Tri dana nakon što je u subotu 28. februara pokrenuo bombardovanje Irana svim mogućim sredstvima, predsjednik SAD-a Donald Trump u svom je bahatom stilu izjavio da oružja za nastavak udara na Iran ima u gotovo neograničenim količinama. I da se ratovi mogu voditi zauvijek trošeći samo te zalihe. Četvrtog dana, u utorak, objavljena je vijest da je taj isti Trump za petak hitno sazvao najvažnije američke proizvođače oružja. Tema sastanka: ubrzanje proizvodnje oružja jer Pentagon traži dopunjavanje zaliha.
Moguće je zamisliti da bi se u petak neki od čelnika vojnoindustrijskog kompleksa ohrabrio i pitao ima li u američkoj blagajni dovoljno novca za povećane narudžbe. Jednako tako moguće je zamisliti odgovor da s plaćanjem neće biti problema. Skupilo se nešto milijardi od carina, Kongres će još jednom odobriti probijanje granica dozvoljenog zaduživanja, a tu je i spasonosni Hormuški tjesnac.
Koji je iranska iznervirana vlast, na Trumpovu radost, odlučila zatvoriti. Pa tankeri više ne izvoze naftu iz zemalja Zaliva. Posljedica je toga eksplozija rasta cijena nafte i gasa na svjetskim tržištima. Slučajno, SAD može ponuditi svoje energente. Nakon što su američki potrošači platili veliki dio uvedenih carina, sada će potrošači širom svijeta, uz žrtvu inflacije, plaćati nastavak osvajanja koja je u svom mandatu poželio Trump i oni koji stoje iza njega, prneosi Lidermedia.hr.
Opet nova normala?
U ljudskom nastojanju negiranja opasnosti mir se pokušava pronaći u nadi da je svjetska ekonomija toliko jaka da će bez dugoročnije katastrofalne štete i sloma nekako, kao i do sada, izdržati. U petnaestak godina biznisi su bili pod šokovima finansijskog sloma 2009., pandemije COVID-19 2020., početka ruske agresije na Ukrajinu 2022. i Trumpovog početka carinskog rata 2025. I uprkos svim tim šokovima nije se dogodila globalna recesija, odnosno velika kriza poput one 1929–1933. Pa se čovjek nada da će i ovo, zastrašujuće širenje rata širom Bliskog istoka, ako već i ne završi za četiri-pet sedmica, ostati regionalni sukob. I da će se finansijska tržišta i realni biznisi prilagoditi još jednoj „novoj normali“.
Odgovorni pojedinci, grupe i zajednice, međutim, moraju prihvatiti i mogućnost da postojeći sistem ima granicu izdržljivosti. Pogotovo uz podsjećanje da su svi veliki finansijski slomovi u posljednjih stotinu godina počinjali u SAD-u. A državne finansije SAD-a zrele su da još jednom budu detonator.
Male države ne mogu zaustaviti globalne šokove. Ali mogu jačati otpornost kako bi što duže izdržale pritiske i što prije se vratile u normalu. Otpornost ima šest dimenzija: ekonomsku nezavisnost, obrazovanje i vještine, finansijsku otpornost, upravljanje, proizvodne kapacitete i – što je posebno važno – društvenu koheziju.
U neželjenom razvoju svjetskih ratnih i ekonomskih procesa ključno postaje pitanje otpornosti. Pojam otpornosti posljednjih se godina sve češće pominje kao spasonosno rješenje. Ekonomska definicija kaže da je riječ o „otpornosti sistema (na primjer ekonomije) na šokove poput recesija ili kriza“. Slikovitija je i snažnija definicija otpornosti materijala, odnosno načina na koji materijali i konstrukcije izdržavaju sile izbjegavajući lomljenje ili prevelike deformacije.
Ono što se zbog sve učestalijih šokova događa svakom preduzeću, ali i državi u cjelini, sile su koje sve češće prijete lomljenjem ili prevelikim deformacijama. Lom bi bio, na primjer, finansijsko urušavanje, teška recesija, bankroti, nezaposlenost, naglo osiromašenje većine stanovništva, društveni nemiri i otvorene diktature tamo gdje ih ranije nije bilo.
Sastavnice otpornosti
Male države i ekonomije ne mogu mijenjati globalne događaje. Ali ih mogu dočekati što je moguće otpornije.
Evropska komisija ima „kontrolnu tablu otpornosti članica“ (The Economic Resilience Index – ERI). ERI se sastoji od 27 indikatora podijeljenih u šest dimenzija: ekonomska nezavisnost, obrazovanje i vještine, finansijska otpornost, upravljanje, proizvodni kapaciteti i društvena kohezija.
Prema indeksu otpornosti (od prije nekoliko godina) najbolji su, prilično očekivano, Švedska, Danska, Finska i Nizozemska. Iznenađujuće, Hrvatska je bila na 17. mjestu. Iza su Španija, Italija, Slovačka, Portugal, Poljska, Bugarska, Grčka i Rumunija.
Bilo bi nužno iskoristiti tu metodologiju za brojčano mjerljiv plan jačanja otpornosti u Hrvatskoj. Pri čemu je znakovito da se kao važan faktor otpornosti neke zemlje naglašava društvena kohezija. Opet, prema neekonomskoj definiciji, kohezija je „pojam koji opisuje privlačne sile između molekula iste supstance držeći ih na okupu“. Kolike su privlačne sile između ideološki namjerno sve suprotstavljenijih dijelova naše zajednice nije teško zaključiti. Socijalna kohezija nam sve više slabi. A onda, dakle, i otpornost na šokove koji prijete.
