Donedavno pouzdane finansijske putanje za generaciju zed postale su neuvjerljive. Stalan posao, vlasništvo nad nekretninama, siguran put do penzije, za njih su mnogo teže dostižni. Osjećaj da su tradicionalni ekonomski modeli na neki način obesmišljeni oblikovao je među mlađim generacijama drugačiji odnos prema novcu i stav “Ako je sistem neizvjestan, zašto igrati po pravilima koja više ne garantuju pozitivan ishod”. Posljedica toga je pojava koja je u ekonomiji dobila naziv finansijski nihilizam – praksa odustajanja od ideje da postoje pouzdani obrasci koji vode ka ekonomskoj sigurnosti. Umjesto toga, sve je više onih koji biraju brze i rizične puteve, ne zato što vjeruju da su bolji, već zato što im se čine kao jedini preostali.

Za razliku od prethodnih generacija, mladi danas sve češće ulažu u visokorizične instrumente poput kriptovaluta ili tzv. “meme” akcija (dionice kompanija koje naglo dobiju popularnost i rast cijene prvenstveno zbog pažnje na društvenim mrežama, forumima), dok tradicionalni oblici ulaganja ostaju po strani. Prema analizama Svjetskog ekonomskog foruma, značajan dio generacije zed drži veliki udio svoje imovine u takvim instrumentima, izvan domašaja klasičnih monetarnih mehanizama, utičući tako na čitav ekonomski sistem.

Prognoze Bank of America predviđaju da će generacija zed do 2035. godine biti najveća i najbogatija u istoriji, i samim tim definisati pojam savremenog potrošača, bilo da se radi o promjenama u načinu ishrane, smanjenju konzumiranja alkohola ili odnosu prema štednji i kupovini nekretnina. Predviđa se da će ova generacija činiti 30 odsto svjetske populacije, a njihovi prihodi bi u narednih pet godina mogli dostići 36 biliona dolara, odnosno čak 74 biliona dolara do 2040. godine.

Međutim, ovo je i generacija koja bilježi rast potrošnje u odnosu na prosječnog potrošača. U odnosu na 2024. godinu kada je njihova globalna potrošnja iznosila 2,7 biliona, do 2030. ona bi mogla dostići 12,6 biliona dolara. U oblastima poput zabave i putovanja, prema podacima Bank of America, njihov rast potrošnje je posebno izražen, sa povećanjem od 25,5 odsto na godišnjem nivou. Podaci koji dodatno zabrinjavaju pokazuju da generacija zed, i pored višeg prosječnog nivoa obrazovanja u odnosu na prethodne generacije, sve teže pronalazi i zadržava zaposlenje. Nezaposlenost među novim učesnicima na tržištu porasla je za više od devet odsto na godišnjem nivou u 2025. Sve to otvara velike rizike po cjelokupnu svjetsku ekonomiju na kakvu smo navikli.

U vremenu koje ne garantuje posao ni sa fakultetskom diplomom, mladi se okreću drugim opcijama ne bi li pronašli rješenje ka sigurnom finansijskom putu. Na to za NIN ukazuje i Miloš Erić, profesor iz oblasti ekonomije na Fakultetu za ekonomiju, finansije i administraciju (FEFA).

“Kada najveći dio tržišta rada poručuje mladima da samo jedan uzak skup zanimanja vodi ka finansijskoj sigurnosti, do juče je to bio IT, a šta će biti sjutra – vidjećemo, logično je da ostatak generacije traži alternativne putanje. Neki odlaze u inostranstvo, neki mijenjaju struku žaleći zbog svog izbora studija, a neki prihvataju posao koji nema veze sa njihovim obrazovanjem, pa onda drugim sredstvima – uključujući i špekulativna ulaganja – pokušavaju da nadoknade ono što plata ne može da im pruži”, kaže Erić. Ipak, kako dodaje, previdjamo da «posao u struci» danas ne znači isto što je značilo prije dvadeset godina.

“Mnoge karijere nijesu linearne i obuhvataju više dimenzija i više različitih struka. Za puno njih kod nas nema studijskih programa, pa neko ko završi ekonomiju, ode na master na prava, da bi onda stekao još jedan master iz kulturne politike. Teško da možemo naći osobu čija je struka posao koji obuhvata ove tri dimenzije, a većina modernih poslova je upravo takva, i ne ograničava se na formalno propisane granice između zanimanja”, kaže Erić.

Alternativni putevi

Tradicionalne vidove finansijskih investiranja, koji su bili najčešće zastupljeni na tržištima, mladi danas sve manje i manje koriste, kaže za NIN Aleksa Dokić sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu.

“Mladi danas jednostavno pribjegavaju nekim drugim vidovima investiranja koja bi se možda u nekim okolnostima mogla podvesti kao hazarderska ili sklona nekim višim stopama rizika ili se, jednostavno, uopšte ograđuju kada je u pitanju investiranje, tj. uopšte ne žele da ulaze u investicione aktivnosti, već zapravo novac troše i plasiraju na neke kratkoročne stvari. Jednostavno, gubi se ta neka dugoročna finansijsko-planska perspektiva koja je bila karakteristična za dosadašnje ekonomsko rezonovanje većine stanovništva”, kaže Dokić.

Kupovina prve nekretnine decenijama je bila simbolički ulazak u srednju klasu, i sada je taj ulaz zatvoren, posebno u razvijenim zemljama, kaže profesor Miloš Erić i dodaje da je u takvim zemljama upravo nedostupnost stambenog prostora postala primarni šok koji je pokrenuo razgovor o finansijskom nihilizmu.

Prema izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma, godine 1990. prosječna cijena kuće u Americi bila je 3,2 puta veća od prosječnog godišnjeg prihoda domaćinstva. Danas je pet puta veća od prosječnog prihoda, a za osobu starosti 20-34 godine, gotovo je osam puta veća od njihove godišnje plate. Kada je riječ o situaciji kod nas, Erić ističe da veoma mali broj ljudi može priuštiti kupovinu nekretnine od plate.

“Stan od 250.000 eura, što je danas dovoljno tek za prosječan stan od 70 kvadrata u Beogradu – i svakako ne za novogradnju, košta skoro 30 medijalnih godišnjih zarada u državi. U Americi, gdje je rast cijena bio i inspiracija za globalnu zabrinutost o nedostupnosti nekretnina, potrebno je oko šest godišnjih zarada. Dok je u svijetu sve teže kupiti nekretninu, kod nas je to praktično nemoguće ostvariti samo od plate”, rekao je Erić.

Međutim, on dodaje da je kod nas malo drugačija situacija kada je u pitanju odluka o kupovini nekretnine. Naime, kako navodi, u Srbiji se mladi iseljavaju iz porodičnog doma više od 10 godina kasnije u odnosu na svoje vršnjake u SAD, i to nije pitanje novca, već kulture i tradicije – koju dijelimo, primjera radi, sa Italijom i Španijom. Sa druge strane, dodaje Erić, procenat nekretnina u vlasništvu je mnogo viši u Srbiji nego u zemljama poput SAD, te samim tim kupovina nekretnine nije ta vrsta “ulaznice” u svijet odraslih i finansijski samostalnih.

“Zato kada u Srbiji govorimo o finansijskom nihilizmu mladih, cijena nekretnina jeste faktor, ali je ona prije simptom nego uzrok. Nekretnina kod nas mora da obavlja funkcije koje bi u normalnoj ekonomiji obavljala tri različita tržišta – stambeno, tržište kapitala i sistem dugoročne štednje. Kada se sva tri pritiska koncentrišu na jednu tačku, neminovno je da ona postane cjenovno nedostupna. Prema tome, rast cijena nekretnina dijelom je i posljedica tih nedostajućih alternativa”, kaže Erić.

Kada je riječ o platama u Srbiji, prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, prosječna neto plata u januaru ove godine iznosila je 118.429 dinara, a medijalna plata (iznos ispod koga su zarade 50 odsto svih zaposlenih u zemlji) iznosila je 92.671 dinara. To, prema riječima Dokića, znači da manji dio stanovništva generiše natprosječno puno novca, tj. zarađuje atipično mnogo para u odnosu na ostatak stanovništva, zbog čega je prosjek veći od medijalne zarade u zemlji.

“Ovo, naravno, prouzrokuje neko nezadovoljstvo kod mladih i, da kažemo, i razočaranje, zbog ograničene kreditne sposobnosti. Takođe, potpuno je limitirana mogućnost za bilo kakav vid akumulacije finansijskih sredstava ili štednje, jer, ako je vama vrijednost prosječne potrošačke korpe jednog domaćinstva negdje oko 140.000 dinara, naravno da imate jako ograničena sredstva na raspolaganju nakon što podmirite svoje osnovne potrebe. Sa druge strane, tržište nekretnina se jako čudno ponaša, tako da svi ti momenti doprinose stvaranju te jedne jako loše atmosfere, koja se, naravno, poslije preliva i na sve ostale djelove društva”, kaže Dokić.

Kako kaže, finansijski nihilizam zapravo je izazov, a trenutna situacija, odnosno ovaj najnoviji trend kod mladih, samo je reakcija na realna dešavanja.

“Generalno u ekonomiji i na tržištima, sve je, da kažemo, posljedica akcije i reakcije. Prvo cijene nekretnina, drugo atipično visoke stope inflacije, zatim kompromitovanje životnog standarda u odnosu na platežnu sposobnost, kod mladih je napravilo jednu da kažem nespremnost da igraju po postojećim pravilima tržišne igre. Oni su jednostavno konstatovali da, kako se to često kaže, igra je okrenuta protiv njih, tj. da ovo što se dešava na tržištu nije dobro za njih. Digli su ruke od toga da budu vlasnici nekretnina, nijesu uopšte toliko vezani za konkretno radno mjesto kao što je to slučaj sa prethodnim generacijama, dakle, mnogo su spremniji da mijenjaju i radna mjesta i atmosferu i sve, tako da su to predispozicije koje su dovele do toga da je došlo automatski i do promjene ponašanja mladih kada je u pitanju raspolaganje sredstvima i investiranje, tj. ulaganje”, kaže Dokić.

Erić za NIN ističe da je ono što nazivamo finansijskim nihilizmom zapravo u očima novih generacija nešto mnogo jednostavnije i mnogo opasnije – to je gubitak povjerenja.

“Kupovina neke nove i potpuno nepoznate kriptovalute nije rezultat nečije procjene da će to rezultirati sigurnim, visokim prinosom. To je posljedica vrlo racionalnog zaključka – da klasičan način ulaganja i napredovanja u karijeri ionako neće donijeti ono što je ljudima potrebno. Samim tim, mogu i da rizikuju, jer nemaju šta da izgube. Taj nedostatak povjerenja je najveći problem, jer se bankarski sistemi kakve poznajemo vjekovima unazad, pa čak i sam novac, baziraju na povjerenju, a ne na njihovoj intrinzičkoj vrijednosti”, rekao je Erić.

Opasnosti finansijskog nihilizma

Promjena investicionog ponašanja kod generacije zed i okretanje kriptovalutama i drugim sličnim investicijama, prema procjenama stručnjaka, imaće posljedice po efikasnost monetarnih politika centralnih banaka, na šta za NIN ukazuje i Dokić.

“Što je intenzivnije investiranje u finansijska sredstva koja su van državne kontrole, tj. koje nijesu pod jurisdikcijom narodnih banaka, automatski umanjujete djelokrug i efikasnost monetarne politike”, rekao je Dokić.

Kako za NIN ističe Erić, monetarna politika funkcioniše kroz bankarski sistem – centralna banka mijenja referentnu kamatnu stopu, poslovne banke prilagođavaju svoje kamate na kredite i depozite, što onda mijenja ponašanje građana i firmi u pogledu štednje, potrošnje i investiranja. Taj mehanizam, kako kaže, predviđa da je novac «unutar sistema».

“Kada značajan dio štednje izlazi iz banaka i odlazi u kriptovalute ili spekulativna tržišta, taj transmisioni kanal postaje slabiji. Centralna banka može podići kamate koliko god želi, ali oni koji su uložili svoj novac u kriptovalute te signale praktično ne osjećaju. Kod nas je ta priča dodatno zakomplikovana. Srbija već decenijama živi sa visokim stepenom evroizacije – više od 90 odsto štednje u bankama je u eurima, a mnogi je drže i van banaka. NBS u takvom okruženju ima suženi manevarski prostor jer dobijamo situaciju u kojoj centralna banka kontroliše sve manji dio realne monetarne mase kojom se građani zaista služe”, rekao je Erić.

On je dodao da Beogradska berza ima simboličan promet – fondova je malo, a domaće firme se finansiraju gotovo isključivo iz bankarskih kredita i sopstvenih sredstava.

“U takvom ambijentu, svaki euro koji napusti sistem i ode u kriptoaktivu je euro koji nikada neće biti dostupan domaćem startapu ili infrastrukturnom projektu. To nije samo problem pojedinca, to je strukturni problem ekonomije koja pokušava da razvije sopstveno tržište kapitala, a paralelno gubi i ono malo dubine koju je imala”, rekao je Erić.

Druga bitna posljedica je, kako kaže, generacijska i možda najteže reverzibilna.

“Jednom kada generacija razvije investicione navike izvan institucionalnog okvira, ta navika ne nestaje kada se ekonomska situacija popravi. Ljudi koji su dvadeset godina ignorisali domaću berzu, lokalne investicione i penzione fondove rijetko se vraćaju u te institucije u pedesetim godinama. Baš kao i svi oni koji se sjećaju devedesetih i kojima stoji znak jednakosti između štednje u banci i spaljivanja novca. To sve znači da se slabljenje tržišta kapitala, teško pogođenog hiperinflacijom, ne događa u jednom ciklusu, već se nasljeđuje”, kaže Erić.

Erić za NIN ističe da vidi više pravaca kuda bismo mogli da idemo kada je u pitanju rješavanje ovog problema, ali prije svega nam je potrebno znanje. Finansijska pismenost se, kako navodi, često zanemaruje i svodimo je na to da poznajemo nekoliko ključnih termina.

“Zatim, nedostaju nam ozbiljniji poreski podsticaji za dugoročna ulaganja. Napravljen je korak sa poreskim kreditom za ulaganja u alternativne investicione fondove, ali on je dostupan samo obveznicima godišnjeg poreza na dohodak građana, odnosno samo onima sa najvišim primanjima”, rekao je.

Dokić ističe da je neophodno i da se državne investicije i institucije prilagođavaju realnosti, i ne samo državne, nego sve finansijske institucije, banke, osiguravajuća društva i slično.

“Treba jednostavno da počnu da razmišljaju o tome kako se prave specifični, personalizovani paketi, ponude za mlade, da pokušaju da shvate šta je to što njih zanima, da svoj portfolio prilagode njima i mislim da zato finansijski nihilizam nije problem, već trend. A trend je problem samo ako ne umijete da mu se prilagodite. U današnje vrijeme ćete imati veliki broj i kompanija i ljudi koji će fenomenalno profitirati iz svega ovoga. Kada ovaj aktivni trend uparite sa razvojem vještačke inteligencije, sve projekcije vam kažu da ćemo mi u narednih deset godina biti svjedoci stvaranja najvećeg broja milionera u istoriji planete. Mladi će imati nove jedinstvene načine da izađu iz tih nekih tradicionalnih okvira i da počnu da plasiraju svoje ideje i način razmišljanja na tržište i to će im donijeti mnogo veće prinose nego neki klasični finansijski instrumenti”, rekao je Dokić.

Izvor: Nin.rs