”Možete li pronaći bolji automobil, kupite ga.” Jednostavna, ali bezobrazna reklamna poruka za prvi Chryslerov minivan, prethodnicu svih današnjih monovolumena, i danas se u reklamnim agencijama smatra revolucionarnom, jednako kao i ”56 za ’56”, kako je Ford 1956. ponudio svoj novi model tržištu (za 56 dolara kredita mjesečno).

Lee Iacocca, autor obje poruke koji je umro prije dva dana u 95. godini života u Bel Airu, bogatoj četvrti na zapadnom dijelu Los Angelesa, odavno je bio američka nacionalna legenda. Ne samo kao biznismen i jedan od prvih menadžera kojemu je plata preskočila milion dolara, nego kao predvodnik novog načina razmišljanja koje ga je dovelo i do praga najviše političke funkcije u državi – u prvoj predizbornoj anketi 1985. samo ga je tri posto glasova dijelilo od Georgea Busha (starijeg) u trci za republikansku predsjedničku nominaciju.

Iacoccinu karijeru u velikoj je mjeri odredila bolest. Kada je američka vojska odbila njegovu prijavu da ga kao dobrovoljca pošalje na evropsko ratište u drugom svjetskom ratu, zato što je u djetinjstvu prebolio reumatsku groznicu, u njemu se, kasnije je sam napisao, probudila strast da se dokaže na svim drugim područjima. Magistrirao je mašinstvo na elitnom Princetonu. Kako je od djetinjstva sanjao o poslu u automobilskoj industriji, zaposlio se 1946. u Fordu, kao inženjer u proizvodnji. Taj mašinski dio karijere trajao je međutim kratko. Na vlastiti zahtjev prebačen je u odjeljenje prodaje i marketinga, s tim da je zadržao i čvrstu vezu s razvojnim dijelom kompanije.

Četrnaest godina po dolasku u kompaniju (1960.) postao je potpredsjednik grupe za automobile i teretna vozila (tada je učestvovao u lansiranju Mustanga), sedam godina kasnije bio je izvršni potpredsjednik Forda, a 1970. bio je predsjednik kompanije s godišnjom platom od 977.000 dolara i reputacijom ”najboljeg trgovca u američkoj istoriji ”. – Prodavao je sve, a kada nije bilo novog proizvoda, prodavao bi sebe, napisao je jedan od njegovih brojnih biografa.

– Imao sam 46 i bio sam predsjednik najveće automobilske kompanije na svijetu, moj životni san bio je ispunjen, napisao je sam u svojoj prvoj autobiografiji (objavio ju je 1984. s piscem/koautorom Williamom Novakom).

Fordov biznis je cvjetao, ali ne i Iacoccini odnosi s vlasnikom kompanije Henryjem Fordom II. Kompanija nikada nije objavila razlog zašto je Iacocci 1978. uručen otkaz, uprkos profitu od dvije milijarde dolara (što je tada bio ogroman novac). Sam Iacocca priznao je da je bio šokiran načinom na koji je otišao iz Forda. ”Srećom, što nisam mogao znati, najbolje godine moje karijere bile su još ispred mene”, citira ga Novak u biografiji.

Pozvali su ga da vodi Chrysler koji je bio na ivici propasti. ”To je bilo kao da iz tanjira skačete direktno u vatru”, napisao je. Kompanija je bila finansijski uništena. Obratio se Kongresu i uspio dobiti državne garancije od 1,5 milijardi dolara. Teško da je bilo ko osim njega u to vrijeme mogao dobiti takvu uslugu države.

Spašavanje Chryslera bio je mučan posao. Zatvorio je nekoliko američkih pogona, prodao evropske, otpustio hiljade radnika. Istovremeno, vodio je permanentni dijalog sa predstavnicima tržišta, državom i sindikatima. Chrysler je bio prva kompanija u bogatoj američkoj korporativnoj istoriji koja je šefa sindikata postavila da sjedi u Odboru direktora.

Kada je sredio finansije, okrenuo se tržištu. Shvatio je, pisao je kasnije, kako tržište istovremeno traži dvije različite vrste automobila – gorivom štedljivi kompaktni model (naftna kriza bila je na vrhuncu) i veliki porodični automobil. U saradnji sa starim prijateljem Halom Sperlichom, kojega je doveo iz Forda, razvio je projekt ”minivana”, porodičnog monovolumena, prethodnika današnje generacije SUV-ova. Minivan je postao hit na tržištu, Chrysler je otplatio svoj dug državi prije roka, a Iacocca je drugi put u karijeri postao simbolom uspjeha.

Krajem osamdesetih put je opet krenuo nizbrdo. Chryslerovi prihodi počeli su se stanjivati zbog jake japanske konkurencije, a Iacoccina plata, koja je od dolara mjesečno (uz bonus) što je dogovorio kada je stigao u kompaniju, narasla na 18 miliona dolara godišnje, postala je tea neprijateljski nastrojenih razgovora. Iacocca je za probleme u kompaniji krivio Japance koji su u svojim pogonima na jugu SAD-a ubili sve radne standarde koje je detroitska autoindustrija dogovorila sa sindikatima, javnost je optuživala Iacoccu da je zastario i da ne zna napraviti automobil koji bi bio i dobar i jeftin poput japanskog. Frustriran pozicijom u kojoj se našao 1992. odlučio je da ode u penziju, uz konsultantski ugovor s Chryslerom težak 500.000 dolara godišnje.

Kada je 1992. otišao iz kompanije Iacocci je bilo 68 godina, osjećao je da je u punoj snazi i zaključio kako mu je dosadno. Razmišljao je, napisao je kasnije (opet u saradnji s koautorima), o raznim javnim funkcijama, ali nijedna ga, kaže, nije zainteresovala dovoljno da bi se stvarno uključio u posao. Snagu je fokusirao na porodičnu fondaciju, Iacocca Institut, te na brojne filantropske akcije. Iz takta ga je napokon izbacila vladavina Georgea Busha mlađeg, kada je, znajući da je prekasno da se uključuje aktivno u politiku, objavio zadnju knjigu ”Gdje su nestali svi lideri?”, punu bijesa i ogorčenja prema američkom političkom i korporativnom vrhu.

Tada je predstavio i svojih ”Devet točaka” za provjeru budućih lidera. ”Kada zatraže vaš glas, provjerite ih po tim tačkama, tek tada znaće te kakvi su, i želite li ih na poziciji”, poručio je. Ambicioznim liderima iste je tačke postavio kao set osnovnih pretpostavki na putu prema uspjehu.