Jedan od najupečatljivijih primjera kako se siromaštvo pretvara u poslovnu priliku je ekonomija „uradi sam“ u Lagosu. U ovom ogromnom gradu u Nigeriji, između 50 i 70 odsto stanovništva preživljava zahvaljujući sivoj ekonomiji. Grad je poznat i po samoniklom tehnološkom selu Otigba, gdje se godišnje obrne dve milijardi dolara u sumanutoj konkurenciji između samoukih uličnih programera i multinacionalnih korporacija

Prema istraživanju konsultantske kuće „E.T.Kirni“ u svijetu se godišnje zaradi a ne proknjiži više od petine svjetskog bruto domaćeg proizvoda. Siva ekonomija je najveći pokretač gradova u siromašnim zemljama, a sektor „uradi sam“ zadovoljava čak tri četvrtine cjelokupnih potreba u afričkim gradovima.

Među najupečatljivijim primjerima kako neformalna privreda popunjava jaz koji ostavlja država je Lagos, jedan od najmnogoljudnijih gradova na afričkom kontinentu, za koji se prognozira da će do 2040. godine postati najveća metropola na svijetu. Ovaj grad u Nigeriji već sada ima gotovo tri puta više stanovnika nego London, sabijenih na prostoru koji je za trećinu manji od Londona. Ogroman, prenaseljen, bučan, prljav, haotičan, opasan, ali i energičan, Lagos je oličenje nekih od najgorih osobina moderne urbanizacije, ali i nekih od najboljih.

Grad koji je nastao na grupi ostrva postao je ozloglašen po svojim divljim naseljima, kriminalu, korupciji, po užasnoj infrastrukturi i zagušenjima kojima je teško naći konkurenciju u današnjem, prenaseljenom svijetu. Ma koliko zvučalo nevjerovatno, u Lagosu ima deset puta više automobila po kilometru puta nego u Njujorku. Od nepreglednih kolona kamiona koji mile gradskim ulicama punim rupa, gori su samo nepregledni redovi tankera s naftom i teretnih brodova koji čekaju da uplove u gradsku luku Apapi, prepunu napuštenih teretnjaka i olupina.

Na kopnu se dan i noć čuje zvuk privatnih generatora na dizel. To je grad koji se neprekidno širi u močvare i plavne oblasti i zato ne može da obezbijedi svojim stanovnicima stalno napajanje strujom, zdravu vodu za piće niti da se izbori sa oko 10.000 tona otpada koji se napravi svakog dana. Budući najveći grad na svijetu sada je epicentar divljih naselja, ima ih preko dvije stotine i u njima živi dvije trećine njegovih stanovnika. Svi koji dođu u Lagos, prvo što uoče je divovsko plutajuće naselje Makoko, gdje se nazovi skućilo oko 300.000 ljudi u drvenim čatrnjama postavljenim na stubove. Nigerijski pisac Toni Kan, opsuje ovaj grad kao mesoždera, gdje život nije samo svirep, nego je i kratak.

Beskrajni tržni centar bez vlasnika

Zašto onda stanovnici iz ostalih dijelova Nigerije, toliko hrle u Lagos? Zato što je to istovremeno grad bogat naftom, najveći proizvodni i finansijski centar u zemlji, koji ima tri luke i jedan od najvećih međunarodnih aerodroma u Africi. Kroz Lagos protiče čak 70% ukupne trgovine koju Nigerija ostvaruje sa svijetom. Da je Lagos država, bio bi peta najbogatija zemlja u Africi.

Samo ovaj grad generiše više od dvije trećine bruto domaćeg proizvoda Nigerije, a prihod po glavi stanovnika je dvostruko veći od nacionalnog proseka. Pored privrednog uspona, Lagos je postao meka za modnu, muzičku i filmsku industriju. Njegov „Nolivud“ je druga po veličini filmska industrija u svijetu, odmah iza indijskog „Bolivuda“.

Lagos je grad miliona preduzetnika i hiljada malih ekonomija koje bujaju „ispod radara“. Procjenjuje se da između 50 i 70 odsto stanovnika preživljava radeći u sivoj ekonomiji. U ovom gradu ima oko 11 miliona „mikro preduzeća“, među kojima su najupadljiviji ulični prodavci koji prodaju sve živo. To je na prvom mjestu masivna kuhinja usred nezamislive saobraćajne gužve, u kojoj se najviše guraju prodavci mekog agege hleba. On se peče u stotinama malih pekara u jednoj četvrti u Lagosu po kojoj je i dobio ime i distribuira se hiljadama uličnih prodavaca koji salijeću mušterije već od ujutru, čim ove krenu na posao.

Prodavci nose hljebove na glavi, naslagane kao piramida i umotane u celofan, uz kantice sa maslacem i majonezom.
Ipak, najisplativija namirnica na ovoj beskonačnoj pijaci su klipovi kukuruza. Prodavci kukuruza računaju da je početni trošak za ovaj posao manji od 30 dolara za roštilj, postolje, ćumur, posude i kukuruz, a da se može ostvariti zarada od oko četiri dolara za dan. To je nešto malo iznad prosječne dnevnice, ali riječ je o proizvodu za kojim tražnja nikada ne prestaje jer spada među osnovne namirnice u ovom gradu. Sve o ekonomiji prodaje kukuruza, vrlo sažeto opisuje jedna prodavačica:

„Taj posao mi donosi jelo na sto, plaća mi stanarinu i kao udovici mi omogućava da školujem djecu. Nigerijci ne mogu bez kukuruza, pa ne možemo nikada prestati da zarađujemo na njihovoj zavisnosti“.

U ovom tržnom centru bez vlasnika, pored hrane mogu se kupiti telefonske kartice i punjači za mobilni telefon, ali će ulični trgovci iskoristiti svaku priliku da mušteriji utrape i potpuno uvrnute stvari – čiviluke za šešire, igračke na naduvavanje, dušeke za plažu, daske za peglanje, metle, društvene igre… Ovaj preduzetnički mravinjak na prvi pogled djeluje kao košmar, ali u tom haosu vladaju pravila koja su stanovnici sami uspostavili, dovijajući se kako da siromaštvo pretvore u poslovnu priliku.

Samoniklo kompjutersko selo

Jedan od najboljih primera vitalnosti neformalnog sektora u Lagosu je tehnološko selo Otigba, klupko ulica u gradskoj oblasti Ikedži, u blizini aerodroma „Murtala Muhamed“. To je klaustrofobično područje od jednog kvadratnog kilometra, dupke puno nametljivim oglašivačima robe, serviserima, softverskim inženjerima, frilenserima koji rade za IT firme, trgovcima raznih fela i prevarantima.

Ko prvi put zakorači u Otigbu, djelovaće mu kao živahna buvlja pijaca kakvih ima širom Afrike. Ali Otigba je mnogo više od toga. U tom uzavrelom i neuređenom tehnološkom selu, nalazi se najveće tržište elektronskih uređaja u zapadnoj Africi, gdje posluje više od 8.000 velikih i malih preduzeća. Tu za život zarađuje oko 24.000 prodavaca i samoukih programera koji nude na prodaju najnovije pametne telefone, laptopove i prateću opremu, uporedo sa popravljenim ili prerađenim uređajima. Ovi nesvakidašnji IT preduzetnici će mušteriji očas posla popraviti monitor, nadograditi softver, povratiti izgubljene podatke i popraviti matičnu ploču.

Konkurencija je sumanuta, jer se velike tehnološke kompanije nadmeću sa pojedinačnim trgovcima i majstorima, ne bi li ponudile najbolje cijene i ugrabile parče od impresivne dvije milijarde dolara, koliko iznosi godišnji promet na tom tržištu.

Uporedo sa kućercima koji glume poslovnice i uličnim tezgama pod tendama, šepure se otmeni, super moderni izložbeni saloni. Ovdje dolaze kupci ne samo iz Lagosa, već iz čitave Nigerije i Afrike, i žestoko se cenjkaju, bilo da kupuju najnoviji model ajfona ili prastari miš za računar.

Tehnološko selo Otigba niko nije planirao, a još manje je neko mogao da predvidi da će njegov dnevni promet premašiti pet miliona dolara. Devedesetih godina prošlog vijeka to je bila stambena četvrt, koja je iz nekog razloga postala stecište majstora za popravku pisaćih mašina. Oni su se pred kraj decenije „prekvalifikovali“ za popravke u IT industriji. Sa prispijećem Globalnog sistema za mobilne komunikacije (GSM) u Nigeriju 2001. godine, ovo tržište je eksplodiralo.

Multinacionalne kompanije koje su nudile usluge zasnovane na GSM-u nisu mogle da se takmiče sa upornim trgovcima Otigbe, niti sa njegovom samoniklom industrijom popravke i nadograđivanja računarskih uređaja i programa. Zbog toga je malim preduzetnicima u Otigbi uspjelo da visoka tehnologija u Lagosu ostane posao koji se odvija na ulicama i pijacama, a ne u multinacionalnim korporacijama.

Iako je selo neregulisano, ono ima svoja zanatska i trgovačka udruženja, internu upravu, pa čak i sopstveni obrazovni sistem. Ulična IT industrija funkcioniše na međusobnoj saradnji, u kojoj se podrazumijeva da iskusniji preduzetnici uzimaju učenike. Kada ovi mladi muškarci i žene „diplomiraju“, započinju sopstveni posao i potom i sami uzimaju učenike kojima će preneti svoje znanje.

Izvor:Piše: Luka Stanojević, Biznis i finansije oktobarski broj 202