Na osnovu nedavno procurjelog dokumenta zaključuje se da Kina i Iran ulaze u 25-godišnje strateško partnerstvo u oblasti trgovine, politike, kulture i bezbjednosti.

Saradnja Kine i bliskoistočnih zemlja nije nova pojava. Ipak, ono što ovo partnerstvo razlikuje od ostalih je činjenica da i Kina, i Iran imaju globalne i regionalne ambicije, obje zemlje su konfrontirane sa Sjedinjenim Državama, a sporazum sadrži i bezbjednosnu komponentu. Vojni aspekt dogovora brine SAD, baš kao što je prošlogodišnja zajednička vojna vježba ratne mornarice Irana, Kine i Rusije u Indijskom okeanu i Omanskom zalivu unervozila Vašington, piše u novoj analizi „Forin polisija“.

Sve veći kineski uticaj u istočnoj Aziji i Africi predstavlja izazov za američke interese, a Bliski istok predstavlja novo bojno polje gdje je Peking doveo u pitanje hegemoniju SAD – ovaj put preko Irana. Ovo je naročito značajno, s obzirom da sporazum i njegove implikacije sežu i mimo ekonomske sfere i bilateralnih odnosa – odnosi se na unutrašnji, regionalni i globalni nivo.

Na unutrašnjem planu, dogovor bi mogao biti pojas za spasavanje iranske ekonomije pogođene sankcijama i nedostatkom gotovine jer bi obezbijedio prodaju iranske nafte i gasa Kini. Osim toga, Iran će biti u prilici da koristi svoje strateške veze s Kinom kao adut u svim potencijalniom pregovorima sa Zapadom, koristeći mogućnost širenja kineskog vticaja u Persijskom zalivu, navodi „Forin polisi“.

S obzirom da je ostalo samo još tri mjeseca do predsjedničkih izbora u SAD, detaljno razmatranje novog strateškog partnerstva između Irana i Kine bi moglo ugroziti mogućnost pobjede republikanaca jer dokazuje da je propala strategija maksimalnog pritiska koju je sprovodila administracija aktuelnog predsjednika Donalda Trampa. Ne samo da nisu uspjeli da zauzdaju Iran i promijene njegovo ponašanje u regionu, nego su gurnuli Teheran u naručje Pekinga.

Kako pišu analitičari „Forin polisija“, dugoročno gledano, strateška bliskost Irana Kini implicira da se Teheran prilagođava takozvanoj politici okretanja Istoku kako bi pojačao svoju regionalnu i vojnu moć s jedne strane, a sa druge prkosio i podrivao moć SAD u Persijskom zalivu.

Kini ovaj sporazum garantuje energetsku sigurnost. Persijski zaliv zadovoljava više od polovine energetskih potreba ove zemlje. Tako je obezbjeđivanje slobodne navigacije kroz Persijski zaliv od ogromnog značaja za Kinu.

Saudijska Arabija, blizak saveznik SAD, sada je postala glavni kineski snabdjevač sirove nafte, s obzirom da je uvoz iz ove zemlje u maju dostigao rekordnih 2,1 milion barela dnevno, podsjeća se u analizi. Ova vrsta zavisnosti u suprotnosti je sa opštom politikom diverzifikacije energetskih izvora i izbjegavanja oslanjanja na jednog snabdjevača koju Kina sprovodi. (Ostali arapski snabdjevači Kine u Persijskom zalivu u bliskim su bezbjednosnim vezama sa Sjedinjenim Državama.)

Kina strahuje da, kako se trgovinski rat između dviju zemalja pojačava, SAD mogu izvršiti pritisak na te zemlje da ne snabdijevaju Peking energijom. Sveobuhvatno strateško partnerstvo sa Iranom predstavlja i zaštitu od rizika i politiku osiguranja – ono Kini može obezbijediti zagarantovan i povoljan izvor energije.

Veze Kine i Irana će neizostavno preoblikovati politički pejzaž u regionu u korist ovih dviju zemalja, što će dodatno podriti američki uticaj, dodaje „Forin polisi“.

Kina grabi poziciju i značaj Irana kao regionalne sile na Bliskom istoku.

Dešavanja u regionu posljednjih godina konsolidovala su iranski uticaj. Za razliku od SAD, Kina je usvojila apolitični pristup regionu. To je pristup orijentisan ka razvoju, u kojem koristi regionalnu moć Irana kako bi proširila ekonomske veze sa susjednim zemljama i uspostavila sigurnost u regionu kroz takozvani razvojni mir umjesto demokratskog mira, koji je ideja Zapada. To je pristup koji je čini se dobrodošao u autoritarnim državama Bliskog istoka.

Trampovo povlačenje iz nuklearnog sporazuma sa Iranom iz 2018. i uvođenje politike maksimalnog pritiska predstavljali su posljednji pokušaj američke vlade da zaustavi rastući uticaj Irana u regionu. Iako ova politika snažno pogađa iransku ekonomiju, još nije uspjela da promijeni ambicioznu regionalnu i vojnu politiku ove zemlje. A novoformirana strateška saradnja Kine i Irana dodatno će podriti američki uticaj, utirući put aktivnijoj ulozi Kine na Bliskom istoku, zaključuje „Forin polisi“.

Povlačenje SAD promijenilo dinamiku

Sporazum sa Iranom Kini omogućava da igra značajniju ulogu u jednom od najvažnijih regiona u svijetu.

Strateški pejzaž se promijenio od američke invazije na Irak 2003. U novom regionalnom poretku, transnacionalni identiteti zasnovani na vjerskim i sektaškim podjelama proširili su i promijenili suštinu dinamike moći.

Ove promjene, kao i povlačenje američkih trupa i nemiri tokom Arapskog proljeća, omogućili su državama poput Irana da popune praznine i pojačaju svoju moć u regionu.

U isto vrijeme, otkako je Si Đinping došao na vlast 2012, koneska vlada je izrazila veću želju da Kinu pretvori u svjetsku silu i da ima aktivniju ulogu u drugim regionima. Ova ambicija se manifestovala pokretanjem inicijative „Pojas i put“ koja je istakla strateški značaj Bliskog istoka.