Na prvi pogled djeluje paradoksalno da ljudi sa impresivnim karijerama, velikim odgovornostima i dokazanim rezultatima često vode najtiše unutrašnje borbe sa samopouzdanjem.

Ipak, upravo među visokoperformirajućim profesionalcima, liderima, ljekarima, preduzetnicima i stručnjacima sve češće se govori o imposter sindromu — psihološkom obrascu u kojem osoba, uprkos objektivnim uspjesima, ima osjećaj da nije dovoljno kompetentna i da će prije ili kasnije biti „razotkrivena“.

Američka psihološka asocijacija (APA) naglašava da nije riječ o službenoj dijagnozi, već o spektru iskustava koja mogu varirati od povremene sumnje do hroničnog osjećaja nepripadanja i unutrašnje nesigurnosti.

Ono što je posebno zanimljivo jeste da imposter sindrom vrlo često nije znak slabosti, već upravo suprotno — pojavljuje se kod ljudi koji imaju visoka očekivanja od sebe, rade u zahtjevnim okruženjima i konstantno pomjeraju sopstvene granice.

Fenomen koji najčešće pogađa uspješne

Pojam su još 1978. godine definisale psihološkinje Pauline Rose Clance i Suzanne Imes proučavajući uspješne žene koje su, uprkos akademskim i profesionalnim postignućima, vjerovale da su druge „prevarile“ u procjeni svojih sposobnosti.

Gotovo pola vijeka kasnije, obrazac je ostao isti.

Imposter sindrom se rijetko javlja kod ljudi bez ambicija ili odgovornosti. Mnogo češće pogađa one koji ulaze u kompetitivna okruženja, vode velike projekte i nalaze se pod konstantnim pritiskom rezultata.

Zato uspjeh često ne smanjuje sumnju — već je dodatno pojačava.

Što je pozicija viša, očekivanja postaju veća, a prostor za grešku manji.

Prema istraživanju kompanije Korn Ferry iz 2024. godine, čak 71 odsto američkih CEO direktora i 65 odsto viših rukovodilaca osjeća simptome imposter sindroma. Kod profesionalaca na početku karijere taj procenat je znatno niži i iznosi 33 odsto.

To ne znači da lideri ne vjeruju u svoje znanje. Naprotiv, velika većina njih smatra da posjeduje dovoljno iskustva i kompetencija za svoje funkcije.

Problem je u stalnom pritisku.

Današnji rukovodioci istovremeno upravljaju poslovnim transformacijama, tehnološkim promjenama, razvojem vještačke inteligencije, očekivanjima investitora i upravljanjem ljudima, dok su pritom izloženi konstantnoj javnoj procjeni.

U takvom okruženju čak i veoma uspješni ljudi često imaju osjećaj da moraju neprestano dokazivati vlastitu vrijednost.

Moderna kultura rada dodatno pojačava osjećaj nedovoljnosti

Sve više istraživanja pokazuje da imposter sindrom nije samo individualni problem, već i posljedica načina na koji su organizovani savremeni poslovni sistemi.

Studija iz 2025. godine pokazala je da na ovaj osjećaj snažno utiču kultura performansa, pritisak rezultata, neizvjesnost i očekivanja koja se nameću zaposlenima već u ranoj fazi karijere.

Drugim riječima, problem nije uvijek u osobi.

Često je riječ o sistemu koji konstantno proizvodi poređenja, takmičenje i osjećaj da nikada nijeste dovoljno dobri.

To je posebno izraženo u profesijama sa visokim standardima i velikom vidljivošću grešaka.

Meta-analiza iz 2025. godine, koja je obuhvatila više od 11 hiljada zdravstvenih radnika, pokazala je da simptome imposter sindroma ima čak 62 odsto ispitanika.

Još novija analiza među studentima medicine pokazala je prevalenciju od 49 odsto, što ukazuje da obrazac počinje veoma rano — još tokom profesionalnog formiranja.

Sumnja nije uvijek loša

Zanimljivo je da dio stručnjaka danas pokušava drugačije da posmatra ovu pojavu.

Basima Tewfik sa MIT Sloan School of Management istraživala je takozvane „impostor thoughts“ i zaključila da ljudi koji povremeno preispituju vlastite sposobnosti često imaju razvijeniju empatiju, pažljivije slušaju druge i otvoreniji su za učenje.

Određena doza unutrašnje sumnje može povećati poniznost i sposobnost prilagođavanja.

Problem nastaje kada ta sumnja preraste u hroničnu nesigurnost.

Tada ljudi počinju da odbijaju prilike za napredovanje, izbjegavaju vidljivost, rade prekomjerno kako bi „dokazali“ svoju vrijednost ili ulaze u burnout.

Kevin Cashman iz Korn Ferryja smatra da najbolji lideri nijesu oni bez sumnji, već oni koji uspijevaju da pronađu balans između samopouzdanja i poniznosti.

Problem nije uvijek u pojedincu

Važan zaokret u razumijevanju ove teme donijele su autorke Ruchika Tulshyan i Jodi-Ann Burey kroz tekst za Harvard Business Review.

One upozoravaju da se imposter sindrom često pogrešno predstavlja kao individualni problem samopouzdanja, posebno kod žena i pripadnika manjinskih grupa.

Njihova ključna poruka je da nije moguće govoriti o imposter sindromu bez razgovora o radnim sistemima koji proizvode osjećaj nepripadanja.

Pristrasnost, nejednake prilike, isključenost iz važnih poslovnih mreža i kultura bez psihološke sigurnosti mogu dodatno pojačati osjećaj da ljudi nijesu dovoljno dobri, čak i kada rezultati pokazuju suprotno.

Zbog toga savjeti poput „samo vjeruj više u sebe“ često ne rješavaju problem.

Šta zaista pomaže

Stručnjaci danas sve više naglašavaju da cilj nije potpuno eliminisati svaku sumnju.

Mnogo je važnije razviti zdrav odnos prema vlastitim sposobnostima i uspjehu.

Kao ključni faktori izdvajaju se jasni kriterijumi uspjeha, kvalitetan feedback, mentorska podrška i psihološka sigurnost u timovima.

Jednako je važan i lični rad na tome da ljudi nauče da sopstvene rezultate prestanu automatski pripisivati sreći, slučaju ili tuđoj procjeni.

Jer imposter sindrom kod uspješnih ljudi vrlo često nije pitanje manjka kompetencija.

Mnogo češće riječ je o manjku unutrašnjeg dopuštenja da uspjeh zaista prihvate kao svoj.

(Izvor: Financa.ba)