Za napredne poznavaoce ekonomije, pod merkantilizmom se podrazumijeva ne posebna koherentna ekonomska teorija već pravci upravljanja državom i njenim razvojem prisutni u Evropi od 15. a naročito u 16. i 17. vijeku, a odnosi se na rješavanje praktičnih pitanja o tome kako regulisati ekonomsku aktivnost, kako bi se povećala količina novca u zemlji. Merkantilizam su podsticalji tadašnji kraljevi i njihovi kancelari, koji su najčešće bili polovično obrazovani, a svakako im je falilo da umiju da holistički sagledaju problem. Merkantilizam je dakle teorija da ukoliko država ima više novca ona je bogatija.

Ovako bi izgledale neke mjere merkantilističkog pravca razmišljanja:

• Neka zemlja treba da svim sredstvima podstiče izvoz, a destimuliše uvoz kada god može; treba formirati državne trgovinske korporacije, sa stanim zemljama sklapati trgovinske ugovore o privilegovanom položaju, otvarati trgovinska predstavništva i sl; carine treba da budu veoma visoke na finalne uvozne proizvode, a niske na uvoz sirovina; radi ograničavanja uvoza treba koristiti i uvozne kvote i dozvole, manipulisati kursom stranog novca itd…
• Konkretna zemlja treba da postigne ekonomsku dovoljnost, pa u tome cilj treba podizati domaću proizvodnju povlasticama i podsticajima raznih vrsta; država treba da obezbijedi kapital za nove proizvodnje, država treba da zabrani izvoz napredne opreme i alata, kako bi spriječila druge zemlje da razviju proizvodnju i postanu trgovinski konkurenti.
• Vojna i mornarička moć zemlje trebalo je da obezbijedi inostrana tržišta, ali i da obezbedi domaće tržište od inostrane konkurencije kroz administrativna ograničenja koje će država primjenjivati prema stranim prevoznicima.
• Treće zemlje treba da budu izvor jeftinih sirovina i potrošači finalnih proizvoda.

Djeluju li Vam pobrojane mjere poznato? Mislim da da.

Danas moderna ekonomska teorija, pa čak i ona iz 18. i  19. vijeka smatra da je merkantilizam bio zasnovan na potpuno pogrešnim shvatanjima.

Osnovna greška merkantilizma je da je moć zemlje zasnovana na količini novca koju posjeduje neka zemlja. Tako bi u današnjim mjerilima merkantilistički bogata zemlja bila SAD, iako je i najzaduženija zemlja. Da ne dužimo o samom merkantilizmu – prvi njegov veliki kritičar bio je Dejvid Hjum, koji je s pravom govorio da gomilanje novca u jednoj zemlji neminovno dovodi do povećanja cijena (da li vam ovo djeluje poznato) – a onda do rasta uvoza i odliva novca.

Tvorac moderne ekonomije Adam Smit, u knjizi Bogatstvo naroda (1776), pokazao da je trgovina, i ekonomska kooperacija uopšte, aktivnost koja svima donosi dobitak. Pokazao je, takođe, da podjela rada donosi povećanje efikasnosti proizvodnje, a naličje podjele rada je trgovina. Stoga, nije dobro trgovini postavljati ograničenja i regulaciju kako su to činili merkantilisti.

Smit, Hjum i ostali pripadnici klasične ekonomije tvrdili su da bogatstvo zemlje ne leži u količini novca, već u količini proizvodnih resursa (zemljište, rad, kapital itd) i na njihovom efikasnom korišćenju.

• Dolaskom Trampa, u ekonomskim relacijama na globalnom nivou cio svijet se nalazi u iščekivanju carina koje on uvodi ili namjerava da uvede. Meksiko i Kanada su privremeno odahnuli za 30 dana. Kini su uvedene ipak minimalne carine od 10% , a kao što smo i najavljivali, Evropa, a i mi zajedno sa njom, čekamo američke merkantilne mjere, dok se posljedice i same najave već osjećaju.

Carine prema najbližim susjedima djeluju začuđujuće, obzirom da SAD imaju sporazum o slobodnoj trgovini sa Meksikom i Kanadom, pa dakle možemo reći da su sami ukinuli ovaj sporazum. Nadamo se da carinskog rata neće ipak biti …

Carine u ovakvom obliku intervencionizma, poosljednji put istorijski imamo u trgovinskom ratu Srbije i Austrougarske 1906, godine iz kojeg je Srbija izašla kao pobjednik, dok je u Austrougarskoj cijena određenih roba porasla.

Gledano iz SAD, Kina je najveći izazivač

U posljednjih nekoliko decenija imali smo jake ekonomske konkurente koji su se pojavili na međunarodnoj sceni, a ti ekonomski konkurenti su se pokazali da su konkurentniji u proizvodnji, u zauzimanju međunarodnog tržišta, a sada postaju i politički i vojni konkurenti.

U ovom kontekstu imali smo i jasne izjave američkih zvaničnika da je Kina najveći izazivač, odnosno prijetnja američkoj ekonomsko-političkoj, uslovno rečeno, dominaciji u svijetu (ako zaista postoji).

Usko gledano vojna i politička ali i ekonomska dominacija SAD postoji samo prema svojim „saveznicima“. Na udaru su se prvih nedjelja nove administracije našle prvo Kolumbija, pa sada Kanada i Meksiko, a uskoro očekujemo i atak na EU.

Što se tiče carina prema Kini koje su uvedene u visini 10% na uvozne robe i to ne sve, smatram da se radi o jednom probnom balonu, tj. ispituje se kako će Kina reagovati.

Ako stvari gledamo sa strane, možemo postaviti još jedno pitanje: Da li su zavisnije SAD od Kine, ili Kina od SAD. Odgovor na ovo pitanje je prilično kompleksan i višeznačan, ipak bez lažne skromnosti možemo konstatovati blagu prednost Kine.

Ako se sjetimo 2019. godine, kada je počeo trgovinski rat između Vašingtona i Pekinga, tada su uvedene carine na uvoz osnovnih industrijskih metala iz Kine, ali i iz drugih djelova svijeta, što je kasnije dovelo do uvođenja i kvota na uvoz čelika (čime je donekle bila pogođena Srbija, a koje i dalje traju, mimo sporazuma o slobodnoj trgovini).

Ovakvi postupci ne da će osnažiti Vašington, već mislim sasvim suprotno. Naime, ukoliko je Trampov cilj da jedan dio uvoznih roba supstituiše domaćom proizvodnjom, cilj je sasvim legitiman;  međutim sam proces ne može da se izvede preko noći, a teško i tokom čitavog njegovog mandata. Ipak, da nije moguć – moguć je.

Sa druge strane uvođenje merkantilističkih carina bitno smanjuje potencijal privrednog rasta na globalnom nivou, lanci snabdijevanja su ugroženi praktično posljednjih pet godina i upravo zbog te ugroženosti mnogi ekonomski centri hoće da imaju kraće lance snabdijevanja, da bi bili pouzdaniji, što će biti teško – ako se zna da resursi stižu sa udaljenih tržišta, gdje su obično i njihovi politički konkurenti.

Kineska vlada saopštila je da će uvesti carine od 15 % na ugalj i tečni prirodni gas, kao i 10 odsto na sirovu naftu, poljoprivredne mašine i veća vozila. Ako pogledamo strukturu kineskog uvoza vidimo da su sirovine dobar dio njihovog uvoza iz SAD, što kratkoročno znači pad prodaje američke nafte i LNG a na kojima je zasnovana strategija razvoja koju je Tramp najavio na inauguraciji. Supstitucija velikih kamiona i radnih mašina takođe postoji u Kini, zahvaljujući izmještanju pogona Volva, Mercedesa i drugih.

“Američko jednostrano povećanje carina ozbiljno krši pravila Svjetske trgovinske organizacije. Ne samo da ne pomaže u rješavanju sopstvenih problema, već škodi i normalnoj ekonomskoj i trgovinskoj saradnji između Kine i SAD“, navodi se u saopštenju kineske vlade.

• Dugoročno, uvođenje carina kako Kini tako i SAD nikako ne ide u korist, iz razloga koje je naveo naprijed citirani Adam Smit.

U današnjoj najavi uvođenja sankcija Kini, imamo i jednu izjavu Donalda Trampa da ipak planira da razgovara sa kineskim predsednikom Si Đinpingom u narednih nekoliko dana.

Možda i najveći udar prema SAD-u, je najava kineske Državne uprava za regulaciju tržišta koja je saopštila da istražuje Gugl pod sumnjom da kompanija krši antimonopolske zakone. Iako u najavi nijesu pomenute nikakve carine, ova objava data je ubrzo poslije najavljenog stupanja na sangu Trampove carine od 10 odsto na kinesku robu.

Pitanje svih pitanja je – prijeti li globalna inflacija?

Rastom carina svakako rašće i cijene carinjenih roba.

Poslednji podaci iz eurozone, koju pokriva Evropska centralna banka, pokazuju da je rast inflacije 2,5 odsto, iako je njihov cilj dva odsto.

Zbog izražene globalne nestabilnosti i zbog carina i zbog drugih uzroka, koja se odražava na cijene energenata, osnovnih industrijskih metala i prehrambenih proizvoda, jer je poljoprivreda najviše zavisna od energenata neminovan je porast inflacije.

Sa druge strane, usljed merkantilističke politike – što više novca to veće bogatstvo, cijene ostalih berzanskih roba takođe rastu (kafa, kakao, pšenica) tako da se formira čarobni krug koji ne dozvoljava da se problem inflacije stavi ad acta. U korist ove tvrdnje možemo da posmatramo sadašnje referentne kamatne stope centralnih banaka koje su i dalje relativno visoke,  što bi trebalo da služi za obuzdavanje inflacije. Ruku na srce, trend pada referentnih stopa je vidljiv što takođe ide u prilog inflacionoj tezi.

U dosadašnjem periodu, politika visokih kamatnih stopa, nije išla u prilog investicijama, naročito u Zapadnoj Evropi i u SAD, čega je Tramp svjestan, jer je prošle sedmice dva puta kritikovao FED zbog nesmanjivanja referentne stope.

Šta nas kao građane treba da brine

Pa pošto političke elite u CG ne zanimaju referentne stope, a još manje carine koje se uvode, i posljedice toga po građane, savjestan čitalac ovog članka treba da se zapita oko par osnovnih teza.

Nestašica hrane je sve izraženija i problem od teorijskog postaje stvaran.

Rast cijena svakako se dešava i ono što je bitno naglasiti kada govorimo o nestašici hrane je da to ne može pogoditi Evropu. Ipak Evropa stagnira, nestašica energije i vještačkih đubriva je evidentna ali i sve manja ulaganja u poljoprivredu. Emitovali novac ili ne bilo ga ili ne hrane je sve manje. Možemo reći komotno da su određene vrste hrane na koje smo bili navikli već danas luksuz (prije svega mislim na meso i mlječne proizvode). Da ne pričamo da se u ovoj oblasti navodi da je veliki problem za brzorastuće zemlje u pogledu populacije, koje su u podsaharskoj Africi, na Bliskom istoku, gdje se dovodi u pitanje i nedostatak osnovnih životnih namirnica, a što može opet dovesti do određenih socijalnih problema kao što su migrantski talasi.

Takav jedan talas od 2 miliona izbjeglica se očekuje ukoliko Amerikanci i Izrael isele stanovništvo Gaze, a što se najavljuje.

Zlato kao sigurna luka

Zbog svega navedenog se povećava tražnja za zlatom kao mjerom sigurnosti. Zlato se simbolično naziva sigurnom lukom ali više ne samo kao investicija već kao realan novac u doba krize

Najavom američkih carina naglo je skočila cijena zlata. Iako je došlo do blage korekcije, odnosno do kratkoročnog pada cijene zlata u zanja 2 – 3 dana dugoročno je sasvim sigurno da će se zlatnici tražiti najviše. Trenutni nivo zlata za jednu troj uncu se kreće više od 2.800 USD što je praktično rekordan nivo i očekuje se da zlato na tom trendu i ostane, kao mjera sigurnosti.

Posebno je Evropa bila zabrinuta zbog tih novih carina i potencijalno carina koje će biti uvedene na uvoz robe iz Evropske unije u SAD. Njemačka je ove godine procijenila stopu rasta svoje privrede na 0,3 odsto, a što pretpostavljamo da je varijacija na temu „njihovog Monstata“ jer je više nego jasno da su stope rasta u Njemačkoj negativne.

Sljedeća meta Vašingtona – Evropa

Realno je očekivati da sljedeća meta Vašingtona bude Evropa, prije svega Nemačka ali i Francuska a u nekim scenarijima i laburistička Britanija. Osnovano se postavlja pitanje koliko je priveda EU zavisna od izvoza u SAD? A zatim koliko će privreda cijele Evrope zavisiti od mjera SAD prema Nemačkoj. Ja lično smatram da ukoliko u Njemačkoj pobijedi AFD i napravi koaliciju sa CDU da će Njemačka u znatnoj mjeri biti pošteđena u odnosu na najavljeno. U svakom slučaju EU se previše oslanja na uvoz energenata iz SAD zbog čega se trenutno razmatra sklapanje novog energetskog aranžmana sa Rusijom. Evropa je postala zavisna mnogo više od tečnog gasa koji dolazi iz SAD, dok je u bezbjedonosnom smislu svakako zavisna, kako u pogledu visokih tehnologija prvenstveno čipova koji se koriste u vojnoj industriji.

Međutim, ukoliko vi (EU) sada morate kao saveznik Amerike smanjivati zavisnost od Kine, što je dio šire politike obuzdavanja, postavlja se pitanje gdje ćete vi plasirati robu, ukoliko vam Amerika uvede carine i samim tim smanji konkurentnost vaše robe, a pritom nemate sopstveni kapacitet da u potpunosti zadovoljite potrebu kroz unutrašnju proizvodnju i potrošnju, imajući u vidu da je Evropa zaista resursno zavisna zemlja.

Možda valja podvući da je prosječni Evropljanin znatno stariji od prosječnog stanovnika Amerike, i u tom smislu Evropa se suočava sa izazovima koje mora rješavati, a pitanje je koliko će biti uspješni rezultati tih reformi, koliko one moraju da traju, pogotovo u vrijeme kada vlada velika neizvjesnost i kada vlada povišen politički rizik u Evropi, kako zbog rata u Ukrajini, ali i zbog evidentnog premještanja jednog djela kapitala iz Evrope u SAD.

Na kraju priče, umjesto rezimea, zaključićemo da je Španija krajem 16. vijeka nagomilala toliko srebra koje je poticalo iz čileanskih rudnika Potosi, da u njoj maltene niko nije radio. Plemići su uživali ali i seljaci koji su živjeli sa mnogo manje rada. Kako je bilo dosta novca pojavila se potreba sa više kvalitetnijih roba. Kupovalo se lako ali i uz izuzetno izraženu inflaciju, jer su carine bile visoke. Na kraju, kao što pretpostavljate, srebra je polako nestalo, a inflacija je bila takva da se i obična roba plaćala vrećama bakarnih kovanica. Prema francuskom ekonomisti i istoričaru Pjeru Vilaru, Španija se nikada od toga nije oporavila, Holandija je dobila nezavisnost a potom i druge teritorije.

Carine i merkantilizam, ma koliko bile logične, dugoročno nikome nisu donijele napredak.

Autor: mr Stevan Gajović, finansijski konsultant