Prije nekoliko godina, u jednom članku Roberta Vajnera sa Univerziteta Džordž Vašington, govorilo se o tržištu fjučersa na naftu. To tržište bilo je aktivno u Pensilvaniji u prvim godinama razvoja naftne industrije. Trgovci bi se okupljali oko telegrafskog uređaja i reagovali na svaku vijest o uspješnom naftnom izvoru ili o bušotini čiji je učinak opadao. U posljednje vrijeme imam utisak da je situacija slična. Jedina razlika je u tome što ljudi sada reaguju na objave predsjednika SAD na društvenim mrežama. I to po pravilu: „kupuj nakon agresivnog tvita, prodaj nakon pomirljivog“.

Sada će cijene vjerovatno oscilirati u zavisnosti od izvještaja o prolasku tankera kroz moreuze. To će se tumačiti kao pokazatelj toga koliko brzo se brodski transport vraća na nivoe prije rata. Mnogi smatraju da će oporavak biti spor. Razlozi su sljedeći:

mine moraju biti uklonjene;
brodari mogu biti nevoljni da „testiraju vode“ (figurativno rečeno);
postoji mogućnost da Izrael i Hezbolah nastave sukob, što bi moglo da natjera Iran da pauzira svoje „otvaranje“.

Dogovor bi lako mogao da propadne

Prije svega, postoji velika mogućnost da sporazum propadne. U tom slučaju bi cijene nafte mogle naglo da porastu. Upozorenja industrije o niskim i opadajućim zalihama treba shvatiti ozbiljno, iako su napori da se ublaže posljedice zatvaranja moreuza odložili, ali ne i uklonili, trenutak suočavanja sa problemom. Neslaganja oko uslova sporazuma ili nastavak borbi u Libanu mogli bi da odlože njegovo potpisivanje i/ili sprovođenje.

Međutim, pod pretpostavkom da sporazum bude potpisan i da u početku djeluje kao da se poštuje, cijene bi trebalo da ostanu relativno niske, ali će i dalje reagovati na sve poteškoće koje tankeri budu imali prilikom izlaska iz Persijskog zaliva.

Brodovi bi u početku mogli da izlaze veoma sporo, što bi podiglo cijene. Čak i manji napadi na brodove, koje bi eventualno mogli da izvedu odmetnuti elementi Iranske revolucionarne garde (IRGC) u Iranu, mogli bi da smanje broj prevoznika spremnih da rizikuju prolazak. Naročito ako prvi pokušaji tranzita ne budu uspješni. S druge strane, rani uspjesi bi ohrabrili druge brodare i olakšali ignorisanje kasnijih sporadičnih napada. Time bi cijene nafte ostale umjerene.

Saobraćaj kroz moreuz bi mogao da bude usporen

Uklanjanje podvodnih mina usporilo bi ponovno otvaranje moreuza, ali izgleda da je značaj tog problema prenaglašen. Postoje navodi da su Iranci postavili veliki broj mina, a kruže i glasine da su SAD neke od njih uklonile. Ipak, ključna činjenica je da nijedan od više od stotinu brodova koji su prošli tim putem nije sa sigurnošću naišao na minu. Čini se da su neka plovila oštećena bespilotnim podvodnim vozilima. Ako je to zaista slučaj, onda mine ne moraju nužno biti uklonjene da bi se tranzit nastavio. Dovoljno je da Iranci obustave aktivne napade.

Takođe, nema sumnje da bi saobraćaj kroz moreuz mogao biti usporen ako previše brodova krene istovremeno ka izlazu. To u početku nije vjerovatno, ali zagušenje bi moglo da odloži povratak na predratni nivo tranzita. Sva nafta koja je sada zarobljena u Zalivu neće izaći odjednom. To će se desiti u rastućim količinama. Pitanje je da li će i kada tokovi značajno premašiti predratne nivoe ostaje otvoreno i to će odrediti koliko brzo će se zalihe širom svijeta ponovo popuniti. Međutim, vrijeme plovidbe bi trebalo da se skrati kako se zapadnoatlantska nafta u Aziji zamjenjuje bližom naftom iz Zaliva.

Tržište nafte se neće vratiti u ravnotežu prije narednog kvartala

Ja sam optimističniji od mnogih u pogledu sposobnosti proizvođača da vrate snabdijevanje na predratni nivo prije nego kasnije. Spoljni analitičari često preuveličavaju inženjerske izazove i potcjenjuju sposobnost inženjera da ih prevaziđu. Ipak, čak i ako dođe do početnog naleta nafte iz Zaliva dok tankeri napuštaju luke i dok se kopnena skladišta pune brodovima koji ulaze, globalno tržište nafte se neće nužno vratiti u ravnotežu prije narednog kvartala, a kamoli obnoviti zalihe.

To djelimično zavisi od toga da li će iranska nafta sada biti puštena u promet, što izgleda da je dogovoreno ako su izvještaji tačni. Iran ima velike količine nafte u skladištima koje bi mogle da ublaže globalnu oskudicu i trebalo bi da može da dostigne predratne nivoe proizvodnje i izvoza u kratkom roku. Neki vjeruju da su zatvorili naftna polja i da treba očekivati kašnjenja u obnovi proizvodnje. Drugi tvrde da su nastavili da proizvode za skladištenje, što znači da ne bi trebalo očekivati kašnjenja. Narednih nekoliko nedjelja bi trebalo da razjasni ovu dilemu.

Iako će obnavljanje zaliha biti sporo, barem tokom ostatka ljeta, one ne moraju da dostignu predratne nivoe koji su bili prilično visoki – iako je veliki dio toga bila sankcionisana nafta koja se nalazila na tankerima. Zalihe su i dalje iznad postpandemijskih nivoa; državne rezerve će morati da se obnavljaju, ali se pretpostavlja da će to biti odloženo dok ponuda ponovo ne uđe u suficit, pod pretpostavkom ekonomski racionalnog ponašanja vlada, naravno.

Kako cijene reaguju na naftne zalihe

Takođe, postoji velika razlika u tome kako cijene reaguju na zalihe: da li je važniji trend ili nivo? Drugim riječima, niske zalihe koje su u porastu mogu biti „medvjeđi“ signal, odnosno signal pada cijena, posebno ako postoje indikacije da će se taj rast nastaviti. To bi bio scenario u narednim mjesecima ako moreuz ostane otvoren. Ipak, niske ali rastuće zalihe možda neće gurati cijene naviše, ali bi trebalo da im drže određeni „pod“ sve dok se ponovo ne uspostavi obilje, što je još mjesecima daleko.

Na kraju, kada se analiziraju kretanja cijena nafte, važno je imati na umu da ih ne pokreću fundamentalni faktori sami po sebi, već očekivanja trgovaca. Očekivanja su pod uticajem fundamentalnih faktora, ali u ovom slučaju, ako trgovci vjeruju da će sporazum opstati i da će moreuz ostati otvoren, oni će pratiti svaki signal koji ukazuje na to koliko nafte zaista teče, odnosno podatke u skoro realnom vremenu, ali i koliko će je vjerovatno tek biti. Nestabilan sporazum ili oprezni brodari mogli bi ponovo da poguraju cijene naviše. S druge strane, ako brodari generalno potvrde da su dovoljno sigurni u bezbjednost svojih brodova, cijene se možda neće ni pomjerati.

Zbog toga će cijene nafte vjerovatno ostati veoma nestabilne, reagujući na svaku izjavu iz Teherana i Vašingtona, na pritužbe o poštovanju ili nepoštovanju dogovora, na vojne poteze u Libanu sa bilo koje strane, izvještaje o napadima ili prijetnjama tankerima u moreuzu, ali posebno na podatke o količini nafte koja se proizvodi u Zalivu i broju tankera koji ga napuštaju. Vidimo određeni pomak ka stabilizaciji, ali još nijesmo van opasnosti.

(Izvor: Forbes)