodi, to može dodatno da naruši potrošačko i poslovno raspoloženje, stvarajući tako uslove za ozbiljniji i dugotrajniji pad i povećavajući rizik od finansijskog i kreditnog stresa. Suočene s mogućnošću da se drugi scenario razvije u treći, ako bi centralne banke bi samo „trepnule“, mogle bi da dozvole da inflacija ostane znatno iznad 2 odsto, umjesto da rizikuju da izazovu ozbiljnu ekonomsku i finansijsku krizu.
Dakle, ostaje trilema monetarne politike s početka 2020-ih. Centralne banke se suočavaju sa izuzetno teškim zadatkom postizanja stabilnosti cijena, stabilnosti rasta (bez recesije) i finansijske stabilnosti istovremeno.
Koje su implikacije na cijene kapitala u ovim scenarijima? Do sada su američke i globalne dionice preokrenule svoje tržište za 2022. godinu, a prinosi na obveznice su se pomjerili nešto niže – obrazac koji je u skladu s „blagim slijetanjem“ svjetske ekonomije, gdje inflacija pada prema ciljnoj stopi i izbjegava se kontrakcija rasta. Štoviše, američke dionice – uglavnom tehnoloških kompanija – bile su potkrijepljene uzbuđenjem oko generativne vještačke inteligencije.
Ali čak i kratka i plitka recesija – a još više „teško sletanje“ – izazvala bi značajan pad američkih i globalnih dionica. A ako bi centralne banke tada trepnule, rezultat inflatornih očekivanja povećao bi prinose na dugoročne obveznice i na kraju ugrozio cijene dionica, zahvaljujući višem diskontnom faktoru koji bi se primjenjivao na dividende.
Iako se čini da je ozbiljan uragan za globalnu ekonomiju manje izvjestan nego prije nekoliko mjeseci, još je vjerovatno da ćemo naići na tropsku oluju koja bi mogla da uzrokuje značajnu ekonomsku i finansijsku štetu.
Izvor: Project Syndicate
Autor: Nurijel Rubini
Prevod: Bankar.me
