Kada je prije gotovo deset godina stigao u Crnu Goru, Martin Leberle nije mogao pretpostaviti da će poslovni angažman prerasti u duboko ličnu vezu sa zemljom koju danas naziva domom. Od prvog susreta sa Bokokotorskim zalivom, preko upoznavanja lokalnog mentaliteta i tradicije, do svakodnevnog života između planina i mora, njegovo iskustvo Crne Gore oblikovalo se daleko izvan bankarskih kancelarija i korporativnih odluka.

U razgovoru za Bankar, predsjednik Upravnog odbora NLB Banke Podgorica govori o promjenama koje je zemlja prošla tokom protekle decenije, ljudima koji su na njega ostavili najjači utisak, razlikama između zapadnoevropskog i balkanskog načina života, ali i o tome kako je upravo Crna Gora — paralelno sa njegovim profesionalnim angažmanom — postala prostor lične ravnoteže, učenja i pripadnosti.

Kada se danas osvrnete na svoj dolazak u Crnu Goru, koje su vam prve asocijacije i kakva sjećanja nosite iz tog perioda?

Stigao sam krajem januara 2016. godine. Jedan od naših prvih porodičnih izleta bio je odlazak na primorje. Glavni put nakon Cetinja bio je zatvoren, pa nas je navigacija usmjerila preko Njeguša i niz serpentine ka Kotoru. Taj spust — dok se zaliv postepeno otvarao pred nama — bio je zaista spektakularan. Djelovalo je kao nezaboravna prva avantura. Na neki način, upravo tada smo se istinski zaljubili u Kotor — i u Crnu Goru.

Šta vas je tada najviše iznenadilo — poslovno, a šta privatno?

Iz poslovne perspektive, iznenadio me je nivo birokratije i administrativne složenosti. Bilo je izazovno tada, a u nekim segmentima i dalje jeste — iako je ostvaren značajan napredak koji treba nastaviti.

Sa privatne strane, te poteškoće su bile višestruko nadoknađene toplinom, otvorenošću i iskrenom srdačnošću ljudi koje sam upoznao širom ove lijepe i slikovite zemlje.

Kako se, po vašem mišljenju, Crna Gora promijenila tokom ovih deset godina?

Crna Gora je postala evropskija, modernija i samouvjerenija. Ono što mi se posebno izdvaja jeste vidljiv napredak u visokom obrazovanju i kvalitetu univerzitetskih diplomaca. To nam je omogućilo u NLB Banci Podgorica da stvaramo radna mjesta okrenuta budućnosti i privlačimo talentovane mlade ljude koji žele ovdje da grade svoje karijere.

A kako se NLB Banka promijenila u tom periodu?

Možda sam pomalo subjektivan, ali to govorim s ponosom: transformisali smo prilično tradicionalnu i sporiju banku u jednog od lidera inovacija i jednu od najpouzdanijih institucija na tržištu. Danas konkurenti često brzo preuzimaju naše proizvode i usluge — što je, na neki način, najveći kompliment. To znači da diktiramo tempo.

Ako biste morali izdvojiti jedan trenutak ili projekat na koji ste posebno ponosni, koji bi to bio?

Ima ih mnogo, ali dva se posebno izdvajaju.

Prvi je bio rano jutro tokom spajanja sa Komercijalnom bankom. Oko 4 sata ujutro imao sam privilegiju da pritisnem „go” dugme za novoformiranu banku. Svi sistemi su bili zeleni. Nikada neću zaboraviti trenutak kada se 30–40 iscrpljenih, ali presrećnih kolega zagrlilo, slaveći činjenicu da smo zajedno ostvarili nešto zaista izuzetno.

Drugi trenutak dogodio se 2024. godine, kada smo primili poziv iz Apple sjedišta u Kupertinu sa čestitkama za svjetski rekord u implementaciji Apple Pay-a u Crnoj Gori. Projekti tog tipa obično traju pet do šest mjeseci — naš tim ga je realizovao za samo 37 dana. To je bio trenutak ponosa za sve nas.

Šta ste tokom protekle decenije naučili o „Crnim brdima” i njihovim ljudima?

I dalje učim. Trenutno čitam Gorski vijenac i proučavam crnogorsku istoriju kako bih bolje razumio sadašnjost i razmišljao o budućnosti.

Zanimljivo je da moja veza sa Crnom Gorom seže još dalje — prvi put sam ovdje došao sa tri godine iz Dubrovnika, tokom porodičnog putovanja. I danas se sjećam siluete Svetog Stefana. Šezdesetih i sedamdesetih godina Crna Gora je bila prava turistička destinacija za Njemce — od Herceg Novog do Ulcinja. U Adi Bojani se njemački jezik mogao čuti na svakom koraku.

Kako usklađujete zahtjevnu funkciju u NLB-u sa privatnim životom u Crnoj Gori? Da li ste „uhvatili ritam” lokalnog načina života?

Razlika u životnom tempu između zapadne Evrope i Zapadnog Balkana svakako postoji — a sa mojim njemačkim korijenima prirodno sam sklon bržem ritmu. Vremenom sam naučio da se prilagodim.

Danas teško mogu zamisliti bolje mjesto za život u Evropi. Kako su moji sinovi otišli u inostranstvo na studije, ravnotežu sam pronašao u prirodi — trčeći sa svojim psima, istražujući Crnu Goru van utabanih staza malim kamperom i maštajući da se jednog dana nastanim u planinama nedaleko od mora.

Vjerujem u koncept „kvaliteta vremena”. A upravo taj kvalitet vremena i života predstavlja jedno od najvećih bogatstava Crne Gore.

Koji dio Crne Gore vam je postao omiljen — i zašto?

To je opasno pitanje, jer bih mogao zaboraviti neko mjesto koje volim. Pored Kotora, posebno sam vezan za Bijelo Polje, grahovski kraj i naročito Ulcinj. Svako od tih mjesta ima svoj karakter, pejzaž i energiju — zajedno pokazuju izuzetnu raznolikost Crne Gore.

Kada biste svoje iskustvo u Crnoj Gori i NLB Banci tokom protekle decenije opisali jednom rečenicom — kako bi ona glasila?

Izuzetno zahtjevno, ali duboko ispunjavajuće putovanje —putovanje na koje sam ponosan i na kojem sam zahvalan.

Naučene lekcije — Šta me je lov naučio o Crnoj Gori (i o životu)

Nekoliko godina nakon dolaska u Crnu Goru, dvojica dobrih prijatelja — Darko iz Ubala i Kemal Beg iz Ulcinja — ubijedili su me da pokušam nešto prilično „nebankarsko”: da položim lovački ispit.

Tako sam se 2019. našao kako u duhu tipične njemačke discipline učim lovna pravila, vrste divljači, sezone i zaštitu prirode. Položio sam pismeni dio, a zatim je uslijedio usmeni ispit. Posljednje pitanje me i danas nasmije:

„Kojim danima je dozvoljen lov u Crnoj Gori?”

Pomislio sam da je trik pitanje i dao detaljan, pravilima vođen odgovor o kalendarima i sezonama.

Ispitivač me je pogledao i rekao:

„Martine… u Crnoj Gori se lovi samo nedjeljom.”

Bio sam zatečen. Iz strogo regulatorne ili ekološke perspektive to mi nije imalo mnogo smisla. Pa sam se našalio:

„Aha… sad razumijem zašto sve životinje nedjeljom prelaze granicu sa Albanijom!”

Recimo samo da… šala nije izazvala eksploziju smijeha — zamalo sam pao ispit.

Ali taj trenutak me je naučio o Crnoj Gori više nego mnogi poslovni sastanci.

Vremenom sam shvatio da je za mnoge ljude lov ovdje manje stvar trofeja, a više:

• druženja
• boravka u prirodi
• tradicije
• dijeljenja hrane nakon lova

U mom slučaju, to ima još simboličnije značenje. Kada idem „u lov”, rijetko naiđemo na divljač — ali se često vraćamo sa punim torbama dunja, jabuka i krušaka… i danom ispunjenim smijehom.

Ponekad integracija ne znači potpuno razumijevanje svega. Ona znači osmijeh, učenje i prihvatanje drugačijeg ritma života.

Poslije deset godina — i dalje učim i i dalje sam zahvalan na svim lekcijama.

Crna Gora me je profesionalno izazvala, kulturno iznenadila i lično prihvatila — pretvarajući zahtjevan poslovni angažman u mjesto koje s ponosom zovem domom.