U nedavnom specijalnom izvještaju Međuvladine grupe eksperata za klimatske promjene (IPCC) kaže se da za će za rješenje tog problema biti potrebna fundamentalna promjena naših metoda upravljanja šumama i poljoprivrdenim zemljištem. Izvještaj sadrži nove podatke, ali ne i novi zaključak. Već više od deset godina naučnici, ekolozi i organizacije civilnog društva upozoravaju da su danas preovlađujuće (i potpuno nepravedne) metode proizvodnje i potrošnje glavni razlog klimatske krize. Za zaštitu planete, od koje zavisi naše preživljavanje, potebne su sistemske promjene.
Svijet je (posebno razvijene zemlje) postavio ekonomski sistem koncentrisan na sabiranje kapitala i daje prednost korporativnom profitu a ne dobrobiti za ljude i životnu sredinu, usput pojačavajući nepravdu i nagrađujući one koji tu sredinu narušavaju. Taj proces traje nekoliko vjekova, ali je tokom posljednih decenija ubrzan zato što je šačica izabranih dobila ogroman, i dobija sve veći, udio u opštem bogatstvu i ojačala svoj politički uticaj. Danas svega 100 korporacija proizvodi 71% svih emisija gasova koji proizvode efekat staklene bašte. Najbogatijih 10% žitelja planete odgovorno je za otprilike 5% tih emisija, dok na teret najsiromašnijih 15 procenata ide 10% emisija.
Ne želeći da se suprotstavljaju onima koji uništavaju našu planetu, politički lideri se hvataju za tehnološka rješenja, uključujući geoinženjering: tehnologije osmišljene da iz atmosfere neutrališu višak ugljen-dioksida. Čak je grupa IPCC uzela u obzir te tehnologije kako bi se spriječio rast globalne temperature za više od 1,5 stepeni Celzijusa u odnosu na nivo iz predindustrijskog doba.
Ipak, tehnologije geoinženjeringa su neprovjerene, nesigurne i nerealistične. Pogledajte, na primjer, na glavni predloženi put prelaska ka “aspolutno negativnim” obimima emisija – primjena bioenergetskih tehnologija sakupljanja i skladištenja ugljenika (BECCS). Te tehnologije predviđaju uzgajanje biljnih kultura kao biomase, spaljivanje tog biljnog materijala radi stvaranja energije, sakupljanje (“lovljenje”) ugljenika koji se stvara tokom sagorijevanja i zatim njegovo skladištenje pod zemljom.
Sve to divno zvuči dok ne shvatite da je za uzgajanje te biomase u neophodnim količinama potrebno, prema procjenama, tri milijarde hektara zemlje. To je dva puta više od današnjih raspoloživih površina kultivisane zemlje na planeti. Zato će svaki pokušaj da se BECCS realizuje biti nemoguć bez masovne sječe šuma i degradacije tla u tropskom pojasu južne polulopte, gdje se uglavnom i proizvodi biomasa koja brzo raste. Praktično je zagarantovana otmica zemlje. Osim toga, sa prelaskom poljoprivredg zemljišta u ono za uzgajanje biomase mogu porasti i cijene hrane, a takođe se mogu pojačati i problemi gladi i neuhranjenosti. Uništavanje ključnih ekosistema uništiće osnove života lokalnih zajednica i starosjedjelaca.
Buka oko BECCS i drugih lažnih obećanja, kao što je inicijativa “Smanjenje emisija izazvanih sječom i degradacijom šuma” (REDD+) ili sheme trgovine kvotama na emisije ugljen-dioksida, korisne su bogatim zemljama, korporacijama i elitama zato što im sva ta tehnološka maskarada omogućava da i dalje profitiraju od klimatske krize koji su upravo oni i izazvali. Odvlačeći pažnju od realnih, neodložnih zadataka takve mjere pojačavaju i komplikuju krizu koji neproporcionalno snažno utiče na život onih koji su ti krizu najmanje uzrokovali.
Došlo je vrijeme da kreatori klimatske krize preuzmu na sebe odgovornost za izlazak iz nje. Za to je potrebno da vlade razvijenih zemalja postanu lideri radikalnog smanjenja emisije štetnih gasova na njihovom izvoru i počnu da se bave totalnom reformom energetskih, saobraćajnih, prehrambenih i ekonomskih sistema.
Među najvažnijim koracima su: stopiranje ulaganja u fosilna goriva; reforma naših energetskih sistema u lokalne i društvene sisteme obnovljive energije; odbacivanje destruktivne djelatnosti kao što je industrijska poljopivreda i sječa šuma; lokalno upravljanje biodiverzitetom i vodnim resursima; reorganizacija gradskog života s ciljem da se potpomogne održivost. Neoliberalni trgovinski i investicioni sporazumi u kojima je prioritet interes biznisa a ne ekokološka održivost i ljudska prava, moraju biti preispitani kako bi se otvorio put za navedene korake.
Istovremeno, vlade razvijenih zemalja moraju obezbijediti široko državno finansiranje za podršku neophodnih promjena u zemljama u razvoju. Taj prelazak biće uspješan ako bude pravičan i ako bude garantovao prava radnicima, seljacima, ženama, migrantima i starosjediocima. Odlučujuće je važna društvena i lokalna kontrola.
Društveni pokreti na Globalnom jugu već predlažu modele za takve pristupe. Na primjer, međunarodni pokret La Via Campesina, koji okuplja seljake, sitne farmere, poljoprivrednike, seosku omladinu i žene, starosjedioce i druge učesnike, pokazao je kako ruralna poljoprivreda i argoekologija mogu da rashlade planetu, nahrane njene stanovnike, pobirnu se o tlu i šumama, zaštite raznolikost sjemena, kao i vodne basene…
Osim toga, lokalno upravljanje šumama pomaže njihovom očuvanju, jer se štiti biodiverzitet i egzistencija onih koji zavise od tih šuma. (Danas se svega 8% svjetskih šuma nalazi u rukama lokalnih zajednica.)
Uz postojanje jake političke volje i ispravne politike možemo sistematski odreagovati na klimatske promjene i prateće krize kao što su gubljenje biodiverziteta, deficit vode, glad, rast nejednakosti. Ako se i dalje budemo prepuštali fantazijama da će nas spasti neki tehnološki “srebrni metak”, onda će progres biti nemoguć.
Autor: Karin Nansen
(Autorka je predsjedavajuća organizacije Friends of the Earth International)
Izvor: Vijesti online
Copyright: Project Syndicate, 2019.
