Iako se sagorijevanje na poslu (burnout) smatra posljedicom modernog načina života, za njega se znalo i u 19. vijeku, a tadašnji britanski ljekari su ga „liječili“ preporučujući pacijentima odmor u Francuskoj.
Viktorijanski ljekar Č. H. F. Raut (C.H.F. Routh) objavio je 1873. godine knjigu „O prekomjernom radu i prevremenom mentalnom propadanju: njegovo liječenje“, koja je do 1888. doživjela četiri izdanja. Ovo je pokazatelj da je za sagorijevanje na poslu još u 19. vijeku postojalo veliko interesovanje.
Iako je Rautova terminologija nešto drugačija od današnje, jasno je da on piše o problemu prekovremenog rada koji ostavlja posljedice po zdravlje zaposlenih. O tim posljedicama je postojala svijest i na drugoj strani Atlantika. Primjera radi, u Americi je neurolog Džordž Bird otkrio neurasteniju, poremećaj povezan sa iscrpljenošću nervnog sistema.
Ono što povezuje tadašnje Amerikance i Britance, ali i današnje zaposlene sa sindromom sagorijevanja, jeste činjenica da se posljedice prekovremenog rada uglavnom povezuju sa intelektualnim zanimanjima i srednjom klasom, dok su fizički radnici često van fokusa, iako je njihov radni dan u 19. vijeku u Britaniji trajao između 12 i 16 sati. Međutim, izgleda da je postojao neki konsenzus da je mnogo teže bijelim okovratnicima i da oni treba da dobiju medicinsku pomoć za oporavak od teškog rada.
Kako se nekada liječio burnout?
Za osobe koje su patile od posljedica prekomjernog rada glavni “lijek“ u 19. vijeku bio je odlazak u lječilišta, po mogućstvu u Evropi. Nekoliko ljudi je kumovalo ovom trendu.
Prvi je škotski izdavač Vilijam Čembers, koji je 1870. opisao sopstveni zdravstveni slom izazvan preopterećenošću i oporavak u gradu Mentonu na francuskoj rivijeri. Oduševljeno je pisao o blagoj klimi, plavom nebu i prirodnim ljepotama tog mjesta, upozoravajući da previše ljudi prerano umire jer su previše intenzivno bili posvećeni svojim profesijama.
Slavi Mentona doprinio je i ljekar Džejms Henri Benet, autor više knjiga o ljekovitosti mediteranske klime. On je bio jedan od vodećih zagovornika tada popularne medicinske klimatologije – uvjerenja da se mnoge bolesti, uključujući i tuberkulozu, mogu izliječiti ili bar zaustaviti boravkom u odgovarajućoj klimi. Ova ideja bila je dijelom odgovor na zagađen vazduh industrijskih gradova. Smatralo se da čist vazduh, sunce i priroda Mediterana imaju snažno ljekovito dejstvo.
Benetov pristup bio je gotovo revolucionaran: pacijenti nijesu više morali da leže zatvoreni u zagušljivim sobama, već su podsticani da borave napolju, šetaju, upijaju sunčevu svjetlost i uživaju u prirodi. Lijekovi nijesu bili u prvom planu. Čak su i stariji i nemoćni svakodnevno izvođeni na osunčana mjesta kako bi promjena okruženja osvježila njihov um i poboljšala raspoloženje.
„Legitimna dokolica“
Osobama koje su patile zbog prekomjernog rada Benet je preporučivao najmanje tri uzastopne zime provedene u lječilištima. To je bilo daleko od kratkih spa-boravaka ili savremenih vikend-programa za opuštanje. Umjesto toga, promovisao je ideju „legitimne dokolice“ – života oslobođenog žurbe i stresa, u kojem bi vrijedni profesionalci vodili miran i kontemplativan život, odmarajući se na suncu i vraćajući snagu kroz kontakt s prirodom.
Pošto je objavio knjigu „Zima i proljeće na obalama Mediterana“, u kojoj pozitivno piše o Mentonu, francuski gradić je postao veoma popularna destinacija za oboljele od tuberkuloze, ali i pacijente sa drugim zdravstvenim problemima. Do kraja 19. vijeka turizam je postao jedna od glavnih privrednih grana ovog grada, koji je bio naročito omiljen među britanskom i ruskom aristokratijom. Posjetila ga je čak i kraljica Viktorija sa sinom Leopoldom.
Ali, ono što je mnogo važnije od priče o tome kako je mali grad na granici Italije i Francuske postao turistička meka jeste poruka koju su tada poslali viktorijanski ljekari – da umjesto konstantne žurbe i života pod pritiskom svakome povremeno treba odmor i boravak u prirodi.
Izvor: The Conversation
