U Pekingu su zaključili da će Amerika učiniti sve da obuzda Kinu. U Vašingtonu su kategorični da Kina planira da istisne Sjedinjene Države kao vodeću svjetsku silu. Za otrježnjujuću analizu ovog rastućeg antagonizma i plan da se spriječi da on izazove rat supersila, posjetite 33. sprat zgrade u Art Deco stilu u centru Menhetna, kancelariju Henrija Kisindžera.

Kisindžer će 27. maja napuniti 100 godina. Niko živi nema više iskustva u međunarodnim poslovima, prvo kao ekspert za diplomatiju 19. vijeka, kasnije kao američki savjetnik za nacionalnu bezbjednost i državni sekretar, a posljednjih 46 godina kao konsultant i emisar monarsima, predsjednicima i premijerima. Kisindžer je zabrinut. “Obje strane su ubijeđene da ona druga predstavlja stratešku opasnost. Nalazimo se na putu ka konfrontaciji velikih sila”.

”Ekonomist” je krajem aprila duže od osam sati razgovarao sa Kisindžerom o tome kako spriječiti da nadmetanje između Kine i Amerike preraste u rat. On je ovih dana pogrbljen i teško hoda, ali je britkog uma. Dok razmišlja o svojim novim dvjema knjigama, o vještačkoj inteligenciji (AI) i prirodi saveza, i dalje više voli da gleda naprijed nego da prebira po prošlosti.

Kisindžer je zabrinut zbog sve intenzivnijeg nadmetanja Kine i Amerike u tehnološkoj i ekonomskoj nadmoći. Čak i dok Rusija pada u orbitu Kine i rat se nadvio nad istočnim bokom Evrope, on se plaši da će vještačka inteligencija pojačati kinesko-američko rivalstvo. Širom svijeta, ravnoteža snaga i tehnološka osnova ratovanja se mijenjaju tako brzo i na toliko načina da državama nedostaje utvrđen princip na osnovu kojeg bi mogle da uspostave red. Ako ne uspiju, one bi mogle pribjeći sili. “Mi smo u klasičnoj situaciji prije Prvog svjetskog rata”, kaže on, “u kojoj nijedna strana nije spremna za veći politički ustupak i u kojoj svaki poremećaj ravnoteže može dovesti do katastrofalnih posljedica.

Mnogi osuđuju Kisindžera kao ratnog huškača zbog njegove uloge u Vijetnamskom ratu, ali on smatra da je izbjegavanje sukoba između velikih sila fokus njegovog životnog djela. Nakon što je svjedočio pokolju koji je izazvala nacistička Njemačka i pretrpio ubistvo 13 bliskih rođaka u holokaustu, on se uvjerio da je jedini način da se spriječi razorni sukob pragmatična diplomatija, ojačana zajedničkim vrijednostima. Po njegovom mišljenju, sudbina čovječanstva zavisi od toga da li Amerika i Kina mogu da se slože. On vjeruje da im brz napredak vještačke inteligencije, posebno, ostavlja samo pet do deset godina da pronađu način.

Kisindžer smatra da je polazna tačka za izbjegavanje rata analiza rastućeg nemira Kine. Uprkos tome što ga smatraju pomirljivim prema vladi u Pekingu, on priznaje da mnogi kineski mislioci vjeruju da je Amerika na silaznoj putanji i da će je “stoga, zbog istorijske evolucije, oni na kraju istisnuti”.

On vjeruje da kinesko rukovodstvo negoduje zbog priče zapadnih kreatora politike o globalnom poretku zasnovanom na pravilima, jer ono što zapravo misle jesu američka pravila i američki poredak. Kineske lidere vrijeđa ono što vide kao snishodljivu pogodbu koju nudi Zapad, o davanju privilegija Kini ako se lijepo ponaša (oni sigurno misle da im privilegije pripadaju kao sili u usponu). Zaista, neki u Kini sumnjaju da je Amerika nikada neće tretirati kao ravnopravnu i da je glupo to očekivati.

SAD da ne teže zbacivanju komunističkog režima

Kisindžer takođe upozorava na pogrešno tumačenje kineskih ambicija. U Vašingtonu, “Kažu da Kina želi svjetsku dominaciju… Odgovor je da oni (u Kini) žele da budu moćni”, kaže on. “Oni ne idu ka svjetskoj dominaciji u hitlerovskom smislu. Oni tako ne misle niti su ikada razmišljali o svjetskom poretku”.

U nacističkoj Njemačkoj rat je bio neizbježan jer je bio potreban Adolfu Hitleru, kaže Kisindžer, ali Kina je drugačija. Upoznao se sa mnogim kineskim liderima, počevši od Mao Cedunga. Nije sumnjao u njihovu ideološku posvećenost, ali to je uvijek bilo spojeno sa oštrim osjećanjem interesa i kapaciteta njihove zemlje.

Prema Kisindžerovom mišljenju, kineski sistem je više konfučijanski nego marksistički. To uči kineske lidere da postignu maksimalnu snagu za koju je njihova zemlja sposobna i da nastoje da budu poštovani zbog svojih dostignuća. Kineski lideri žele da u međunarodnom sistemu budu priznati kao neko ko presuđuje o sopstvenim interesima. “Ako bi postigli superiornost koja se istinski može iskoristiti, da li bi je doveli do tačke nametanja kineske kulture?”, pita Kisindžer. “Ne znam. Moj instinkt je da ne bi… (Ali) vjerujem da je u našoj sposobnosti da spriječimo da dođe do te situacije kombinacijom diplomatije i sile”.

Kisindžer smatra da je moguće da Kina i SAD koegzistiraju bez prijetnje sveopšteg međusobnog rata. Ali priznaje da uspjeh nije zagarantovan. “Stoga moramo da budemo dovoljno vojno jaki da izdržimo neuspjeh”.

On vjeruje da je razumijevanje koje je stvoreno između Ričarda Niksona i Maoa poništio Donald Tramp, koji je želio da napumpa svoj čvrsti imidž iznuđivanjem ustupaka od Kine oko trgovine. U politici je administracija Džoa Bajdena slijedila Trampovo vođstvo, ali sa liberalnom retorikom.

Kisindžer ne bi izabrao takav put kada je u pitanju Tajvan, jer bi tamošnji rat u ukrajinskom stilu uništio to ostrvo i razorio svjetsku ekonomiju. Rat bi takođe mogao da unazadi Kinu na unutrašnjem planu, a najveći strah njenih lidera i dalje je previranje kod kuće.

Kisindžer bi počeo sa snižavanjem temperature, a zatim bi postepeno gradio povjerenje i radni odnos. Umjesto iznošenja svih njihovih pritužbi, američki predsjednik bi trebalo da kaže svom kineskom kolegi: “Predsjedniče, dvije najveće opasnosti za mir u ovom trenutku smo mi. U smislu da imamo kapacitet da uništimo čovječanstvo”.

On smatra da bi mala grupa savjetnika trebalo da sarađuje bez ikakvih zvaničnih objava. Nijedna strana ne bi suštinski mijenjala stav prema Tajvanu, ali bi Amerika pazila kako raspoređuje snage i trudila se da ne podstiče sumnje da podržava nezavisnost ostrva.

Ako Amerika želi da pronađe način da živi sa Kinom, ne bi trebalo da teži promjeni režima. Neki Amerikanci vjeruju da bi poražena Kina postala demokratska i mirna. Ipak, koliko god bi Kisindžer više volio da Kina bude demokratija, on vjeruje da bi kolaps komunističkog režima doveo do građanskog rata koji bi prerastao u ideološki sukob i samo povećao globalnu nestabilnost. “Nije u našem interesu da dovedemo Kinu do raspada”, kaže on.

Kisindžer smatra da će Amerika morati da prizna da Kina ima interese i da je dobar primjer Ukrajina.

Kineski predsjednik Si Đinping je tek nedavno kontaktirao ukrajinskog kolegu Volodimira Zelenskog, prvi put otkako je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu. Mnogi posmatrači su odbacili Sijev poziv kao prazan gest osmišljen da umiri Evropljane, koji se žale da je Kina previše bliska Rusiji. Kisindžer, pak, to vidi kao izraz ozbiljne namjere koja će zakomplikovati diplomatiju oko rata, ali koja takođe može stvoriti priliku za izgradnju međusobnog povjerenja supersila. On je pohvalio Zelenskog kao “izuzetnog lidera” koji je mudro pozdravio diplomatske napore Kine u Ukrajini.

Ukrajina u NATO je u interesu i Evrope i Rusije

Govoreći o ratu u Ukrajini, Kisindžer je rekao da je “to svakako na kraju bila katastrofalna pogrešna procjena Vladimira Putina”, ali da ni Zapad nije bez krivice. “Mislio sam da je odluka da se… ostavi otvorenim članstvo Ukrajine u NATO bila veoma pogrešna. To je bilo destabilizujuće, jer mahanje obećanjem o NATO zaštiti bez plana za njegovo ostvarivanje ostavilo je Ukrajinu slabo zaštićenom, iako je bilo sigurno da će razbijesniti ne samo Putina, već i mnoge njegove sunarodnike.

Zadatak je sada da se rat privede kraju, a da se ne pripremi teren za sljedeću rundu sukoba. Kisindžer kaže da želi da se Rusija odrekne što je moguće više teritorije koju je osvojila 2014. godine, ali realnost je da će u svakom prekidu vatre Rusija vjerovatno zadržati Sevastopolj (najveći grad na Krimu i glavnu rusku pomorsku bazu na Crnom moru), u najmanju ruku. Rezultat takvog rješenja, u kojem Rusija gubi dio osvojenog, dok dio zadržava, mogao bi da bude nezadovoljna Rusija i nezadovoljna Ukrajina.

On smatra da je to recept za budući sukob. “Ono što Evropljani sada pričaju je, po mom mišljenju, ludački opasno”, kazao je. “Jer Evropljani govore: ne želimo ih u NATO zato što su previše rizični. Stoga, pakleno ćemo ih naoružati i dati im većinu naprednog oružja”. Njegov zaključak je ozbiljan: “Imamo naoružanu Ukrajinu do te mjere da će biti najbolje naoružana zemlja sa najmanje strateški iskusnim rukovodstvom u Evropi”.

Dobar ishod po njemu je da Ukrajina ostane zaštićena od Evrope i da ne postane usamljena država koja brine samo za sebe.

”Kad bih pričao sa Putinom, rekao bih mu da je i on bezbjedniji sa Ukrajinom u NATO”.

Za uspostavljanje trajnog mira u Evropi, Zapad treba da napravi dva koraka. Prvi je da se Ukrajina pridruži NATO-u, u cilju njenog obuzdavanja jednako kao i zbog njene zaštite. Drugi je da Evropa osmisli ponovno približavanje Rusiji, kao način za stvaranje stabilne istočne granice.

Kina i Rusija nisu prirodni saveznici

Kao jedan od tvoraca politike koja je suprotstavila Ameriku i Kinu protiv Sovjetskog Saveza, Kisindžer sumnja da Kina i Rusija mogu dobro sarađivati. Istina je da su sumnjičave prema SAD, ali on takođe vjeruje da one gaje instinktivno međusobno nepovjerenje. “Nikada nijesam upoznao nekog ruskog lidera koji je rekao bilo što dobro o Kini”, kazao je on. “I nikada nijesam upoznao kineskog lidera koji je kazao išta dobro o Rusiji”. Oni nijesu prirodni saveznici.

Kinezi su u diplomatiju oko Ukrajine ušli iz sopstvenih nacionalnih interesa, smatra Kisindžer. Mada odbijaju da podrže uništenje Rusije, oni priznaju da Ukrajina treba da ostane nezavisna država i upozoravaju protiv upotrebe nuklearnog oružja. Mogli bi čak podržati i težnje Ukrajine da uđe u NATO. “Kina to dijelom radi jer ne želi da se sukobi sa SAD”, ocijenio je. “Oni stvaraju sopstveni svjetski poredak, koliko mogu”.

Oblast o kojoj Kina i Amerika takođe treba da razgovaraju je vještačka inteligencija. “Mi smo na početku mogućnosti kada bi mašine mogle da nametnu globalnu pošast ili druge pandemije”, kazao je on, “ne samo nuklearnu već bilo koju vrstu ljudskog uništenja”.

Iako priznaje da čak ni eksperti ne znaju kakve će biti njene moći, on vjeruje da će vještačka inteligencija postati ključni faktor bezbjednosti u narednih pet godina. Njen remetilački potencijal poredi sa izumom štampe, čime su širene ideje koje su odigrale ulogu u izazivanju razornih ratova u 16. i 17. vijeku.

”Živimo u svijetu destruktivnosti bez presedana”, upozorio je Kisindžer. Uprkos doktrini da kontrola mora ostati u rukama čovjeka, automatsko i nezaustavljivo oružje može biti stvoreno. “Ako pogledate vojnu istoriju, vidjećete da nikada nije bilo moguće uništiti sve vaše protivnike, zbog geografskih ograničenja i preciznosti. Sada nema ograničenja. Svaki protivnik je 100 odsto ranjiv”.

Indija model pragmatičnog razmišljanja

Kisindžer smatra da bi Amerika trebalo da uči kako da postane pragmatičnija, fokusirajući se na kvalitete liderstva i, prije svega, obnavljajući političku kulturu zemlje.

Kisindžer kao model pragmatičnog razmišljanja navodi Indiju. On se prisjeća kako je jedan bivši visoki indijski zvaničnik objasnio da spoljna politika treba da bude zasnovana na privremenim savezima okupljenim oko tema, umjesto vezivanja za jednu zemlju u velikim multilateralnim strukturama.

Americi takav transakcioni pristup neće doći prirodno. U djelu “Diplomatija” o istoriji međunarodnih odnosa Kisindžer, navodi da SAD uporno sve svoje strane intervencije predstavljaju kao manifestaciju svoje predodređenosti da oblikuju svijet po svom liku kao slobodno, demokratsko, kapitalističko društvo.

Kisindžer problem vidi u onome što proizilazi iz toga, a to je da moralni principi prečesto nadjačavaju interese – čak i kada neće proizvesti poželjne promjene. On priznaje da su ljudska prava važna, ali se ne slaže da treba da budu u srcu vaše politike. Postoji razlika između toga da li ih namećete ili kažete da će to uticati na odnose, ali odluka je na njima.

”Pokušali smo da ih nametnemo u Sudanu”, rekao. “Pogledajte Sudan sada”.

Zaista, uporno insistiranje na tome da se postupi ispravno može postati izgovor za nerazmišljanje o posljedicama politike, smatra Kisindžer. Ljudi koji žele da koriste moć kako bi promijenili svijet danas su često idealisti, a realisti im se instinktivno pridruže, tvrdi Kisindžer.

Tramp i Bajden doveli animozitet do vrhunca

Kada je Kisindžer, republikanac, stigao u Vašington, političari iz obje partije su redovno zajedno večerali. On je bio u prijateljskim odnosima sa Džordžom Megavernom, demokratskim predsjedničkim kandidatom. Danas bi to bilo nezamislivo, smatra on.

”Mislim da su Tramp i sada Bajden doveli animozitet do vrhunca”, smatra Kisindžer i dodaje da Americi nedostaje vođstvo. “Mislim da Bajden ne može pružiti inspiraciju… a nadam se da republikanci mogu naći nekog boljeg”.

Americi je očajnički potrebno dugoročno strateško razmišljanje, smatra on. “To je naš veliki izazov koji moramo riješiti. Ukoliko to ne učinimo, prognoze o neuspjehu će se pokazati tačnim”.

Ako vrijeme izmiče a liderstva nema, šta to znači za šanse da SAD i Kina nađu način da žive zajedno u miru?

”Svi treba da priznamo da smo u jednom novom svijetu, jer štogod uradimo to može poći naopako. I ne postoji garantovani pravac”. Ipak, on poručuje da se treba nadati. “Gledajte, moj život je bio težak, ali pruža razlog za optimizam. A poteškoća – to je takođe i izazov. Ne smije uvijek da bude prepreka”.

Kisindžer naglašava da je čovječanstvo napravilo ogromne pomake. Istina, taj napredak je često dolazio nakon užasnog konflikta, ali rivalstvo između Kine i Amerike može biti drugačije. Istorija pokazuje da, kada se dvije ovakve sile sretnu, normalni ishod je vojni sukob. “Ali ovo nijesu normalne okolnosti zbog obostrano zagarantovanog uništenja i vještačke inteligencije”, tvrdi Kisindžer.

”Mislim da je moguće stvoriti svjetski poredak na osnovu pravila kojima se mogu pridružiti Evropa, Kina i Indija. To je već dobar dio čovječanstva… stoga ako to sagledate sa praktične strane, može se dobro završiti – ili makar se može završiti bez katastrofe”.

To je zadatak za lidere današnjih supersila. “Imanuel Kant je kazao da će mir biti postignut ili kroz ljudsko razumijevanje ili kroz neku katastrofu”, objašnjava Kisindžer. “On je mislio da će se dogoditi kroz razum, ali nije mogao da garantuje. To je manje-više i moje mišljenje”.

Svjetski lideri stoga nose veliku odgovornost. Potrebna im je da budu realni kako bi se suočili sa predstojećim opasnostima, i da uvide da rješenje leži u uspostavljanju ravnoteže između snage njihovih država i uzdržanosti da maksimalno iskoriste ofanzivne moći. “To je izazov bez presedana i velika prilika”, kaže je Kisindžer.

Budućnost čovječanstva zavisi od toga da to urade na pravi način.

Uoči njegovog 100. rođendana Kisindžer dodaje: “U svakom slučaju, ja neću biti tu da to vidim”.

Izvor: Vijesti.me