U vođenjem stečaja preduzeću “Vektra nord”, koje je u vlasništvu grupe biznismena Dragana Brkovića, trideset Kolašinca još formalno zaposlenih u toj firmi, dovedeno je do toga da ne mogu do zarađenog i povezivanja staža. Prema obrazloženju Privrednog suda, preduzeće nema imovinu pa je malo vjerovatno da će radnici uspjeti da dobiju i dio od 36 zarada koliko im je do ljeta 2015. godine dugovao poslodavac, ali i ostali povjerioci. Radnicima staž nije uplaćivan od 2010. godine.
Prema nezvaničnim informacijama “Vijesti”, zemljište na kojem su proizvodni pogoni Brkovićevog preduzeća su još vlasništvo “Impregnacije” u stečaju. Imovinu tog preduzeća 2007. godine kupila je kompanija “Vektra Montenegro” i sa njim osnovala “Vektra nord”. Zbog čega zemljište nikada nije uknjiženo na novog vlasnika nije jasno, ali bivši radnici “Impregnacije” tvrde da u Privrednom sudu ne postoje dokazi da je Brković ikada uplatio ni eura više od depozita za javno nedmetanje od oko 300.000 eura iako je koristio imovinu te kompanije.
Stečajna uprava je provjerila i u posljednjih šest godina se na ovu kompaniju nije vodila nikakva imovina. Prema zakonu o stečaju upravnik može da osporava ugovore i druge pravne radnje nastale u periodu najduže tri godine prije uvođenja stečaja.
Prema kupoprodajnom ugovoru, “Impregnacija” je Vektri prodata za oko 2,83 milona eura. U aneksu ugovora između stečajne uprave “Impregnacije” i “Vektre Montenegro” iz avgusta 2008. godine, piše da je kupoprodajna cijena umanjena za 1,07 miliona eura, u skladu sa zaključkom Vlade od 28. decembra 2007. godine.
“Vektra nord”, sada zvanično u stečaju od 15. novembra, duguje 478.000 za poreze, dok je dug po blokadi računa, koja traje skoro četiri godine, 950.000 eura. “Vektra nord” je 2013. godine dobila kredit od pola miliona eura od državnog Investicionog fonda, a založena je bila privatna kuća porodice Brković u Podgorici od 800 kvadrata.
Radnici u pogone fabrike nijesu ušli od ljeta 2015. godine, kada su poslati kući obavještenjem o kolektivnom odmoru “zbog nedostatka sirovina”. Navodno, iz istog razloga odmor im je produžavan obavještenjima još nekoliko puta, a nakon toga nijesu mogli stupiti u kontakt ni sa vlasnikom preduzeća, niti sa mandžmentom.Tužili su poslodavce i dobili pravosnažne presude u svoju korist. No, nije bilo načina da se izvrše presude niti su tokom minule tri godine uspjeli da naplate ni dio svojih potraživanje. Zbog toga su nekoliko puta protestovali i okupljali se ispred zaključane kapije preduzeća apelujući na Vladu i nadležna ministrstva da povedu računa o njihovoj sudbini.
Ispred kapije “Vektre nord” okupljali su se više puta i bivši radnici “Impregnacije”. Oni godinama pokušavaju da nadležnim predoče svoje sumnje da je u privatizaciji te firme bilo koruptivnih elementa.
Kako su saopštavali novinarima, u pogonima i krugu nakadašnje “Impregnacije” nakon privatizacije je gotovo sve ili rasprodato ili porušeno. Zbog toga su izrazili sumnju da cilj “Vektre” nije bio pokretanje proizvodnje, iako su najavljivali investiciju od šest miona eura.
Oko 30 radnika je otpušteno kao tehnološki višak pri privatizaciji preduzeća, ali ni poslije više od 10 godina nijesu im isplaćene otpremnine, odnosno nije završen socijalni program. Dio otpuštenih radnika je i sada na evidenciji Zavoda za zapošljavanje, a neki su uspjeli da se penzionišu. Otpušeni do sada nijesu uspjeli ni na sudu da se izbore za svoja prava. Tvrde da advokati mahom odustaju kad shvate da treba da ih zastupaju u sporu protiv Brkovića. “Impregnacija” je jedno od nekoliko kolašinskih, nekad uspješnih preduzeća, koje je nakon privatizacije uništeno, a radnici ostavljeni da se godinama bezuspješno pred sudovima i obilazeći ministarstva bore za prava.
Nekada bila uspješna jugoslovenska kompanija
Osnivanje “Impregnacije” označilo je kraj moratorijuma na investiciona ulaganja u Kolašin, sredinom prošlog vijeka, zbog planova o potapanju grada, odnosno planova o prevođenju Tare u Moraču i gradnje hidroelektrane (HE) “Koštanica”.
“Impregnacija” je građena od 1958. do 1962. godine. Bila je to fabrika za proizvodnju i hemijsku zaštitu željezničkih pragova, skretničke građe i TT stubova za elektrodistribuciju. Bila je jedina fabrika te tehnologije u Crnoj Gori, a peta u bivšoj Jugoslaviji, kapaciteta 12.000 kubika drvnog asortimana i sa 140-160 zaposlenih. Po kvalitetu svojih proizvoda, dohotku i broju zaposlenih bila je značajan subjekt kolašinske privrede. Za kvalitete proizvodnog asortimana, atestiranog od Direkcije jugoslovenskih željeznica, dobijala je priznanja, pohvale i plakete. To joj je otvaralo jugoslovensko tržište.
(Vijesti)
